Zbornik
Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja
2007
/ Vol. XXVI / 1-2 / 27-52
Originalni naučni rad
UDK:
314.151.3-054.73(497.4/.7)"199"
Milena
Davidović*
Institut
za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd
Područje bivše
Jugoslavije postalo je jedna od najaktuelnijih laboratorija za različita
proučavanja društvenih odnosa u današnjoj Evropi. U toj danas bivšoj zemlji,
pred očima celog sveta odvijale su se najrazličitije društvene promene. Javnost
je bila šokirana surovom ratnom strategijom: etničkim čišćenjem; strahovitim
stradanjima civilnog stanovništva; totalnom razaranju i neprekidnim
bombardovanjima gradova i sela dojučerašnje domovine. Milioni izbeglica krenuli
su širom sveta. Prema izvorima UN, smatra se da od početka izbijanja rata od
1991. godine u svetu boravi više od četiri i po miliona izbeglica sa područja
bivše Jugoslavije. Ako se izuzmu velika preseljenja nemačkog stanovništva
neposredno iza Drugog svetskog rata, ovo je - iza tog vremena - jedan od
najvećih migracionih talasa u kome učestvuje autohtono evropsko stanovništvo.
KLJUČNE REČI: prisilne
migracije / izbeglice / prognanici / interno raseljena lica / povratak
izbeglica
*Email:
davidovicmilena@hotmail.com
U ovom prilogu ce najpre
biti reči o definiciji i potrebi različitog označavanja i definisanja posebnih
izbegličkih grupa, naročito s obzirom na specifičnost izbeglištva u
Jugoslaviji. Zatim će, s obzirom na mogućnosti za povratak izbeglica koje se
nalaze u Srbiji, biti ukazano na glavna svojstva izbeglištva iz Bosne i
Hercegovine, Hrvatske i Kosova. Najzad, u zaključnom delu će biti posebno reči
o odlikama izbeglištva iz Kninske Krajine, što bi kao jedan kraći case study trebalo da pokaže suštinu
izbegličkih tokova usmerenih ka Srbiji. Zaključak ukazuje na potrebu novog
pristupa u istraživanju izbeglištva u tako specifičnim uslovima kao što su oni
koji su izazvani raspadom i ratnim sukobima jedne bivše državne federacije.
Područje bivše
Jugoslavije postalo je jedna od najaktuelnijih laboratorija za različita
proučavanja društvenih odnosa u
današnjoj Evropi. U toj danas bivšoj zemlji, pred očima celog sveta odvijale su
se najrazličitije društvene promene. Izazvan spoljnim, a ne unutrašnjim
faktorima - najpre je kao nekom vrstom međunarodnog dekreta, počev od 1989.
godine - naručen proces tzv. tranzicije društvenog
sistema odnosno prelazak iz socijalizma u društveno-ekonomski poredak čija su
glavna svojstva i danas nedovoljno poznata. Potom je 1991. godine izbio rat koji je uz svu tragediju u svim
delovima bivše Jugoslavije proizveo nagle i velike promene u političkim,
ekonomskim i kulturno-vrednosnim sistemima. Sve ove burne promene dešavaju se u
svim bivšim jugoslovenskim republikama, a sada nezavisnim državama bez obzira
na to da li su direktno ili indirektno učestvovale u ratu 1991-1995. Javnost je
bila šokirana surovom ratnom strategijom: etničkim čišćenjem; strahovitim
stradanjima civilnog stanovništva; totalnom razaranju i neprekidnim
bombardovanjima gradova i sela dojučerašnje domovine. Milioni izbeglica krenuli
su širom sveta. Po nekim podacima, smatra se da od početka izbijanja rata od
1991. godine, kao direktna posledica ratnih sukoba, u svetu boravi više od
četiri i po miliona izbeglica sa područja bivše Jugoslavije (White and Sporton,
1995:143). Ako se izuzmu velika preseljenja nemačkog stanovništva neposredno
iza Drugog svetskog rata, sprovedena u izrazito kratkom vremenskom periodu, ovo
je - iza tog vremena - jedan od najvećih migracionih talasa u kome učestvuje
autohtono evropsko stanovništvo. U evropskim zemljama, naročito onima koje su
primile veći broj izbeglica ovaj problem će još dugo vremena biti aktuelan. U
jugoslovenskoj, a pogotovo evropskoj literaturi malo se, međutim, zna o
stvarnim razmerama i strukturnim odlikama ovog tipa migracija. Ne postoji
sistematizovan pregled ili tipologija oblika i veličine ove pojave. U javnosti
se najviše govorilo o surovosti ratnih strategija etničkog čišćenja i tzv. zameni stanovništva na određenim
teritorijama bivše Jugoslavije, Bosne i Hrvatske, najpre.
Da bi se bolje razumela
težina i ozbiljnost najnovijeg izbeglištva na teritoriji cele bivše
Jugoslavije, a posebno Srbije, potreban je jedan kratki pogled u nedavnu
prošlost. Kada se govori o migracijama stanovništva na području bivše
Jugoslavije (1945-1990) i to u svim njenim bivšim republikama kao polazna
definicija važilo je pravilo da su unutrašnje migracije na tom području uvek
bile slabog intenziteta, ali da je nacionalnost imala veliku ulogu prilikom
preseljavanja stanovništva, veću nego
ekonomski faktori (Petrović, 1987; Davidović, 1990a; Breznik, 1991). Dobro
je poznato da se masovnija preseljavanja stanovništva, po pravilu, nalaze u
čvrstoj uzajamnoj vezi sa procesima masovnijeg zapošljavanja radne snage.
Prostorna kretanja jugoslovenskog stanovništva su u tom pogledu bila drugačija.
Prostorna pokretljivost stanovništva se bazirala na podeli unutrašnjih
migracija na lokalne, međuopštinske i međurepubličke/međupokrajinske. Tako na
primer, u periodu od deset godina (1971-1981), između dva popisa stanovništva,
u migracijama celokupnog stanovništva Jugoslavije koje je tada iznosilo oko 20
miliona, učestvovalo je samo nešto više od 2.800.000 lica i to najviše u tzv.
međuopštinskim i lokalnim preseljavanjima (bračne migracije), a svega nešto
više od 500.000 u preseljavanjima između republika i pokrajina. U bivšoj
Jugoslaviji kao i u ostalim socijalističkim zemljama, uostalom, postojao je zastoj migratornih kretanja, a ni u kom
slučaju nekakvi njegovi značajniji tokovi (Davidović, 1990b). Od izrazitog
zastoja migratornih kretanja u tim krajevima došlo se, dakle, do situacije u
kojoj - zbog takvog uzroka kakav je rat - i u uslovima nove društveno-ekonomske
tranzicije, ovo područje postaje jedno od najživljih migratornih područja u
čitavoj Evropi.
