Zbornik Instituta za kriminološka i sociološka
istraživanja
2007
/ Vol. XXVI / 1-2 / 219-241
Originalni naučni rad
UDK:
341.231.14-053.2
343.85:343.62-053.2
Ivana Stevanović*
Institut za kriminološka i sociološka
istraživanja, Beograd
Da bi država imala
efikasan sistem zaštite od zlostavljanja i zanemarivanja maloletnih lica ona
mora da sačini svestran i sistematski okvir za reagovanje na nasilje na svim
nivoima. U tom smislu i Republika Srbija ima obavezu formulisanja Nacionalne
strategije,1 politike i akcionog plan za njihovu zaštitu
sa ostvarivim i vremenski utvrđenim ciljevima. U skladu sa ovim ciljem, osnovni
strateški pravac razvoja biće dalje usklađivanje nacionalnog zakonodavstva sa
relevantnim međunarodnim normama i standardima, odnosno njihova dosledna
primena u praksi. Imajući navedeno u vidu osnovni cilj ovog rada je da se
prikaže razvoj međunarodnopravnih normi i standarda u krivičnopravnoj zaštiti
maloletnih lica, odnosno da se ukaže na potrebu usklađenosti postojećih zakonskih
rešenja sa međunarodnim standardima, a u pravcu daljih promena nacionalnog
zakonodavstva Republike Srbije.
KLJUČNE REČI: međunarodne
norme i standardi / maloletna lica / krivično zakonodavstvo / zaštita
* Email: ivana@cpd.org.yu
1 Na inicijativu Saveta za prava deteta,
savetodavnog tela Vlade Republike Srbije, posebno formirana radna grupa u 2006.
godini pristupila je izradi situacione analize o stanju pojave nasilja nad
decom, odnosno trenutno važećem zakonodavnom okviru, za potrebe početka rada na
Nacionalnoj strategiji protiv nasilja nad
decom u Republici Srbiji.
Istorijski
posmatrano zaštita maloletnih
lica od zloupotreba, nasilja i eksploatacije, počinje od sporadičnih intervencija
javnih vlasti u situacijama akutnih i drastičnih povreda fizičkog integriteta
ovih lica. Međutim, moderno industrijsko doba dovelo je do dubokih promena u
poimanju "koncepta detinjstva", što je u velikoj meri predstavljalo i
osnov za promene okvira društvene reakcije na zlostavljanje dece. Priznavanje
posebnih fizičkih i psihičkih potreba maloletnih lica kao ličnosti u razvoju
imala je za posledicu poseban način tretmana i pripreme za život. Otuda
društveni i pravni sistemi, već dosta rano, postavljaju izvesna ograničenja
roditeljske moći, nalazeći opravdanje u grubom povređivanju ili kršenju
moralnih normi porodičnog života. 2
U
osnovi, od društvene brige za maloletnim licem, koja potiče od predstave o
njima kao slabim i neodgovornim bićima, odnosno kao "problematičnoj
populaciji" izloženih rizicima od raznih oblika devijacija, došlo se do
modernih koncepcija o društvenom položaju dece i maloletnika, koji polazi od
definisanja detinjstva kao dela društvene strukture i analize njegovog udela u
društvenoj podeli rada i korišćenju društvenih vrednosti. Ovakav pristup
problematizuje odnos maloletnih lica, roditelja i države, a budući da se
njihovo zlostavljanje primarno vezuje za porodicu i da njegovi oblici najčešće
potiču od roditelja i lica koja se neposredno o njima staraju, jedan od
osnovnih problema društvene reakcije postaje smisao i granica porodične
autonomije, s obzirom na subjektivitet maloletnog lica i razvoj njegove lične
autonomije.
Problem
zlostavljanja maloletnih lica i društvene reakcije na
tu pojavu, počinje da se otvara i iz ugla prava deteta,3 odnosno
nadzora nad njihovom primenom.4 Inače, prava deteta
smatraju se delom univerzalnih ljudskih prava, što
znači da deci pripadaju sve osnovne slobode i prava kojima se garantuje
nepovredivost čovekovog fizičkog, psihičkog i seksualnog integriteta. Za decu
ona imaju poseban značaj jer obezbeđuju elementarne osnove za njihov opstanak i
razvoj. Specifična svojstva i potrebe vezane za status maloletstva u većoj meri
ih izlaže povredama. Pored toga, s obzirom na socijalni status, u porodici i
društvenoj sredini, javljaju se i specifični oblici ugrožavanja prava.
Izdvajanjem
deteta kao posebnog subjekta i formiranjem samostalnih prava deteta kojima se
štite njegova lična dobra prevazilazi se klasični protektivni odnos prema
detetu i omogućuje se da ono samo utiče na sopstveni položaj.5 Ipak
država i njeni organi neophodni su kao garanti prava deteta
u situacijama kada su ona ugrožena, odnosno povređena postupcima roditelja ili
drugih osoba kojima je povereno staranje o detetu.
Na
nivou prava, izdvajanje deteta kao posebnog subjekta, išao je preko
ustanovljavanja sistema "zaštitnog zakonodavstva" u odnosu na
zapošljavanje i uslove rada maloletnih lica, a u odnosu na krivično, porodično
i socijalno zakonodavstvo razvoj se ogledao u odnosu na ustanovljavanje
principa posebne zaštite maloletnih lica, kao i kroz uspostavljanje mehanizama
da u svim sudskim i administrativnim postupcima, koji ga se tiču, mišljenje
deteta, bude saslušano, i uvek kada je to u njegovom najboljem interesu uzeto u
obzir. Logični put ovog razvoja je stvaranje integralnog koncepta prava deteta na život i razvoj, zastupljen u međunarodnim
instrumentima, a utemeljen na idejama o komplementarnosti i međusobnoj
uslovljenosti različitih aspekata i dimenzija toga prava.6
U
smislu navedenog izdaju se sledeći međunarodni ugovori kojima se ustanovljava
posebni položaj maloletnih lica u cilju pojačane pravne zaštite osnovnih prava
deta:
-
Konvencija o pravima
deteta;
-
Fakultativni protokol uz
Konvenciju o pravima deteta o učešću dece u oružanim sukobima;
-
Fakultativni protokol uz
Konvenciju o pravima deteta o prodaji dece, dečijoj prostituciji i dečijoj
pornografiji;
-
Međunarodni pakt o
građanskim i političkim pravima;
-
Međunarodni pakt o
ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima;
-
Konvencija Ujedinjenih
nacija protiv tansnacionalnog organizovanog
kriminaliteta i Protokol o prevenciji, eliminisanju i kažnjavanju trgovine
ljudskim bićima, posebno ženama i decom;
-
Konvencijom MOR-a 182 o
najtežim oblicima dečijeg rada;
-
Haška konvencija 28 o
civilnim aspektima međunarodne otmice dece.
