Horizontalna kontrola integriteta i suzbijanje korupcije u javnoj službi
Ključne reči:
etika, integritet, korupcija, etička kompetencija, prevencijaApstrakt
Prevencija korupcije je interes i dužnost koje država ima u sprečavanju korupcije. Ujedno, programi prevencije korupcije zasnovani su na i na ekonomskoj logici, jer je iznos potrebnih investicija niži nego što je to iznos troška krivično-pravne reakcije države. Razmatrajući savremeni pristup prevenciji korupcije u javnom sektoru, autori u ovom tekstu istražuju mesto etičke kompetencije javnog službenika u okvirima profesionalnih standarda rada javne službe koje određuju zahtevi ekonomičnosti, efikasnosti i delotvornosti.
Suzbijanje korupcije u javnom sektoru tradicionalno se zasniva na kontroli i normiranju. Iako je utvrđivanje standarda i uspostavljanje mehanizama neophodno, iskustvo je pokazalo da ono nije dovoljno, a očekivanja građana od javne službe odnose se i na postojanje odgovarajuće infrastrukture, jer nijedan mehanizam nije dovoljan da samostalno obeshrabruje svakovrsne transgresije pravila.
Tradicionalna vertikalna kontrola putem reakcija institucija koje raspolažu represivnim ovlašćenjima pokazala se kao neprimerena i, čak, kao kontraproduktivna u borbi protiv korupcije. A uspešna horizontalna kontrola koja se odvija u samim institucijama, podrazumeva odgovarajuće kapacitete infrastrukture u okviru kojih izgrađena etička kompetencija javnog službenika predstavlja ključan element. Zbog toga je jačanje etičke kompetencije javnog službenika, zajedno sa formiranjem vrednosne kulture javnog sektora, u središtu svakog uspešnog program prevencije korupcije.
Reference
Armstrong, E. (2005). Integrity, transparency and accountability in public administration: Recent trends, regional and international developments and emerging issues. United Nations.
Bowman, J., West, J., Berman, E. M., & Van Wart, M. (2004). The professional edge: Competencies in public service. M. E. Sharpe.
Bryane, M. (2005). Questioning public sector accountability. Public Integrity, 7(1), 95–109.
Dobel, P. (1999). Public integrity. Johns Hopkins University Press.
Fatić, A. (2005). Osnovni principi etike i javna služba. In D. Radovanović & A. Bulatović (Eds.), Korupcija. Institut za kriminološka i sociološka istraživanja i Centar za menadžment.
Flores, A., & Johnson, D. (1983). Collective responsibility and professional roles. Ethics, 93, 537–545.
Frederickson, H. G. (1993). Ethics and public administration. M. E. Sharpe.
Geuras, D., & Garofalo, C. (2005). Practical ethics in public administration. Management Concepts.
Ingraham, P. (2005). “You talking to me?” Accountability and the modern public service. PS: Political Science & Politics, 38(1), 17–26.
Johnson, R. (2004). The struggle against corruption: A comparative study. Palgrave Macmillan.
Kregar, J., Sekulić, D., Ravlić, S., Malenica, Z., Jeknić, R., & Petričušić, A. (2012). Izgradnja institucija: Etika i korupcija. Pravni fakultet.
Montefiore, A., & Vines, D. (1999). Integrity in the public and private domains. Routledge.
Pažanin, A. (2006). Demokracija i etika. Anali Hrvatskog politološkog društva, 2(1), 283–289.
Richter, W., Burke, F., & Doig, J. (1990). Combating corruption/encouraging ethics: Sourcebook for public administration ethics. American Society for Public Administration.
Stewart, D., & Garson, D. (1983). Organizational behavior and public management. Marcel Dekker.
Tyler, T. R. (2009). Self-regulatory approaches to white-collar crime: The importance of legitimacy and procedural justice. In S. Simpson & D. Weisburd (Eds.), The criminology of white-collar crime (pp. 195–216). Springer.
Thompson, V. (1965). Bureaucracy and innovation. Administrative Science Quarterly, 10(1), 1–20.
Waldo, D. (1980). The enterprise of public administration. Chandler & Sharp.
Willa, B. (2001). Classics of administrative ethics. Westview Press.
##submission.downloads##
Objavljeno
Kako citirati
Broj časopisa
Sekcija
Licenca
Ovaj rad je pod Creative Commons Autorstvo 4.0 Internacionalna licenca.
Autori zadržavaju autorska prava nad objavljenim radovima i daju izdavaču neeskluzivno pravo da objavi članak, da bude naveden kao njegov prvi izdavač u slučaju ponovne upotrebe i da ga distribuira u svim oblicima i medijima. Članci će biti distribuirani pod licencom Creative Commons Attribution International (CC BY 4.0), osim ako nije drugačije naznačeno.