U jugoslovenskoj
demografiji i sociologiji pomenuti etnički
aspekt migracija - etnička pripadnost migranata i pravci njihovog kretanja
i to naročito u poslednjih pedeset godina na tlu Jugoslavije nakon Drugog
svetskog rata - bio je najređe razmatran. U nekim tokovima preseljavanja
etnički momenat je, međutim, bio toliko naglašen da je često uziman kao glavni
pokretački uzrok masovnog preseljenja stanovništva. Kada se u statističkim
izvorima izdvajao etnički aspekat odnosno etnička pripadnost migranata i pravci
njihovog preseljavanja, bilo ih je lako registrovati, ali su istraživački
problem predstavljala utvrđivanja o tome da
li je i koliko etnički momenat delovao na preseljavanja. Zaključci te vrste
ostajali su mahom na nivou pretpostavki i posrednih ocena.
Od svih bivših
komunističkih zemalja, jedino je Jugoslavija imala organizovanu i legalizovanu
tzv. "privremenu" ekonomsku emigraciju svojih građana u razvijene
zapadnoevropske zemlje. Spoljne migracije odlazak na rad u inostranstvo je,
dakle, bio daleko najmasovniji oblik
migriranja, veći od međurepubličkog, na primer. Nakon Drugog svetskog rata
u bivšoj Jugoslaviji postojala je tzv. politička
emigracija koja je u javnosti uvek bila ovijena velom tajne i o kojoj se
nikada za pola veka trajanja socijalizma nije pojavila ni jedna ozbiljnija studija. Političku emigraciju su činili
tzv. neprijatelji naroda svih profila - bivše ustaše i četnici i njihovi
simpatizeri ili naprosto, oni ljudi koji su uspeli da pobegnu od nasilja kojim
je uspostavljen novi društveno-ekonomski poredak. Ta emigracija je bila,
uglavnom, iseljeničkog tipa i sve do nedavno gotovo ilegalna za širu
jugoslovensku javnost.
Za razliku od ove
iseljeničke i prekookeanske emigracije - privremena ekonomska emigracija je
bila emigracija sa povratkom. Računalo se na izvesnost povratka onih koji su
otišli i na stalni priliv deviznih doznaka. Doznake stranih radnika su se
osamdesetih godina kretale od milijardu do 2,5 milijarde dolara godišnje i bile
su značajan činilac u privredi i platnom bilansu bivše SFRJ. Udeo deviznih
doznaka u ukupnoj vrednosti društvenog proizvoda zemlje u 1989. godini, koji
mnogi analitičari uzimaju za godinu "početka kraja Jugoslavije", na
primer, iznosio je 8%. Tadašnja SFRJ je po visini deviznih doznaka od svojih
radnika zaposlenih u inostranstvu bila na drugom mestu u svetu, odmah posle
Portugalije.
Gledano po poreklu
migranata, u ukupnom "etnodeviznom" prilivu, oko 40% ovih doznaka
(ili 600 miliona dolara godišnje) priticalo je od građana sa prebivalištem u
Srbiji (Grečić, 1990). Raspad zemlje i rat, sankcije UN i ostale nevolje
drastično su uticali na pogoršanje stanja. Prema podacima Narodne banke
Jugoslavije, počev od 1991. godine jugoslovenski radnici zaposleni u
inostranstvu kao i iseljenici, počeli su da povlače svoj kapital; samo te
godine, neto odliv po osnovu deviznih doznaka, bio je 475 miliona dolara.
Već ovaj kratki
istorijski presek tipova migracija na području bivše Jugoslavije, može ukazati
na svu društveno-ekonomsku dramatičnost koja će zahvatiti taj prostor pojavom
izbeglištva kao posledice ratova od 1991 godine. Od tog vremena na prostoru
Srbije postoje samo dva tipa migratornih kretanja stanovništva koja imaju
masovno obeležje: dolazak izbeglica iz gotovo svih krajeva bivše Jugoslavije i
exodus oko 500.000 mladog i najobrazovanijeg dela stanovništva Srbije, tzv. brain drain emigracije (Davidović,
2002). Ova dva tipa migracija se, naravno, nalaze na dva potpuno suprotna pola
u skali migratornih kretanja i imaće dalekosežne posledice u svim aspektima ne
samo društveno-ekonomskog, već i ličnog života svakog pojedinca u Srbiji.
Upravo će ovakva dramatična promena migratornih kretanja stanovništva, sa
podjednakim negativnim efektima, postati jedan od najznačajnijih činilaca za
određenje dometa tranzicijskih promena u zemlji.
Prava izbeglica se
određuju odredbama međunarodne Konvencije o statusu izbeglica (Convention
refugees). Po Konvenciji iz 1951. godine, izbeglica je ono lice koje se
"usled osnovanog straha da će biti proganjano zbog svoje rase, svoje vere,
svoje nacionalnosti ili svoje pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili svojih
političkih mišljenja, nađe izvan zemlje čije državljanstvo ima i koje ne želi
ili zbog tog straha neće da traži zaštitu te zemlje". Ova odredba se
odnosila na evropske izbeglice posle Drugog svetskog rata i ova definicija
polazi od progona lica koje treba da stekne status izbeglice. Organizacija
afričkog jedinstva donosi 1969. godine novu definiciju izbeglice po kojoj je to
"svaka osoba koja je, zbog spoljne agresije, okupacije, strane dominacije
ili događaja koji ozbiljno remete javni poredak, bilo u delu ili u celoj zemlji
njenog porekla ili državljanstva, prinuđena da napusti mesto svog uobičajenog
stanovanja da bi potražila utočište u nekom drugom mestu van zemlje njenog
porekla ili državljanstva". Ujedinjene nacije su se uspešno prilagodile i
ovom proširenom pojmu izbeglice. Definicija izbeglice se još jednom proširuje -
1984. godine, Deklaracijom iz Kartahene, grada u Latinskoj Americi. Tako,
status izbeglice se daje onim licima koja su pobegla iz svojih domova, zato što
su bili ugroženi "opštim nasiljem, stranom agresijom, unutrašnjim
sukobima, masovnom povredom ljudskih prava ili drugim okolnostima koje su
ozbiljno poremetile javni poredak" (Jakovljević, 1998). Položaj izbeglica,
njihov pravni status i ostvarivanje njihovih prava regulisan je međunarodnim
pravnim aktima kao i zakonima i uredbama Republike Srbije. Najvažnije
instrumente međunarodnog prava za zaštitu izbeglica predstavljaju pomenuta
Konvencija UN o statusu izbeglice od 28 .07. 1951. godine i Protokol o statusu
izbeglica od 31.01. 1967. godine. (Todorović, 1998; Travar, 1998)
Veliki deo lica koja su
izbegla, ne ispunjava, međutim, uvek sve navedene kriterijume ili im to
svojstvo nije priznato. To su "raseljena lica", odn. oni koji ne
ispunjavaju uslove iz pomenutih definicija o izbeglicama, ali se, zbog događaja
u njihovim zemljama, nalaze u položaju veoma sličnom izbegličkom. Razlikuju se
spoljno raseljena lica odn. lica koja su izbegla u neku drugu zemlju prešavši
državnu granicu, i unutrašnje ili interno raseljena lica, odn. oni koji su bili
primorani da napuste svoje kuće, ali nisu prešli državnu granicu već su našli
utočište u nekim drugim delovima iste zemlje.