U
oblasti zaštite maloletnih lica od nasilja za sve zemlje potpisnice navedenih
konvencija od posebnog značaja su i tumačenja Komiteta za prava deteta
nadzornog tela Konvencije o pravima
deteta (u tom smislu posebno imamo u vidu Opšti komentar br. 8 (2006)
Komiteta za prava deteta o pravu deteta na zaštitu od telesnog kažnjavanja i
drugih surovih ili degradirajućih oblika kažnjavanja (CRC/C-GC/8) i stavovi
Evropskog suda za ljudska prava, posebno presuda koje se odnose na oblast
porodičnog života. Navedeno je posebno važno zbog članstva Srbije u Savetu
Evrope i ratifikacije Evropske konvencije
o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno drugih instrumenata
Savete Evrope za zaštitu dece od nasilja među kojima izdvajamo sledeće povelje
i konvencije:7
-
Evropska
socijalna povelja (iz 1961) i Evropska revidirana socijalna povelja (revidirana Evropska
socijalna povelja 1996. počela da se primenjuje 1999. godine);
-
Evropska
konvencija o obeštećenju žrtava krivičnih dela nasilja (usvojena
1983. godine) sa preporukama iz 1985 godine: Preporuka o poziciji žrtve u okviru krivičnog prava i postupka,
odnosno 1987. godine: Preporuka o pomoći
žrtvama i prevenciji viktimizacije;
-
Evropska
konvencija za prevenciju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja br. 126 (usvojena 1987, primenjuje se od
1989. godine);
-
Konvencija
o kompjuterskom kriminalitetu br. 185 (usvojena
2001, počela sa primenom 1. jula 2004. godine);
-
Evropska
konvencija o vršenju prava deteta (usvojena 1996.,
primenjuje se od 2000. godine);
-
Konvencije
Saveta Evrope o zaštiti dece od seksualne eksploatacije i seksualnog
zlostavljanja (usvojena od strane Komiteta
ministara Saveta Evrope 12. jula 2007 na 1002 zasedanju), kao i brojne
preporuke i rezolucije Komitet ministara Saveta
Evrope i Skupštine Saveta Evrope.8
2 Obretković,
M. (1996) "Detiljstvo i prava deteta – evolucija koncepta", u: Janjić
Komar, M., Obretković, M., Prava deteta –
prava čoveka, Beograd: Dosije & Udruženje pravnika Srbije za socijalno
pravo, str. 17-34, Vučković Šahović, N. (2000) "Detinjstvo i priroda prava
deteta", u: Prava deteta i
međunarodno pravo, Beograd: Jugoslovenski centar za prava deteta, str.
17-26).
3 Konvencija o pravima deteta pod pojmom dete podrazumeva: "Svako ljudsko biće koje nije
navršilo 18 godina života, ukoliko se po zakonu koji se primenjuje na dete,
punoletstvo ne stiče ranije (član 1).
4 Werhellen,
E. (1994) "Monitorings Children’s Rights", in: Werhellen, E. (ed.) Monitorings Children’s Rights, The
Hague: Kluwe Law International, pp. 7-19.
5 Campabell,
T. D. (1995) "The Rights of the Minor: as Person, as Child, as Juvenile,
as Future Adult", in: Alston, P., Parker, S., Seymour, J. (ed.) Children, Rights, and the Law, Oxford:
Clarendon press, First published 1992, reprinted with corrections 1993, 1995,
pp. 1-23.
6 Videti
šire: Obretković, M., Mršević, Z. (1996)
"Međunarodnopravna zaštita dece od nasilja i zloupotrebe", u: Janjić
Komar, M., Obretković, M., Prava deteta –
prava čoveka, Beograd: Dosije & Udruženje pravnika Srbije za socijalno
pravo, str. 95.
7 Većinu navedenih
instrumenata, poput Evropske konvencije o
vršenju prava deteta, Konvencije o
kompjuterskom kriminalitetu, Konvencije
Saveta Evrope o zaštiti dece od seksualne eksploatacije i seksualnog
zlostavljanja Republika Srbija tek treba da potpiše, odnosno ratifikuje.
8 Videti:
Council of
Europe Actions to promote children’s rights to protection from all forms of
violence (2005), The UNICEF Innocent Research Centre, pp. 3-17.
Konvencija o
pravima deteta,
usvojena u okrilju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1989 godine, stupila
je na snagu 1990. godine i predstavlja univerzalni međunarodni dokument, koji
se posebno bavi decom. Koncept prava deteta na
opstanak, život i razvoj, zastupljen u ovoj Konvenciji,
izražava ideju o međusobnoj uslovljenosti i komplementarnosti različitih
dimenzija i oblika tog prava, pri čemu je poseban naglasak dat priznanju prava
deteta na samoopredeljenje i njegovoj aktivnoj ulozi u ostvarivanju prava.
Dalje, ovaj međunarodni instrument, koji je ratifikacijom postao deo našeg
unutrašnjeg pravnog poretka, nalaže državi da preduzme odgovarajuće mere
"za zaštitu deteta od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja,
povređivanja i zlostavljanja, zapostavljanja ili nemarnog postupanja,
maltretiranja ili eksploatacije, uključujući seksualno zlostavljanje"
(član 19. Konvencije). Na taj način
zaštita integriteta deteta obuhvatila je sve elemente ličnosti i sve aspekte
razvoja, a zaštitne intervencije usmerene su ne samo na roditelje i one koje se
neposredno staraju o detetu, nego i na društvene intervencije i na sve
društvene podsisteme. Pored neizbežnih pravno represivnih mera, naglasak u ovom
dokumentu je ipak na merama socijalne prevencije, i u tom smislu se i problem
zlostavljanja i zanemarivanja deteta tretira sa
preventivnog i rehabilitativnog stanovišta.9
Posebne
odredbe Konvencije o pravima deteta odnose
se na sprečavanje i zaštitu deteta od zloupotrebe narkotika, seksualnog
iskoriščavanja, otmice, prodaje i trgovine, odnosno svih oblika iskorišćavanja
štetnih po bilo koje detetovo dobro. Tumačenjem navedenog dokumenta možemo
zaključiti da on prihvata najširu definiciju zloupotrebe dece, pri čemu zaštitu
od zloupotreba, zanemarivanja i zlostavljanja stavlja u kontekst ukupnih prava deteta na blagostanje, tj. optimalne uslove razvoja.10
Inače, zaštita deteta od zloupotrebe može se, s
aspekta Konvencije, posmatrati u okviru nekoliko grupa prava koje smatramo
naročito relevantnim za njegov ukupni psiho-fizički integritet:
-
Zaštita od neadekvatnih
radnih uslova;
-
Zaštita od kriminalnih
aktivnosti, seksualnih zloupotreba i upotrebe narkotika;
-
Zaštita od okrutnog i
nehumanog kažnjavanja;
-
Zaštita od ratnih i
drugih oružanih sukoba;
-
Zaštita od zloupotrebe u
političke svrhe.11
U
tekstu koji sledi posebno ćemo se osvrnuti na dve pomenute grupe prava koje
smatramo posebno relevantnim s obzirom na predmet ovog rada.
9 Konvencija o pravima deteta se pitanjem rehabilitacije
deteta bavi u posebnoj odredbi člana 39. kojom se države članice obavezuju da
preduzmu sve odgovarajuće mere u smislu podsticanja fizičkog i psihičkog
oporavaka i društvene reintegracije deteta žrtve: svakog oblika zanemarivanja,
iskorišćavanja ili zlostavljanja, mučenja ili bilo kog drugog oblika nehumanog
ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Videti šire: Vučković Šahović, N.
(2000) op. cit. str. 187-189.
10 Obretković,
M., Mršević, Z. (1996) op. cit. str. 96.
11 Videti
šire: Mršević, Z., Obretković, M. (1992)
"Međunarodnopravna zaštita dece od diskriminacije, nasilja, zloupotreba i
eksploatacije", Međunarodni problemi,
br. 3-4., Beograd, str. 27; Mršević, Z., Obretković, M. (1992)
"Međunarodnopravna zaštita fizičkog integriteta maloletnika u krivičnom
postupku i postupku izvršenja krivičnih sankcija", Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 6., str. 52.
Generalna
zabrana zloupotrebe dece koja se odnosi na sve
postupke štetne za njihov razvoj obuhvata svako iskorišćavanje ili navođenje
deteta na različite vrste devijantnog ponašanja: kriminalne aktivnosti,
upotreba opojnih droga, prostitucija, skitnja, prosijačenje. Saznanje o
povezanosti pojava nasilja u porodici i maloletničke
delinkvencije12 ukazuju, pre svega, na potrebu za prevencijom ili obezbeđivanjem sistematskih mera
zaštite u odnosu na viktimiziranu decu,
žrtava različitih oblika zloupotreba. Niz međunarodnih instrmenata, obavezuje
ili preporučuje državama da svojim zakonodavnim aktivnostima i praktičnim
programima pruže pomoć i zaštitu dece koja su usled: napuštanja, zlostavljanja, štetnih uticaja ili drugih načina zloupotrebe došla u situaciju
visokog društvenog rizika. Tu pre svega ukazujemo na: Smernice UN o prevenciji maloletničke delinkvencije, donete na osmom
kongresu Ujedinjenih nacija o prevenciji kriminaliteta i tretmanu maloletnih učinioca krivičnih dela,
1990. godine u Havani; Nacrt rezolucije o
domaćem nasilju i Nacrt rezolucije o instrumentalnoj upotrebi dece u
kriminalnim aktivnostima, preporučeni Generalnoj skupštini UN na usvajanje
od strane Osmog kongresa UN u Havani 1990 godine; kao i na brojne preporuke
Komitet ministara Saveta Evrope: Preporuku
o nasilju u porodici No. R(85)4 (1985); Preporuku o socijalnim merama koje se
odnose na nasilje unutar porodice No. R(90)2 (1990); Preporuku o hitnim merama koje se tiču porodice No. R(91)9 (1991); Preporuku o
posredovanju u porodici No. R (98)1 (1998).
Sama
Konvencija o pravima deteta, kao što
je već ukazano, utvrđuje posebne obaveze u pogledu zaštite dece od svih oblika
fizičkog ili mentalnog nasilja, povređivanja i zlostavljanja, zapostavljanja
ili nemarnog postupanja, maltretiranja ili eksploatacije, uključujući seksualno
zlostavljanje (član 19. Konvencije),
kao i za slučajeve: navođenja ili prisiljavanja deteta da učestvuje u
nezakonitim seksualnim aktivnostima, iskorišćavanju
za prostituciju ili iskorišćavanju za pornografske namene (član 34. Konvencije), odnosno slučajeve: otmice,
prodaje ili trgovine decom u bilo koju svrhu ili bilo kojoj formi (član 35. Konvencije). Odredba Konvencije o zaštiti dece od narkomanije
(član 33. Konvencije), praćena
sadržajima drugih međunarodnih dokumenata,13 postavlja najviše
okvire za prevenciju i zaštitu dece izložene
neposrednim rizicima. Poseban naglasak je dat na sprečavanju upotrebe dece u
nezakonitoj proizvodnji i trgovini narkoticima.
Zaštita
od ropstva i trgovine decom, zbog specifičnosti vezanih za psihofizičke
karakteristike i nivo njihove zrelosti, tj. činjenice da se u ovoj oblasti
nalazimo na terenu organizovanog kriminaliteta, zahteva naročitu pažnju u
smislu predviđanja i realizacije posebnih mera, a u cilju: preventivnih
aktivnosti, zaštite dece žrtava trgovine, njihovog fizičkog i psihičkog
oporavak, socijalne reintegracije i eventualnog povratak u zemlju porekla.
Inače, problema trgovine decom i njegovo izdvajanje kao posebnog u okviru
problema trgovine ljudskim bićima uopšte nalažu svi oni razlozi zbog kojih je
kao posebna kategorija u oblasti ljudskih prava izdvojena oblast prava deteta.14
To su naravno imali u vidu i tvorci brojnih međunarodnih instrumenata koji
regulišu ovu materiju.
Konvencija
Ujedinjenih nacija protiv tansnacionalnog organizovanog kriminaliteta i Protokol o prevenciji,
eliminisanju i kažnjavanju trgovine ljudskim bićima, posebno ženama i decom iz
2000 godine, predstavljaju prve međunarodne instrumente u kojima je postignut
konsenzus, na nivou međunarodnog prava, u pogledu definisanja trgovine ljudskim
bićima. Tu posebno naglašavamo značaj Protokola kojim se daje pravni okvir
nacionalnim zakonodavstvima i standardi u pogledu kriminalizacije ovog
ponašanja, njegovog kažnjavanja, zaštite žrtava i prevencije.
Za
pitanja trgovine decom Protokol ima
dvostruki značaj. Njime se pre svega daje definicija trgovine ljudskim bićima
koja podrazumeva čitav niz ponašanja kao što su: vrbovanje, prevoženje,
prebacivanje, skrivanje ili primanje lica, a u cilju eksploatacije15
i zloupotrebe žrtve.
Ključni
element bića ovog krivičnog dela su sredstva koja se primenjuju: upotreba
pretnje ili sile ili drugih oblika prinude, otmice, prevare, obmane,
zloupotrebe ovlašćenja ili teškog položaja ili davanja ili primanja novca ili
koristi da bi se dobio pristanak lica koje ima kontrolu nad drugim licem i koja
ovom delu daju obeležja trgovine.