Pravni položaj i zaštita
izbeglica u Srbiji određeni su u Zakonu o izbeglicama iz aprila 1992. godine
("Službeni glasnik RS", br. 18/92). U prvom članu Zakona utvrđuje se
da se "Srbima i građanima drugih nacionalnosti koji su usled pritiska
hrvatske vlasti ili vlasti u drugim republikama, pretnje genocidom, kao i
progona i diskriminacije zbog njihove verske i nacionalne pripadnosti ili
političkih uverenja, bili prinuđeni da napuste svoja prebivališta u tim
republikama i izbegnu na teritoriju Republike Srbije" obezbeđuje
zbrinjavanje i omogućavanje socijalne sigurnosti (Zbornik Izbeglice, 1998: 413). Očigledno je da je zakon donet u određenoj
političkoj situaciji, bez vođenja računa o standardima koji su postavljeni u
međunarodnim Konvencijama o izbeglicama. Uočljivo je da Zakon definiše
izbeglice, pre svega, kao Srbe, uz dozvoljavanje mogućnosti da izbeglice mogu
biti i građani druge nacionalnosti, kao i da unapred određuje zemlju (Hrvatsku)
u kojoj može da dođe do proganjanja, uz mogućnost da se to dogodi i u drugim
bivšim jugoslovenskim republikama. Zakonom je regulisano da izbeglice imaju
pravo na zaposlenje i školovanje i podležu vojnoj odnosno radnoj obavezi pod
istim uslovima kao i građani Srbije, što je u direktnoj koliziji sa
Konvencijom. Zakon nameće stroga pravila ponašanja izbeglica, dok njihova
zaštita ne predstavlja predmet regulative; kaznene odredbe su veoma stroge i
gubljenje izbegličkog statusa veoma lako. Duh Zakona je takav da jasno pokazuje
da su izbeglice shvaćene i doživljene kao teret za državu i da postoji duboki
sukob interesa između države i izbeglica. Za razliku od međunarodne Konvencije
o statusu izbeglica koja proklamuje i doslovno poštuje princip da bi ljudska
bića, bez razlike, trebalo da uživaju prava čoveka i osnovne slobode - Zakon o
izbeglicama u Srbiji njih tretira kao bića kojima je potrebna pomoć i
zbrinjavanje, bez ikakvog osećanja i brige za njihovo dostojanstvo; taj Zakon
pospešuje mogućnosti da se njima manipuliše (Helsinški odbor, 1997:97-107).
Kako bi se, u odnosu na
već postojeće izbeglice u Srbiji, istakla razlika u okolnostima pod kojima su
Srbi iz Krajine, pod dejstvom vojne ofanzive "Oluja" izbegli avgusta
1995. g. u Srbiju, vlada Republike Srbije je 8. novembra 1995. godine donela
Uredbu u kojoj se o ovoj grupi pridošlica govori kao o zbrinjavanju
"prognanih lica". U članu 3. ove Uredbe stoji, međutim, da se
"utvrđivanje svojstva prognanog lica, izdavanje legitimacije, vođenje
evidencije i obezbeđivanje prava ostvaruje shodno propisima o izbeglicama".
Nakon okončanja rata na Kosovu, juna 1999, javlja se nova kategorija izbeglica
- tzv. "interno raseljena lica" - uglavnom Srbi, koji su napustili
Kosovo i pobegli u Srbiju.
Sintagma "raseljena
lica" uvodi se u upotrebu odmah nakon II svetskog rata, a ima bitno
drugačije značenje od današnjeg, posebno od kategorije raseljenih lica u ovom
ratu, na jugoslovenskim prostorima. Autentična raseljena lica su bila uglavnom
ona koja su deportovana od strane Nemaca i odvođena na prisilne radove, bilo u
Nemačku, bilo u zemlje pod nemačkom okupacijom, gde su uspeli živi dočekati
saveznička oslobađanja. Bitno je bilo i onda i danas, da se insistiralo na
slobodnoj volji pojedinaca, da li će se vratiti kući ili ne.
U pojednostavljenoj
shemi, izbjeglice su sva lica koja su u strahu od ratnih dejstava, progona i
sl., odlučila ili bila prisiljena napustiti zemlju. Raseljena lica su sva lica
koja su iz istih ili sličnih razloga napustila svoje domove, odnosno mesta boravka,
ali su ostala unutar iste republike. Da bi se ublažila terminološka konfuzija,
uvedena je i sintagma "interno raseljena lica". Većina se ipak slaže
kako su raseljena lica zapravo izbeglička podkategorija.
Izbeglištvo je složen
politički, ekonomski, socijalni, psihološki i moralni fenomen. Međunarodna
zajednica insistira na dobrovoljnom povratku i to je njena polazna premisa.
Drugo rešenje je lokalna integracija u zemljama azila. Treća je opcija tzv.
relokacija, ali opet na principu dobrovoljnosti. Ova opcija je, međutim,
najranjivija, jer je otvorena za političke manipulacije, čega smo svedoci (Naše šanse, Broj 37, serija II Sarajevo
14.1.1999). Iako bi, dakle, trebalo razlikovati kao posebne termine
"izbeglice", "raseljena lica", "prognanike" i
"interno raseljena lica" - u stručnoj literaturi i u javnim
saopštenjima, termin "izbeglice" se, najčešće, a nekada i izričito
koristi za sve te kategorije, što će i ovde biti slučaj.