U
cilju obezbeđivanja zaštite dece, kao posebno osetljive kategorije, Protokolom je predviđeno kažnjavanje
trgovine decom čak i ukoliko nije upotrebljeno neko sredstvo prinude, prisile,
zloupotrebe... To podrazumeva da i u slučaju pristanka deteta, ono se ima
smatrati žrtvom trgovine ljudima i uživati posebnu zaštitu. Saglasno sa Konvencijom o pravima deteta iz 1989.
godine detetom se smatra osoba mlađa od 18 godina života.
Pored
Konvencije i Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima deteta,
o prodaji dece, dečijoj prostituciji i dečijoj
pornografiji dodatno obavezuje države da na nivou svog nacionalnog
zakonodavstva i prakse učini sve potrebne mere u cilju prevencije trgovine dece i kažnjavanja (za pokušaj, saizvršilaštvo,
podstrekavanje, pomaganje, organizovanje
i naređivanje) njenog izvršenja. U smislu ovog Protokola prodaja dece podrazumeva: "Bilo koju radnju ili
transakciju kojom lice ili grupa lica prebacuje neko dete nekom drugom za
novčanu ili bilo koju drugu naknadu" (član 2 (a) Protokola). U vezi navedenog člana 2(a) Protokola, a u smislu člana 3(a) istog, države ugovornice imaju
obavezu da svojim krivičnim zakonodavstvom (bez obzira da li su takva dela izvršena u zemlji ili su oblik transnacionalnog,
organizovanog kriminaliteta) inkriminišu:
"Nuđenje,
isporuku i prihvatanje, bilo kojim sredstvima, nekog deteta u svrhu:
-
seksualne eksploatacije
deteta;
-
prebacivanje organa
deteta radi ostvarivanja profita i
-
angažovanja deteta u
okviru prinudnog rada".
Obavezno
kažnjavanje mora biti ustanovljeno i za: "Neodgovarajuće navođenje, u
svojstvu posrednika, na pristanak da se usvoji neko dete kršenjem važećih
međunarodnopravnih instrumenata o usvajanju" (član 3. (a. ii).
Izuzetno
važne odredbe Fakultativnog protokola uz
Konvenciju o pravima deteta o prodaji dece, dečijoj prostituciji i dečijoj
pornografiji odnose se i na obavezu država potpisnica da usvoje
odgovarajuće mere za zaštitu prava i interese dece16
žrtava radnji zabranjenih
Protokolom u
svim fazama krivičnog pravosudnog procesa (član 8. Protokola), a naročito:
a)
"Priznavanjem
ugroženosti dece žrtava i prilagođavanjem postupaka da bi se priznale njihove
posebne potrebe, uključujući njihove posebne potrebe kao svedoka;
b)
Obaveštavanjem dece
žrtava o njihovim pravima, njihovoj ulozi i obimu, vremenskom rasporedu i
napredovanju postupka i razmatranju njihovih slučajeva;
c)
Dopuštanjem da se u
postupku u kom su ugroženi njihovi lični interesi prezentiraju i razmotre
gledišta, potrebe i preokupacije dece žrtava, na
način koji je u skladu sa pravilima nacionalnog procesnog prava;
d)
Obezbeđivanjem
odgovarajućih službi podrške deci žrtvama tokom čitavog pravnog procesa;
e)
Zaštitom, kada je to
odgovarajuće, privatnosti i identiteta dece žrtava i preduzimanjem mera u
skladu sa nacionalnim pravom kako bi se izbeglo nepodesno širenje informacija
koje bi mogle dovesti do identifikovanja dece žrtava;
f)
Obezbeđivanjem, u
odgovarajućim slučajevima, bezbednosti dece žrtava, kao i bezbednosti njihovih
porodica i svedoka koji svedoče u njihovo ime, od zastrašivanja i odmazde;
g)
Izbegavanjem nepotrebnog
odlaganja razmatranja slučajeva i izvršavanja naloga ili uredbi o davanju
obeštećenja deci žrtvama.
Takođe,
u smislu ovog Protokola: "Države
ugovornice će obezbediti da neizvesnost u pogledu stvarne starosne dobi žrtve
ne spreči pokretanje krivičnog postupka, uključujući istražne radnje usmerene
na utvrđivanje starosne dobi žrtve. Da u postupanju od strane sistema krivičnog
pravosuđa, sa decom žrtvama nezakonitih radnji opisanih u ovom Protokolu, najbolji interes deteta bude
prioritet. Države ugovornice preduzeće takođe, mere kako bi obezbedile
odgovarajuću obuku, posebno pravnu i psihološku, za lica koja rade sa žrtvama
nezakonitih radnji zabranjenih prema ovom Protokolu
i usvojiti mere kako bi zaštitile bezbednost i integritet lica i/ili
organizacija uključenih u sprečavanje i/ili zaštitu i rehabilitaciju žrtava
takvih nezakonitih radnji.
Republika
Srbija je preuzela obaveze iz još jednog važnog međunarodnog dokumenta za
pitanja zaštite dece od trgovine: Konvencije
(Međunarodne organizacije rada) 182 o
najtežim oblicima dečijeg rada, usvojene 1999. godine u Ženevi (zajedno sa
preporukom 190), koja se odnosi na zabranu i direktno delovanje radi ukidanja
najtežih oblika dečijeg rada. Ovaj međunarodni dokument odnosi se na sve osobe
mlađe od 18 godina i obavezuje strane ugovornice da preduzmu hitne i efikasne mere kojima će se obezbediti
zabrana i ukidanje najtežih oblika dečijeg rada. Pored definicije najtežih
oblika dečijeg rada, u ovom dokumentu se državama nalaže da zabrane svaki rad
dece koji po svojoj prirodi i okolnosti pod kojima se obavlja, može verovatno
da ošteti njihovo zdravlje, sigurnost i moral.
12 McClosky,
L. A., Figueredo, A. J., Koos, M. P. (1995) "The
effect of systemic family violence on children’s mental health", Child Developement, vol. 66, pp. 239-1261;
Dube, S. R. et all. (2002) "Exposure to abuse, neglect, and household
dysfunction among adults who witnessed intimate partner violence as children:
implications for health and social services", Violence and Victems, vol 17, No. 1, pp. 3-17; Corby, B. (2000) Child abuse - Towards a knowledge base, Buckingham Philadelphia: Open University Press, pp. 82-
100; Dembo, R. et all. (2000) "A structural model of the influence of
family problems and child abuse factors on serious delinquency among youths processed at a juvenile assessment center", Journal of Child and Adolescent Substance
Abuse, no. 10, str. 17-31; Kashani, J. H., Allan,
W. D. (1998) The impact of family violence on children and adolescents,
Thousand Oaks, CA: Sage; DeMatteo, D., Marczyk, G. (2005) "Risk
Factors, Protective Factors, and the
Prevention of Antisocial
Behavior", in: Heilburn, K. et all. (eds) Juvenile Delinquency: Prevention, Assessment, and Intervention, New
York: Oxford University Press, str. 19-44; Nikolić-Ristanović, V. (2002)
"Nasilje u primarnoj porodici", u: Nikolić-Ristanović,
V. (ur.) Nasilje u porodici, Beograd:
Viktimološko društvo Srbije, str. 87-90; Škulić, M., Stevanović, I. (1999) Maloletni delinkventi u Srbiji – neka
pitanja materijalnog, procesnog i izvršnog prava, Beograd: Jugoslovenski
centar za prava deteta, str. 376- 396.; Stevanović, I. (1999) "Nasilje u
porodici i maloletnička delinkvencija", Temida, br. 3-4, godina 2, str. 21-24; Ignjatović, Đ. (2007)
"Kriminološki značaj tranzicije", u: Kron, L. (ur.) Kriminalitet u tranziciji: fenomenologija,
prevencija i državna reakcija, Beograd: Institut za kriminološka i
sociološka istraživanja, str. 20.
13 Smernice
Ujedinjenih nacija o prevenciji maloletničke
delinkvencije (Rijadske smernice); Jedinstvena
konvencija o opojnim drogama iz 1941. godine, Konvencija o opojnim drogama iz 1961. godine, Konvencija o psihotropnim supstancama iz 1971. godine, sa
protokolom iz 1972. godine; Konvencija
Ujedinjenih nacija protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih
supstanci iz 1988. godine.
14 Stevanović, I. (2004)
"Child trafficking and selected international
imstruments«, in: Combating child trafficking in Montenenegro,
Podgorica: Save the Children, pp. 11-16.
15 U smislu Fakultativnog protokola uz Konvenciju o
pravima deteta, o prodaji dece, dečijoj prostituciji i dečijoj pornografiji pojam
eksploatacija podrazumeva:
prostituciju deteta i druge oblike seksualne eksploatacije, angažovanje deteta
u okviru prinudnog rada, ropstvo ili odnose slične ropstvu, kao i uklanjanje
organa (član 3. stav 1. Fakultativnog protokola).
16 Videti:
Vučković Šahović, N. (2006) Eksploatacija dece s posebnim osvrtom na Fakultativni protokol uz
Konvenciju o pravima deteta o prodaji dece, dečijoj prostituciji i dečijoj
pornografiji, Beograd: Centar za prava deteta & Save the Children, UK –
kancelarija u Beogradu, str. 36.
Još
se Deklaracijom o zaštiti prava deteta iz
1959. godine nalaže da dete treba da bude zaštićeno od svih oblika nemara,
svireposti i eksploatacije, da ne sme biti primljeno na posao bez odgovarajuće
minimalne starosti, niti se sme dozvoliti da radi na poslu koji šteti njegovom
zdravlju, vaspitanju ili koji remeti njegov fizički mentalni ili moralni razvoj
(član 9. Deklaracije). Na sličan
način i odredbe Konvencije o pravima
deteta sprečavaju radnu eksploataciju deteta, obavezujući države ugovornice
da, u skladu sa važećim međunarodnim propisima u oblasti rada, utvrde minimalnu
starost za zapošljavanje, regulišu radno vreme i uslove
rada i predvide odgovarajuće sankcije za nepoštovanje ovih odredaba.17 Posebnim
članom
Konvencije zabranjuje se
iskorišćavanje dečijeg rada u smislu obaveze države da: "prizna pravo
deteta da bude zaštićeno od ekonomskog iskorišćavanja i od obavljanja bilo kog
posla koji bi mogao da bude opasan ili bi ometao školovanje deteta ili bi bio
štetan po zdravlje deteta ili za fizički, duševni, moralni ili društveni razvoj
deteta" (član 32. Konvencije).
Da bi se navedeno pravo ostvarilo države ugovornice su obavezne da preduzmu sve
pravne, administrativne, društvene i obrazovne mere, a posebno da:
-
obezbede minimalnu
starosnu granicu za zapošljavanje;
-
obezbede
odgovarajuće regulisanje vremena i uslova zapošljavanja, kao i;
-
odgovarajuće kazne ili druge
sankcije da bi se osigurala efikasna primena prava deteta d a bude zaštićeno od
ekonomskog iskorišćavanja.
Pored
Konvencije o pravima deteta, postoje
i drugi međunarodni dokumenti, koji regulišu pitanja vezana za dečiji rad, tj.
za zloupotrebu dečijeg rada. Najveći broj ovih dokumenata donet je u okviru
Međunarodne organizacije rada, osnovane 1919. godine, zahvaljujući čijem
postojanju su države prihvatile veliki broj konvencija (do sada 184) i
preporuka koje regulišu pravo na rad.
U
junu 1996. godine, vlade država članica MOR-a, na redovnom zasedanju ove
organizacije, saglasile su se da se započne proces usvajanja nove Konvencije
koja bi se posebno odnosila na dečiji rad. Predlog je bio da se u novoj
konvenciji težište stavi na one vrste dečijeg rada koje se više ne mogu
tolerisati, s ciljem da se zabrane oblici dečijeg rada koji su najštetniji,
najopasniji i omogućavaju najviši stepen iskoriščavanja. Juna 1999. godine
usvojena je, već pomenuta, Konvencija
MOR-a br. 182 (zajedno sa preporukom 190) koja se odnosi na zabranu i
direktno delovanje radi uklanjanja najtežih oblika dečijeg rada. Ovaj
međunarodni dokument odnosi se na sve osobe mlađe od 18 godina i obavezuje
strane ugovornice da preduzmu hitne i efikasne mere kojima će se obezbediti zabrana i ukidanje najtežih oblika dečijeg rada.18
Pored definicije najtežih oblika dečijeg rada, u ovom
dokumentu se državama nalaže i da zabrane svaki rad dece koji, po svojoj
prirodi i okolnostima pod kojima se obavlja, može verovatno da ošteti njihovo
zdravlje, sigurnost i moral.
17 U ovoj oblasti posebna
pažnja je posvećena maloletnicima koji su lišeni slobode, u smislu isključenja
radne eksploatacije, s tim da se o radu govori kao sredstvu resocijalizacije, a
ne kao disciplinskoj sankciji (Videti: Pravila
UN maloletnika lišenih slobode, doneta 14. decembra 1990. godine u Havani –
Havanska pravila, A/Rez./45/113).