Naš afirmisani stručnjak
u politici socijalne zaštite, Luka Todorović, smatra da je fenomen izbeglištva,
nastao na prostorima bivše Jugoslavije kao posledica njenog razbijanja,
specifičan i čak jedinstven u svetu. To zbog toga što je tu bila reč o građanima
jedne države koji su, u potrazi za utočištem bežali ili su proterivani sa jedne
teritorije na neku drugu teritoriju te jedne iste države. Po toj oceni, sve je
to spolja, "neupućenima moglo ličiti na privremeno preseljavanje ili
raseljavanje, naročito u prvo vreme, kada se još nije znalo kakva ce sudbina
zadesiti prethodnu Jugoslaviju, koliko ce i kakvih država biti formirano na
njenim prostorima, kakvi ce biti realni učinci politike 'etničkog čišćenja',
kakav ce stav imati međunarodna zajednica u odnosu na stvaranje državnih
entiteta unutar granica novostvorenih država Hrvatske i Bosne i
Hercegovine". Drugu specifičnost "jugoslovenskog modela"
izbeglištva, smatra on, čini to sto je veoma mali broj izbeglica bio smešten u
kolektivne centre - izbegličke kampove. Preovlađivalo je zbrinjavanje i
smeštanje izbeglica u porodicama. On smatra da je to dugo vremena zbunjivalo
međunarodne institucije i donatore, te odlagalo donošenje odgovarajuće pomoći.
Kada je ta međunarodna pomoć izbeglicama bila zakasnela i nedovoljna, nadoknada
je stizala od domaćih državnih i nevladinih organizacija, građana i samih
izbeglica na "relativno potpun i stabilan način" (Todorović, 1998).
Teško je utvrditi tačan
broj izbeglica na teritoriji bivše Jugoslavije. Sve države koje su bile
uključene u ratne sukobe, nastojale su da uvećaju broj izbeglica na svojoj
teritoriji i umanje ga na protivničkoj strani. Tako, na primer, svojevremene
tvrdnje Komesara za izbeglice da je u Srbiji bilo više od milion izbeglica, ili
Ministarstva za izbeglice Bosanske federacije da je iz Bosne i Hercegovine
izbeglo 2.600.000 lica - bile su preterane. Broj izbeglica je često bivao
predmet manipulacije, zavisno od različitih kalkulacija i trenutnih političkih
potreba. Izbeglice i raseljena lica su, sa svoje strane, često izbegavali da
budu registrovani, plašeći se da ce im prava koja uživaju biti uskraćena, da ce
biti vojno mobilisani i sl. Najzad, gotovo da je nemoguće proceniti broj
ilegalnih ulazaka i promene koje se dešavaju u ilegalnom izbeglištvu. Često se
naglašava kako je unutar Evrope, bivša Jugoslavija zemlja u kojoj se nalazi
najveći broj izbeglica i raseljenih lica. Procene o ukupnom broju izbeglica
kretale su se od 1.750.000, sto je zabeleženo u julu 1992. godine, do 3.800.000
sto je Visoki komesar UN za izbeglice, Sadako Ogata obznanila 13. aprila 1993.
godine. Dve godine kasnije, 1995, UNHCR utvrđuje da je 3.722.000 ljudi iz bivše
Jugoslavije tada primalo humanitarnu pomoć. Sve kasnije procene, podaci i
popisi ukazuju na stalno opadanje broja izbeglih lica, tako da se krajem 1996.
godine u izveštajima UNHCR govori o dva miliona izbeglica sa područja bivše
Jugoslavije (UNHCR 1996; Ilić 2001; Jakšić, 2002).
Prema rezultatima popisa
izbeglica koje je maja 1996. godine organizovao UNHCR, u Srbiji je popisano
538.000 izbeglica i 80.000 drugih ratom pogođenih lica koji su imali pravo
građanstva u Srbiji. Posle rata na Kosovu, u junu 1999. u Srbiju se sliva novih
180.000 izbeglica koje se označavaju kao "interno raseljena lica" i
neuhvatljiv broj etničkih Roma koji ili zbog nedostatka dokumenata ili iz niza
drugih razloga, izbegavaju svaki pokušaj registracije (Jakšić, 2002).
Prema pomenutom UNHCR
popisu, najviše izbeglica, njih 42% je smešteno u Vojvodini, 27% u Beogradu,
27% u Centralnoj Srbiji, a 3,5% se nalazilo na Kosovu. Gledano po području iz
koga dolaze, 44% je došlo iz Bosne i Hercegovine (35% iz Federacije i 9% iz Republike
Srpske), 44% iz Krajine i 8% iz drugih delova Hrvatske. Geografsko poreklo
izbeglica je u čvrstoj vezi sa duzinom njihovog boravka/ostanka u Srbiji,
uslovima i mogućnostima prilagođavanja novim uslovima života kao i mogućnostima
za povratak (UNHCR 1996; Ilić 2001). Izbegličko stanovništvo je relativno
mlado: njih 40% je u starosnoj grupi od 19-44 godine; 27% je mlađe od 18
godina, a 13% je staro između 45 i 64 godine.
Što se tiče smeštaja, kao
sto je već pomenuto, dobro je poznato da preovlađuje prihvat izbeglica kod
rođaka i prijatelja, a daleko manje u izbegličkim kampovima. Rezultati
pomenutog popisa koje je 1996 obavio UNHCR su u tom pogledu
najreprezentativniji jer najvernije odslikavaju pravo stanje stvari kakvo je
postojalo u jeku izbegličke tragedije. Tada je 60% izbeglica bilo smešteno kod
rođaka ili prijatelja, 20% izbeglica su sami obezbedili svoj smeštaj, a isti
toliki procenat - 20% je živelo u kolektivnim centrima.
Izbeglice imaju bolju
profesionalnu strukturu nego ostali deo stanovništva u Srbiji. Zakon im
garantuje pravo na obrazovanje, zaposlenje i zdravstvenu zaštitu. Ipak, dve
trećine odraslih, radno sposobnih izbeglica je nezaposleno. Većina nezaposlenih
ima nesigurne poslove u privatnom sektoru sive ekonomije, često
kriminalizovane. Izbeglice imaju i daleko gori finansijski položaj i veće
izglede da obole od različitih psiho-somatskih, psiholoških i drugih organskih
oboljenja kao posledice uslova u kojima zive. Iako su u najvećem broju
izbeglice došle sa sela, u Srbiji njih preko četiri petine zivi u velikim
industrijskim centrima - gradovima. Najzad, istraživanja pokazuju da samo 5%
izbeglica jasno i određeno govori o svom povratku u kraj iz koga su došli dok
90% ostalih želi da ostane za stalno u Srbiji (Matković, 1997; Ilić 2001;
Cvetković, 1998)
Opšta klima oko povratka
srpskih izbeglica je bila veoma nepovoljna u svim krajevima odakle su pobegli:
u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a na Kosovu još uvek ne postoje mogućnosti
preživljavanja srpskog stanovništva izvan enklava pod kontrolom UN. Spremnost
lokalnog stanovništva da prihvati povratnike u direktnoj je vezi sa težinom
ratnih aktivnosti i brojem žrtava na određenim teritorijama: tamo gde su ratne
operacije bile neznatne, povratnici se uz određene zadrške prihvataju, ali broj
izbeglica iz takvih područja je i inače bio najmanji.