18 U smislu Konvencije 182 MOR-a, najteži oblici
dečijeg rada obuhvataju:
-
"sve oblike ropstva
ili običaja sličnih ropstvu, kao što su: prodaja i promet dece, dužničko
ropstvo ili kmetstvo, prinudni ili obavezni rad, uključujući prinudno ili
regrutovanje dece za iskorišćavanje u oružanim sukobima;
-
iskorišćavanje,
nabavljanje ili nuđenje deteta za prostituciju, proizvodnju pornografskih
sadržaja ili pornografske predstave;
-
iskorišćavanje,
nabavljanje, nuđenje deteta za nezakonite aktivnosti, naročito za proizvodnju i
promet droge shodno definicijama iz relevantnih međunarodnih ugovora;
-
rad koji je, po svojoj
prirodi ili okolnostima u kojim kojima se obavlja, verovatno štetan po
zdravlje, bezbednost ili moral dece".
Evropskom
konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda zajamčena
su, pre svega, građanska i politička prava. Iako se u njoj deca puno ne pominju
Evropski sud za ljudska prava i Komisija je efektivno koriste za zaštitu i
unapređenje prava deteta u Evropi. Posebno značajni članovi ove Konvencije relevantni za zaštitu dece od
nasilja su: član 2 kojim se propisuje
da je: "pravo na život svake osobe zaštićeno zakonom"; član 3 koji glasi da: "niko ne može
biti podvrgnut mučenju, ili nečovečnom, ili ponižavajućem postupanju ili
kažnjavanju", član 4 prema kome
se "niko ne sme držati u ropstvu ili ropskom položaju ili, uz izvesne
izuzetke, zahtevati da obavlja prinudni ili obavezni rad"; član 5 kojim je regulisano pravo na
slobodu i sigurnost, odnosno član 6 koji
propisuje pravo svakog ko se suočava sa krivičnom optužbom na "pravičnu
javnu raspravu u razumnom roku", uz pravo maloletnog lica, kada je to
nužno, da javnost suđenja bude ograničena bez obzira da li se on pojavljuje ko
oštećeno lice ili učinilac krivičnog dela (stav 2. člana 6). Takođe, Konvencijom se (član 13) zahteva od
države da propišu delotvorni pravni lek za svakoga kome su povređena prava i
slobode predviđeni u ovoj Konvenciji. Posebno značajne odredbe su sadržane i u
članu 8 Konvencije. Ovim članom
garantuje se pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, uključujući i
pravo na poštovanje fizičkog integriteta. U stavu 2. ovoga člana kaže se da se:
"javna vlast neće mešati u ostvarivanje ovog prava sem ako to nije u
skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne
bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja
nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i
sloboda drugih". Na osnovu navedenih odredaba deca se mogu zaštiti od
nasilja neposredno, poštovanjem prava na fizički integritet ali i posredno u
smislu potrebe preventivnog delovanja države u domenu potrebe za zaštitom deteta.
Praksa
Evropskog suda za ljudska prava koja se tiče nasilja nad decom, u velikoj meri
se odnosi na pitanja telesnog kažnjavanja dece ali je od neposrednog značaja za
sve vidove nasilja nad decom. Čitava serija sudskih odluka tiče se zabrane
telesnog kažnjavanja dece i zahtevom za eliminisanjem telesnog kažnjavanja iz
kaznenog sistema, škola, odnosno porodice. Slučajevi o zabrani telesnog
kažnjavanja zasnovani su pre svega, na članu 3. Konvencije.19 Drugi slučajevi koji se tiču nasilja
temelje se u velikoj meri na član 8. Konvencije.
Inače, presudama suda već je davno ustanovljeno da u pravo na poštovanje
privatnog života spada i pravo na poštovanje fizičkog integriteta, odnosno da u
cilju zaštite dece od nasilja države mogu primeniti proaktivne mere predviđene
stavom 2. člana 8. U tim situacijama priznato je pravo države da se umeša u
porodični život, što podrazumeva i delotvorno ispitivanje optužbi za
maltretiranje i utvrđivanje delotvorne primene sistema krivičnog prava.20
Što
se tiče nasilja u porodici praksa Suda i Komisije usmerena je, pre svega, ka
isticanju člana 8. stav 2. Konvencije u
smislu prava država da preduzimaju mere mešanja u porodični život u cilju
zaštite fizičkog i seksualnog integriteta dece, odnosno člana 2. i 3. Konvencije u smislu stvaranja pozitivne
obaveze za članice čiji nadležni organi moraju delovati preventivno, moraju
sprovoditi delotvorne istrage svih navoda o nasilju nad decom u okviru
porodice, odnosno goniti i kažnjavati učinioce zlostavljanja u porodici. Slučaj
A protiv Velike Britanije,21 inače slučaj o telesnom kažnjavanju, je
jedan od najznačajnijih u praksi Evropskog suda i po pitanju zaštite dece od
nasilja u porodici. U svojoj presudi Evropski sud ističe da se odgovornost
države za zaštitu proširuje i na porodični dom, odnosno da se države članice
moraju postarati da propisima i drugim merama obezbede odgovarajuću zaštitu,
kao i uspešno odvraćanje od činjenja prestupa. U konkretnom slučaju očuh je
gonjen u Velikoj Britaniji zbog nanošenja stvarnih telesnih povreda ali je
oslobođen optužbe na osnovu odluke da je kazna "opravdano telesno
kažnjavanje". Evropski sud je jednoglasno odlučio da je u pitanju kršenje
člana 3. Konvencije, zaključivši da
zakon nije pružio odgovarajuću zaštitu oštećenom (podnosiocu žalbe), a u skladu
sa pomenutim članom takođe, u presudi sud se poziva na već pomenuti slučaj X i
Y protiv Holandije iz 1985, članove 19. i 37. Konvencije UN o pravima deteta i u presudi izričito kaže:
"Deca i drugi ugroženi pojedinci imaju posebno pravo na zaštitu države, u
vidu delotvornog kažnjavanja za primer drugima, za tako ozbiljne povrede
fizičkog integriteta".
Slične
odluke donošene su i u nekoliko naknadnih slučajeva zanemarivanja, fizičkog i
seksualnog zlostavljanja dece u porodičnom okruženju. Na primer u slučaju Z i
ostali protiv Velike Britanije22 podnosioci žalbe bili su četvoro
rođenih sestara i braće koje su, u periodu od početnog upućivanja socijalnim
službama u oktobru 1987 i konačnog hitnog smeštaja u hraniteljsku porodicu u
junu 1992. godine, roditelji ozbiljno zanemarivali, fizički i emocionalno
zlostavljali, iako su socijalne službe u tom periodu stalno pratile i
prijavljivale šta se događa. Postupak u Velikoj Britaniji koji je država
pokrenula protiv lokalnog organa jer se nije aktivno starao o dobrobiti dece i
preduzeo odlučne korake kako bi ih zaštitio, na kraju je propao, jer je sud
Velike Britanije doneo odluku da iz razloga javne politike ne treba smatrati
odgovornim lokalni organ za nemar u pogledu izvršavanja zakonske dužnosti
zaštite dobrobiti dece. Evropski sud je za razliku od britanskog smatrao da je
došlo do povrede članova 3 i 13 Konvencije
i doneo je odluku o znatnoj novčanoj i nenovčanoj odšteti.
U
slučaju E i drugi protiv Velike Britanije23 tri sestre su prijavile
da ih je majčin partner fizički i seksualno zlostavljao u periodu najmanje
deset godina (tj. od 1967 do 1989. godine), a da je njihov brat trpeo fizičko
zlostavljanje uprkos posetama socijalnih radnika i uključivanja u celi slučaj
policije i psihijatra. Očuh je u Velikoj Britaniji 1977 i 1989 osuđen za sedam
krivičnih dela. Takođe, u psihijatrijskim izveštajima iz 1992. godine tvrdilo
se da su tri sestre pokazivale simptome koji ukazuju da pate od ozbiljnog post
traumatskog stresnog poremećaja. Podnosioci žalbe su zatražili odštetu od
države za zlostavljanje koje su trpeli, odnosno nesavesno postupanje državnih
organa. Njihove optužbe međutim nisu ni razmatrane zbog zastarelosti. Međutim,
Evropski sud je smatrao da je došlo do povrede prava 3 i 13 Konvencije i dosudio novčanu i nenovčanu
odštetu. U presudi je pisalo da se: "obrazac odsustva istrage,
komunikacije i saradnje relevantnih organa obelodanjen u ovom slučaju mora
smatrati činiocem koji je imao značajan uticaj na tok događaja, kao i da se
pravilnim i delotvornim vršenjem njihovih nadležnosti mogao otkloniti, ili
barem svesti na najmanju meru rizik od pretrpljene štete". Ova presuda
Evropskog suda predstavlja značajan iskorak u smislu isticanja pozitivne
obaveze pružanja zaštite deci od strane države, inače zajamčene članom 3 Konvencije, odnosno stava da nije
dovoljno samo izricanje krivičnih sankcija za zlostavljanje, već dalja
intervencija države u skladu sa ispunjavanjem zakonske dužnosti i prava žrtava
na rehabilitaciju i reintegraciju propisanih između ostalog i članom 39. Konvencije UN o pravima deteta.
19 Ustanovljeno je da maltretiranje,
da bi moglo da se okvalivikuje kao kršenje ove apsolutne zabrane, mora dostići
određeni stepen surovosti. Međutim, procenjivanje da li je taj stepen surovosti
prisutan zavisi od "svih okolnosti slučaja, kao što su dužina perioda
takvog postupanja po fizičko i mentalno zdravlje i, u nekim slučajevima, zavisi
od pola, starosti i zdravstvenog stanja žrtve (videti: Irska protiv velike
Britanije, Presuda od 18. 01 1987 po žalbi br. 5310/71).
20 Videti:
Slučaj X i Y protiv Holandije, presuda od 26. marta 1985 po žalbi br. 8978/80;
Slučaj X i Y protiv Austrije, presuda od 8. maja 1962 po žalbi br. 900/600; MC
protiv Bugarske, presuda od 4. decembra 2003 po žalbi br. 3927/98.
21 Presuda od 23. septembra
1998 po žalbi br. 25599/94.
22
Presuda od 10 marta 2001 po žalbi br. 2929/95.
23
Presuda od 26. novembra 2002 po žalbi br. 33218/96.
Kada
govorimo o sistemu krivičnopravne zaštite, kao jednom od segmenata pravne
reakcije na nasilje nad maloletnim licima možemo konstatovati da su poslednje
izmene krivičnog zakonodavstva u Republici Srbiji, a koje se odnose na
krivičnopravnu zaštitu maloletnih lica značajan korak u pravcu usvajanja
savremenih koncepcija, odnosno implementacije pomenutih međunarodnih normi i
standarda u nacionalno zakonodavstvo, ali po našem mišljenju ne i dovoljan. U
tom smislu mišljenja smo da treba dalje istrajati na obezbeđivanju uslova za
punu primenu zakonskih odredaba, pre svega, onih odredaba koje propisuju
zabranu svih oblika zlostavljanja i zanemarivanja dece i maloletnika
(maloletnih lica), a koje su u domenu krivičnopravne zaštite regulisane Krivičnim zakonikom (u primeni od 1.
januara 2006 godine), odnosno onih odredaba koje umanjuju posledice sekundarne
viktimizacije po maloletno lice propisane III delom Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti
maloletnih lica (takođe, u primeni od 1. januara 2006 godine). Takođe,
treba ukazati da brojne međunarodne instrumente, poput Evropske konvencije o vršenju prava deteta, Konvencije o kompjuterskom kriminalitetu, Konvencije Saveta Evrope o zaštiti dece od seksualne eksploatacije i
seksualnog zlostavljanja Republika Srbija tek treba da potpiše, odnosno
ratifikuje, a potim svoje nacionalno zakonodavstvo uskladi sa istim.
Od
izuzetne važnosti je i da država: 1) nastavi sa početnom edukacijom, ali i
kontinuranom obukom svih predstavnika sistema krivičnopravne zaštite maloletnih
lica, 2) odnosno da obezbedi sve materijalne i tehničke uslove za primenu novih
zakonskih rešenja.
(1)
CAMPABELL, T. D. (1995)
"The Rights of the Minor: as Person, as Child, as Juvenile, as Future
Adult", in: Alston, P., Parker, S., Seymour, J. (ed.) Children, Rights, and the Law, Oxford: Clarendon press, First
published 1992, reprinted with corrections 1993, 1995.
(2)
CORBY, B. (2000) Child abuse - Towards a knowledge base,
Buckingham Philadelphia: Open University Press.
(3)
Council
of Europe Actions to promote children’s rights to protection from all forms of
violence (2005), The UNICEF Innocent Research
Centre.
(4)
DEMBO, R. ET AL. (2000)
"A structural model of the influence of family problems and child abuse
factors on serious delinquency among youths processed at a juvenile
assessment center", Journal of Child
and Adolescent Substance Abuse, no. 10.
(5)
DEMATTEO, D., MARCZYK, G.
(2005) "Risk Factors, Protective Factors, and the Prevention of Antisocial
Behavior", in: Heilburn, K. et all. Juvenile
Delinquency: Prevention, Assessment, and Intervention, New York: Oxford
University Press.
(6)
DUBE, S. R. ET ALL.
(2002) "Exposure to abuse, neglect, and household dysfunction among adults
who witnessed intimate partner violence as children: implications for health
and social services", Violence and
Victims, vol 17, No. 1.
(7)
IGNJATOVIĆ, Đ. (2007)
"Kriminološki značaj tranzicije", u: Kron, L. (ur.) Kriminalitet u tranziciji: fenomenologija,
prevencija i državna reakcija, Beograd: Institut za kriminološka i
sociološka istraživanja.
(8)
KASHANI, J. H., ALLAN, W.