Podatak o tome da samo 5%
izbeglica u Srbiji želi da se vrati tamo odakle su izbegli, jasno govori o tome
da to nije rezultat njihove slobodne volje već prihvaćene nužde. U ekonomski,
društveno i moralno razorenoj Srbiji, izbeglice predstavljaju veliki teret.
Njihov udeo u ukupnom stanovništvu u nekim opštinama prelazi 34%. Iz teorije o
migracijama je poznato da u etnički homogenim društvima kakva su evropska,
svaki priliv stanovništva drugačijeg etničkog porekla veći od 10% u ukupnom
broju domaćeg stanovništva, uzrokuje povremene krupne društvene tenzije i
konflikte. Ovde je reč o istoj etničkoj pripadnosti stanovništva, ali je priliv
tako velikog broja ekonomski zavisnog dela stanovništva, svakako izuzetno
dramatičan.
Kako se sve manifestuju
ovi problemi u jugoslovenskom društvu? Da li postoji posredna ili neposredna
veza između različitih tipova prisilnih migracija i porasta kriminala u
jugoslovenskom društvu? Koji su osnovni uzroci i odlike te povezanosti? Kakav
je odnos između kriminalizacije koja se odvijala putem ratnog terora paravojnih
formacija, iseljavanja i kriminalizacije izbegličkog stanovništva? Kakva je
politička upotreba/zloupotreba ovog dela stanovništva i kakve su njene
posledice s obzirom na glavne tranzicijske pravce kretanja jugoslovenskog
društva? Postoji niz ovakvih i sličnih pitanja na koje je potrebno sto pre dati
iscrpne odgovore.
Prema podacima Crvenog
križa, u Hrvatsku se vratilo više od 80.000 izbeglica i to na organizovan
način. Povratak je otežan teškom ekonomskom situacijom u zemlji, velikom
nezaposlenošću radne snage, političkim suđenjima i pritiscima kojima su
izložene srpske izbeglice-povratnici. Danas je već dobro znano koliko je
drastično uništena imovina Srba koji su pobegli avgusta 1995. godine. Sela koja
su napustili danas je teško prepoznati jer su bila izložena sistematskom
uništavanju. Srbi se često plase povratka da ne bili taoci zahteva koji
insistiraju na potrebi za suđenjem i kažnjavanjem ratnih zločina onih Srba koji
su ih počinili nad hrvatskim stanovništvom 1.
Pokazalo se da izvesne grupe
nacionalista prave velike probleme kad se najavi ili otpočne neko suđenje
Hrvatima koji su počinili ratne zločine. U tako rovitoj i mučnoj atmosferi i
oni koji su se vratili, često su, krajnje ogoljeno, samo poslužili za dobijanje
nekih političkih poena, pre svega, u spoljnoj politici. Tada se preteruje u
broju onih koji su se tobože vratili u Hrvatsku. Tako, hrvatski zvaničnici
pominju broj od 110.000 povratnika dok predstavnici Srba u Hrvatskoj i
izbeglice same svode ovaj broj na 40.000 onih koji su se vratili. (Cvetković,
1998; Ilić 2001)
1 Tako je, na primer,
županijski sud u Šibeniku, oslobodio jednog Srbina optužbe za ratni zločin,
prenela je hrvatska štampa. D. M. iz Gračaca, oslobođen je jer je sud na osnovu
svedočenja, ocenio da bi optuženi mogao da bude kriv za surovo postupanje prema
ratnim zarobljenicima, ali ne i za ratni zločin. Svedok M. B. je rekao da ga je
optuženi D.M. dvaput udario nogom u slabine, a svedok M. P. da ga je optuženi
udario šakom u leđa. Prema hrvatskom krivičnom zakonu i međunarodnim
konvencijama, postupci prema dvojici svedoka mogu se smatrati krivičnim delom
surovog postupanja protiv ratnih zarobljenika, koje je u međuvremenu i
zastarelo - konstatovao je sud. D. M. je u šibenskom zatvoru bio od oktobra
2003. do polovine januara 2004. g. Uhapšen je kada je iz izbeglištva došao da
izvadi hrvatska dokumenta. (Danas, 19 januar
2004)
Sama Hrvatska je
opterećena sa oko 200.000 sopstvenih izbeglica sto u teškoj ekonomskoj
situaciji samo otežava uslove za povratak Srba i produžava stanje u kome oni
sluze samo kao dekoracija u nastojanjima vlade da se približi zahtevima EU,
među kojima je jedan od bitnih i povratak Srba u krajeve iz kojih su prognani.
Na unutrašnjoj političkoj sceni, međutim, preovlađivale su sugestije hrvatskih
političara da se Srbi koji su pobegli u Srbiju tamo i integrišu, jer rezultati
istraživanja pokazuju da je to ono sto srpske izbeglice iz Krajine, zapravo,
žele. Krajem 2003. g., međutim, pobedom HDZ na izborima, novi premijer hrvatske
vlade je pozvao sve izbegle Srbe da se vrate u Hrvatsku, sto je važan preduslov
njenog ulaska u EU. Diskriminacija protiv srpskih izbeglica iz Hrvatske je
najveća na planu povratka imovine i stanarskih prava; najveći broj izbegličkih
stanova je već otkupljen i ubeležen u zemljišne knjige. U svim područjima gde
bi izbeglice trebalo da se vrate, još uvek su najugroženija ona prava koja se
direktno dotiču povratka izbeglica. To znači pravo na izbor mesta stanovanja,
pravo na privatnu imovinu, pravo na bezbednost ličnosti i imovine,
diskriminacija u mnogim sektorima, posebno na polju zapošljavanja, gde
pripadnici takozvanih manjinskih naroda nisu u jednakoj poziciji naspram onih
koji pripadaju većinskim narodima. Slične oblike diskriminacije postoje i na
polju obrazovanja, kulture, poštovanja verskih prava i sloboda i sl. (Naše šanse, Broj 41, serija II Sarajevo
11.3.1999; Ilić, 2001).
U pogledu povratka,
situacija u Bosni i Hercegovini odn. u Federaciji je slična onoj koja postoji u
Hrvatskoj, s tim sto su zakonska rešenja oko stanarskog prava i povratka
imovine povoljnija nego u Hrvatskoj.
U septembru 2000. godine
međunarodne organizacije u Bosni i Hercegovini su odredile strateški plan po
kome ce do kraja 2003. godine ljudi preuzeti svoju imovinu, dakle da će se do
kraja 2003. godine završiti implementacija imovinskih zakona. Bilo je 1.750
zaposlenih Bosanaca koji su profesionalno radili na povratku kao i veliki broj
predstavnika međunarodnih organizacija. Aparat koji je vodio proces povratka
bio je veoma skup i glomazan. Stručnjaci koji se bave ljudskim pravima ističu
da se Bosna i Hercegovina našla u procepu između dobrih zakona koji su doneti
zahvaljujući prisustvu predstavnika međunarodne zajednice i - loše prakse na
terenu. Postoji jaz između statističkih podataka o vraćanju imovine i stvarnog
broja onih koji su se vratili. Tako, Helsinški komitet za ljudska prava u
Izveštaju za 2003. g. navodi da je povrat imovine ostvaren skoro 100%, dok se
povratak ljudi kreće između 7% i 50% (http://www.danas.org/
programi/ necu tuđe/Dec 2003/Jan 2004).
Međunarodna grupa za
obnovu i povratak u Bosni i Hercegovini prestala je, dakle, sa radom krajem
decembra 2003., nakon cega je ostala osnovna konstatacija da iako ljudi
dobijaju imovinu nazad, u njoj se ne može stanovati. Od potpisivanja Dejtonskog
mirovnog sporazuma 1995. g. ukupan broj od 982.120 izbeglica i raseljenih lica
vratio se svojim predratnim domovima u BiH. Od ovog broja, 717.166 osoba se
vratilo u Federaciju Bosne i Hercegovine, 243.845 u Republiku Srpsku, a 21.109
u Distrikt Brčko. Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma UNHCR je
zabeležio ukupan broj od 432.345 tzv. "manjinskih povratnika", onih
koji se vraćaju u krajeve gde su, u etničkom pogledu, manjinsko stanovništvo (http://www.danas.org/ programi/ neću
tuđe/Dec 2003/Jan 2004).
Mogućnost povratka oko
180.000 Srba izbeglih sa Kosova ne može se videti u nekoj doglednoj budućnosti.
Prema izveštaju International Helsinki Federation iz jula 2000 godine, na
Kosovu je nakon okončanja NATO bombardovanja i povlačenja jugoslovenske vojske,
iseljeno 50.000 lica, propraćeno sa vise od 1.000 ubistava i rušenje preko 100
pravoslavnih crkava i manastira. U izveštaju se podvlaci kako je život u
preostalim srpskim enklavama "veoma opasan" i zapravo nemoguć bez
oslonca na snage KFOR-a; ugrožena su sva osnovna ljudska prava, posebno pravo
na slobodno kretanje kao i pravo na život. Srbi koji su ostali da žive u
enklavama izloženi su stalnim pretnjama, nasilju i vređanju, kamenovanju i
pokušajima ubistava kada izlaze iz svojih stanova (Ilić, 2001). Brojni su i
medijski, najčešće televizijski dokumenti o takvim svedočanstvima.
Ono
što je napred rečeno, biće ovde ilustrovano primerom izbeglištva iz Krajine.
Ovde nije reč o uzrocima, već samo o
posledicama tog izbeglištva, bolje rečeno, o tome kako je tekao sam proces, kakav je bio prihvat izbeglica i kakvi su, od samog
početka bili izgledi za njihov povratak. U
tom cilju smo uradili analizu sadržaja
štampanih medija koji su dugo vremena bili jedini izvor informacija, i to
ne samo o procenama broja novopridošlih, već i o nizu drugih pitanja vezanih za
ovaj exzodus. Analiziran je sadržaj dva dnevna lista: Politika i Naša borba u
vremenskom periodu od 1. avgusta 1995. do 30. septembra 1996. godine.
Jedna od najmarkantnijih
odlika ovih migracija je svakako to što je egzodus Srba iz Kninske Krajine bio egzodus isključivo u Srbiju, ne i u
druge zemlje kao što je bio slučaj sa ranijim izbeglicama iz ratom zahvaćenih
područja bivše Jugoslavije. Njihov egzodus će se tu i završiti. U najkraćem
mogućem roku, za nepunu nedelju dana, na opšte zaprepašćenje svih - stotine
hiljada ljudi se našlo u bežaniji. Međunarodni posrednik Evropske unije Karl
Bilt, izjavio je tada da je hrvatska ofanziva na secesionističku srpsku
republiku u Krajini, izazvala najveću izbegličku katastrofu u ratu na
prostorima bivše Jugoslavije: "beg više od 100.000 Srba iz Hrvatske je "najveća izbeglička katastrofa koju smo
videli u tom varvarskom ratu. Žrtve dana su Srbi. Njih više od 100.000. To
se može promeniti već za nedelju dana, ali sada su žrtve Srbi." (Politika, 12. avgust 1995.)
Ko su Srbi iz Krajine?
Nekadašnji hrabri čuvari granica hrišćanstva od turskih najezda; njihova prva
zabeležena seoba desila se posle turskog osvajanja Bosne u 15. veku. Bečki dvor
tada stvara Vojnu Krajinu naseljavajući je pretežno Srbima, koji postaju jedna
od najboljih, ali i najjeftinijih vojski u Evropi. Vojna Krajina je bila
odbrambeni sistem Austro-Ugarske protiv Turaka (obuhvatala je severnu
Dalmaciju, Liku, Kordun, Baniju i Bosansku Krajinu). Srbi su dobijali zemlju i
bili su oslobađani od poreza i drugih nameta, uz samo jednu obavezu - da služe
vojsku i brane Krajinu. Pet vekova, dakle, postoji "suživot" kao i
manje ili veće tenzije između srpskog i hrvatskog stanovništva na tom području.
U Drugom svetskom ratu, kada se stvara NDH, dolazi do velikog pokolja Srba u
Hrvatskoj. Socijalizam donosi "bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih
naroda" koje se mora "čuvati kao zenica oka svog", zaborav
međunacionalnih uništavanja i ponovni suživot. U ratu od 1991. godine krajiški
ili kninski Srbi neće imati slavnu ulogu: podstiču i izazivaju sukobe, ne
pokazujući nikakvu spremnost da nastave život u višenacionalnom okruženju.