D. (1998) The impact of family violence
on children and adolescents, Thousand Oaks, CA: Sage.
(9)
MCCLOSKY, L. A.,
FIGUEREDO, A. J., KOOS, M. P. (1995) "The effect of systemic
family violence on children’s mental health", Child Development, vol. 66.
(10) MRŠEVIĆ,
Z., OBRETKOVIĆ, M. (1992) "Međunarodnopravna zaštita dece od
diskriminacije, nasilja, zloupotreba i eksploatacije", Međunarodni problemi, br. 3-4., Beograd.
(11) MRŠEVIĆ,
Z., OBRETKOVIĆ, M. (1992) "Međunarodnopravna zaštita fizičkog integriteta
maloletnika u krivičnom postupku i postupku izvršenja krivičnih sankcija",
Anali Pravnog fakulteta u Beogradu,
br. 6.
(12) NIKOLIĆ-RISTANOVIĆ,
V. (2002) "Nasilje u primarnoj porodici", u: Nikolić-Ristanović, V.
(ur.) Nasilje u porodici, Beograd:
Viktimološko društvo Srbije.
(13) OBRETKOVIĆ,
M. (1996) "Detiljstvo i prava deteta – evolucija koncepta", u: Janjić
Komar, M., Obretković, M., Prava deteta –
prava čoveka, Beograd: Dosije & Udruženje pravnika Srbije za socijalno
pravo.
(14) STEVANOVIĆ,
I. (1999) "Nasilje u porodici i maloletnička delinkvencija", Temida, br. 3-4, godina 2.
(15) STEVANOVIĆ,
I. (2004) "Child trafficking and selected international imstruments",
in: Combating child trafficking in
Montenenegro, Podgorica: Save the Children.
(16) VUČKOVIĆ
ŠAHOVIĆ, N. (2000) "Detinjstvo i priroda prava deteta", u: Prava deteta i međunarodno pravo, Beograd:
Jugoslovenski centar za prava deteta.
(17) VUČKOVIĆ
ŠAHOVIĆ, N. (2006) Eksploatacija dece s
posebnim osvrtom na Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima deteta o
prodaji dece, dečijoj prostituciji i dečijoj pornografiji, Beograd: Centar
za prava deteta & Save the Children, UK – kancelarija u Beogradu.
(18) ŠKULIĆ,
M., STEVANOVIĆ, I. (1999) Maloletni
delinkventi u Srbiji – neka pitanja materijalnog, procesnog i izvršnog prava,
Beograd: Jugoslovenski centar za prava deteta.
(19) WERHELLEN,
E. (1994) "Monitorings Children’s Rights", in: Werhellen, E. (ed.) Monitorings Children’s Rights, The
Hague: Kluwe Law International.
-
Međunarodni pakt o
građanskim i političkim pravima ("Službeni list SFRJ - Međunarodni
ugovori", br. 7/71)
-
Fakultativni protokol uz
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima ("Službeni list SRJ -
Međunarodni ugovori", br. 4/01)
-
Drugi fakultativni
protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima koji ima za cilj
ukidanje smrtne kazne ("Službeni list SRJ - Međunarodni ugovori", br.
4/01)
-
Međunarodni pakt o
ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima ("Službeni list SFRJ -
Međunarodni ugovori", br. 7/71)
-
Međunarodna konvencija o
ukidanju svih oblika rasne diskriminacije ("Službeni list SFRJ -
Međunarodni ugovori", br. 6/67)
-
Konvencija protiv mučenja
i drugih svirepih, nehumanih ili ponižavajućih postupaka ("Službeni list
SFRJ - Međunarodni ugovori", br. 9/91)
-
Opcioni protokol uz
Konvenciju protiv mučenja i drugih svirepih, nehumanih ili ponižavajućih
postupaka ("Službeni list SCG - međunaordni ugovori", br. 16/05 i
2/06)
-
Opcioni protokol uz
Konvenciju protiv mučenja i drugih svirepih, nehumanih ili ponižavajućih
postupaka ("Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori", br. 16/05)
-
Konvencija o pravima
deteta ("Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori", br. 15/90)
-
Fakultativni protokol o
prodaji dece, dečjoj prostituciji i dečjoj pornografiji uz Konvenciju o pravima
deteta ("Službeni list SRJ - Međunarodni ugovori", br. 22/02)
-
Fakultativni protokol o
učešću dece u oružanim sukobima uz Konvenciju o pravima deteta ("Službeni
list SFRJ - Međunarodni ugovori", br. 22/02)
-
Evropska konvencija za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola 11, 4, 6, 7, 12,
13 ("Službeni list SCG - Međunarodni ugovori", br. 9/03)
-
Protokol br. 14 uz
Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda
("Službeni list SCG - Međunarodni ugovori", br. 5/05)
-
Konvencija protiv
transnacionalnog organizovanog kriminala ("Službeni list SRJ - Međunarodni
ugovori", br. 6/01)
-
Protokol za prevenciju,
suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudima, naročito ženama i decom
("Službeni list SRJ - Međunarodni ugovori", br. 6/01)
-
Protokol protiv
nezakonite proizvodnje i prometa vatrenim oružjem, njegovim delovima,
sklopovima i municijom uz Konvenciju protiv transnacionalnog organizovanog
kriminala ("Službeni list SRJ - Međunarodni ugovori", br. 11/05)
-
Konvencija o
građanskopravnim aspektima međunarodne otmice dece ("Službeni list SFRJ -
Međunarodni ugovori", broj 7/91)
-
Konvencija MOR br. 182 o
najgorim oblicima dečjeg rada i preporuke MOR br. 190 o zabrani i hitnoj akciji
za ukidanje najgorih oblika dečjeg rada ("Službeni list SFRJ - Međunarodni
ugovori", br. 8/03)
In order for a state to have an
efficient system for protection of minors from abuse and neglect, it has to
develop a comprehensive and systematic framework for reacting to violence at
all levels. In this context, the Republic of Serbia has an obligation to
develop a National strategy24, policy and action plan for their
protection, with a defined time frame of achievable goals. In accordance with
this aim, the basic direction for strategic development will be the further
harmonization of national legislature with relevant international norms and
standards, as well as their consistent application in practice. Having in mind
the afore mentioned, the basic goal of this paper is to illustrate the
development of international legal norms and standards in criminal justice for
minors, in other words, to emphasize the need for the harmonization of existing
legal solutions with international standards, as part of further changes in national legislature of the Republic of Serbia.
KEY WORDS: international
norms and standards / minors / criminal
legislature / protection
24 Upon
the initiative of the Child
Rights Council, an advisory
body of the
Republic of Serbia, a specially
created work group started work
on a situational analysis of the state
of the phenomena
of violence toward children, i.e. the legal
framework currently in effect, for the purpose of
begining work on the National strategy against violence toward children in the Republic of Serbia.