Stvaraju Republiku Srpsku Krajinu, jednu veštačku i problematičnu tvorevinu,
koju je bilo teško braniti u teritorijalnom smislu. Postojale su tri odvojene
teritorije - zapadna Slavonija, zatim područje severne Dalmacije, Like, Banije
i Korduna, kao i istočna Slavonija.
Od samog početka egzodusa
Srba iz 1995. godine, počinju nagađanja i procene o broju novih priselica. Politika, najstarije srpsko novinsko
glasilo, javlja na jednoj istoj strani da je u zbegu oko 150.000 ljudi, uz šta
se odmah predviđa, da se broj izbeglih kreće do 250.000; pet dana kasnije, kaže
se: "U traktorima i traktorskim prikolicama, u automobilima, autobusima,
na biciklima i peške, u Srbiju će ovih
dana ući 260.000 prognanih Krajišnika. Na sednici Kriznog štaba vlade RSK
održanoj u Bijeljini saopštava se da je "od 5. avgusta, prognano 220.000
ljudi. U SRJ je preslo oko 160.000 krajiških Srba. Istovremeno, Visoki
komesarijat za izbeglice UN (UNHCR) saopštava da je 162.000 Srba napustilo
Krajinu posle napada hrvatskih snaga početkom avgusta 1995 g. i da je egzodus
skoro završen. Ukupan broj tih izbeglica je sporan, jer je prema nekim
procenama, dostigao 250.000 ljudi. Srbija u to vreme već četiri godine
zbrinjava više od 500.000 izbeglica i to pod ekonomskim i drugim sankcijama UN.
Tog avgusta 1995. u Srbiji je bilo preko 50.000 porodica bez krova nad glavom;
više od 35.000 dece potpuno nezbrinuto (Politika,
8,13 i 18 avgust 1995.).
Pomoćnik republičkog
komesara za izbeglice saopštava uskoro da je u Srbiju stiglo više od 153.600
izbeglica. Priliv izbeglica se smanjuje i stižu samo zaostali pojedinci i manje
grupe koje se ravnomerno raspoređuju na trajnija odredišta. Situaciju olakšava
želja većine izbegličkih domaćinstava da nastave da se bave poljoprivredom.
Najviše ih je zbrinuto u Vojvodini, na području opština Sombor, Stara Pazova,
Apatin, Ruma, Odžaci, Novi Sad.
U Vojvodini je najpre i
došlo do napada izbeglica na lokalno hrvatsko stanovništvo a u medijima je
rečeno da je došlo do "slučajeva zloupotrebe gostoprimstva od strane
pojedinih izbeglica, nasilničkog ponašanja i pokušaja da se ugrozi bezbednost,
imovina i sloboda pojedinih građana Srbije, na šta je vlada energično
reagovala. Preko nadležnih državnih organa, prema takvim pojedincima, odmah su
preduzete zakonom predviđene mere, a tako će se činiti i u svim eventualnim
ponovnim pokušajima" - saopštilo je Ministarstvo za informacije Republike
Srbije (Politika, 12 avgust, 1995.).
Počinje neprijatna politizacija problema izbeglica, povodom
njihovog smeštaja u Vojvodinu i na Kosovo. Saopštavaju se zvanične reakcije
nekih stranih država koje zvuče neumesno jer se u njima ne pravi razlika između humanitarnog zbrinjavanja
ljudi i planske imigracije, dakle, kao trajnog rešavanja njihovog statusa.
Vode se rasprave o tome da li ako u Vojvodini ili Kosovu trajno ostane određen
broj njih, to može ili ne može uticati na promenu tamošnje nacionalne
strukture. Vrše se neprijatna prebrojavanja stanovništva po nacionalnoj osnovi
i vode diskusije tipa da li može dolazak određenog broja Srba iz Krajine
poremetiti etničku strukturu nekog grada sa već nekim postojećim brojem
stanovnika 2.
2 Te se rasprave svode na
ovakvu vrstu izveštaja u novinama: "Subotička opština nije dovoljno
učinila u zbrinjavanju prognanih Srba iz Krajine, čak su i sprečavani mnogi
koji su hteli da priteknu u pomoć - izjavio je Tanjugu portparol
Bunjevačko-šokačke stranke (BSS) Stevan Jelačić. On je to ilustrovao tvrdnjom
da su opštinske vlasti blokirale prijem izbeglih Krajišnika u obližnje selo
Tavankut, gde su brojne bunjevačke porodice bile spremne da pod svoj krov prime
unesrećene. Osvrnuo se i na stavove DZVM i Saveza vojvođanskih Mađara da ce
dolazak 2.500 Srba iz Krajine poremetiti etničku strukturu grada sa 160.000
stanovnika. On je podsetio da je u periodu od 1956. do 1970. godine u Suboticu
naseljeno 20.000 Mađara iz Banata, a bilo je dosta i onih koji su pristigli iz
Mađarske. BSS smatra da je to naseljavanje, uz priključivanje sela Cantavir sa
10.000 Mađara subotičkoj opštini, deo nasilnog menjanja etničke strukture
Subotice." Vid. "Bunjevci sprečavani da prime izbeglice", Nasa borba, 19-20. avgust 1995.
U toku prve dve nedelje
egzodusa, na Kosovo je stiglo 800 izbeglih, te se organizacije i lideri
kosovskih Albanaca odmah protive smeštaju srpskih izbeglica iz Krajine na
Kosovo. Predsednik Demokratskog saveza Kosova Ibrahim Rugova, optužio je vlasti
u Beogradu da je cilj te akcije - "etničko čišćenje, kolonizacija i
promene etničke strukture na Kosovu. Ove mračne namere predstavljaju najteže i
najopasnije provokacije na ionako napetom Kosovu, ali ugrožavaju i stabilnost u
regionu" - izjavio je on. Zajedno sa ovom grupom izbeglica, vozom su do
Metohije stigla njihova prevozna sredstva (traktori, freze, kombajni i kamioni)
kojima su prevalili put od Krajine do Srbije. Pošto se radilo o
zemljoradnicima, koji su koliko-toliko imali poljoprivredne mašine, u Pećkom
okrugu je rešeno da im se besplatno dodeli hiljadu hektara metohijske zemlje,
čiji je vlasnik država3.
Prema zvaničnim
procenama, na Kosovu i Metohiji je bilo obezbeđeno mesta za smeštaj oko 12.000 izbeglica, a popunjena je tek
polovina (Politika, 28. avgust 1995).
Treba li podsećati i na to kako je preko vikenda, u noći između 11. i 12.
februara 1996. na Kosovu sinhronizovano izvedeno pet bombaških napada na
kampove u kojima su bile smeštene izbeglice iz Krajine? U svim sociološkim i
sličnim istraživanja o izbeglicama koja su obavljena kasnije, jasno je pokazano
da su izbeglice iz Krajine sa velikim otporom, a nekada i silom odvođeni na
Kosovo. Njihova sudbina je najtragičnija: kada su se tamo nekako već smestili i
organizovali svoj novi život, posle NATO bombardovanja Kosova 1999. godine -
krenuli su u ponovni egzodus.
U javnosti postaje sve
jasnije da Srbija nije u stanju da omogući normalan prihvat ovim izbeglicama. U
medijima se sve vise pojavljuju reakcije izbeglica i otvoreni iskazi o tome da
se nisu nadali ovakvom prihvatu Srbije: "Ovako ni Hitler nije postupao sa
Jevrejima. Sramota". Većina razmišlja da će se ipak vratiti kući jer
"ako Srbija sada ovako vodi računa o nama, sta ce tek biti za godinu dana?
Ako za 40 dana nismo jeli meso, onda za četiri godine nećemo dobijati ni kruh.
Bit ćemo gladni. Ljudi se nisu nadali ovakvom prihvatu Srbije. Kod nas smo
vjerovali da nam je Srbija majka, a izgleda da nam je ona u najmanju ruku,
maćeha" (Naša Borba, 18.
septembar 1995).
3
Politika, 14. avgust 1995, str. 12.
Crveni krst Kosova saopštio je da je u toj pokrajini bilo smešteno 2.350
izbeglica iz Krajine, a prema podacima Radio-Prištine, na Kosovu se nalazilo
oko 3.000 izbeglica. Vid. Nasa Borba, 19-20.
avgust 1995.
Najmasovnija vojna
mobilizacija izbeglica u Srbiji usledila je nakon hrvatske ofanzive
"Oluja" i prelaska izbeglica iz Krajine u Srbiju. Policija je upadala
u prihvatne centre i odvodila muškarce u velikim grupama. Prisilno mobilisani
su odvođeni u vojni centar u Erdutu [centar za obuku u istočnoj Slavoniji, pod
komandom Željka Ražnatovića - Arkana] ili u Bijeljinu, a odatle su upućivani u
Bosnu. Prema kazivanju nekih muškaraca koji su vraćeni zbog nesposobnosti da
obavljaju vojne zadatke, izbeglice u Erdutu su bile izložene maltretiranju i
poniženju zbog "predaje Krajine".
Izbeglice počinju da
postavljaju pitanje o tome čiji su oni državljani: Srbije, Krajine, ničiji, ili
su izbeglice? Evo kako o tome svedoče neki od njih:
"Pitamo to
jer ove naše dečke ovdašnja milicija vodi u vojsku. I mene su odveli u Erdut,
ošišali me do glave, držali četiri dana, pa pustili kada su utvrdili da smo
nesposobni za vojsku. Samo nam uleti milicija u devet, deset, jedanaest sati u
ponoć u sobe i kupi nas za vojsku. Tako nam je odvedeno sedam mladića, u
stvari, sve što je vojno sposobno. (...) Pokupili su i mog sina drugu noć kako
smo došli. Nije stigao ni da se odmori s puta. Dijete mi je četiri godine bilo
u rovu i ovi ovđe su ga odmah zgrabili. Kakva je to tajna da se za čovjeka ne
zna đe je. Ne smijes pitati, a i kad pitaš, niko ne zna da ti odgovori (...).
Malo koje veče nas ne kontrolišu dal' ima ko novi, gledaju nam sobe, ćoškove,
da se nije ko gđe sakrio. Nama ne vjeruju kad kažemo da nema novih" (Naša
Borba, 18. septembar 1995).
Vojnosposobne izbeglice
iz RSK su tokom avgusta 1995, neposredno po svom egzodusu, bukvalno lovljene po
celoj Srbiji kako bi bile vraćene na ratište. Novinari Vremena su izvestili o slučaju njih 1.200 koji su bili prisilno
vraćeni u Bosnu. Oni su, dakle, najpre iz Krajine stigli u Srbiju.
"Neke su
skidali sa traktora, još u putu, većinu je milicija pozvala na dogovor 'u cilju
regulisanja statusa'. Strpani su potom u autobuse i sabrani u Loznici i
Zvorniku (...) Odatle su odvedeni u bijeljinsku kasarnu, pa u Banja Luku. Cilj
je bila Manjača. Za njih 1.200. Smešteni su u barake u kojima su bili
zarobljeni Muslimani. Videli su krvavu ćebad, slamu, potpise onih koji su tu
'logorovali'. Zaključali su ih. Oko baraka je bila bodljikava žica. Sutradan su
im oficiri pričali o gerilskom ratu, o tome da ce činiti gerilski korpus.
Odbili su - nisu im dali da se bore tamo gde su krvarili četiri godine, šta
hoće sad. Suprotstavili su se namenjenoj ulozi i svi peške krenuli za Banja
Luku. Silom ih nisu sprečavali. Pred ulazom u grad sačekao ih je general Celeketić
i iz razloga vojno-moralnih, smestio u autobuse, pa u kasarnu
"Kozara". Opet razgovori sa oficirima, generalom Lončarom. I opet
odbijanje da budu gerilci. Pristajali su i na to, ali pod uslovom da vide gde
su im porodice, sto je bilo, tobože, prihvaćeno. Obezbeđen im je prevoz do
Bijeljine, odakle im je obećan "voz za Srbiju". Već mesec i po dana -
37 dana, tačnije, provode u Bijeljini na železničkoj stanici; voza - nema. Tako
ostavljene na železničkoj stanici, prihvatio ih je Komesarijat za izbeglice i
UNHCR. Obezbedili su im šatore i hranu. Voda na dve stanične česme je u
međuvremenu isključena. Uslovi su takvi da su dvojica sa žuticom u bolnici. Od
1.2000, ostalo ih je samo stotinak. Gde su ostali? Dolazili su Arkanovi ljudi -
pretili, provocirali i odveli jedan deo ljudi. Ostali su se nekako snašli,
novcem i vezama. Ostali su samo oni koji nemaju nigde nikog.
Pokušavali su i
oni da odu u Srbiju. Sednu u autobus, ali ih srbijanska policija skida na
granici - 'nemaju dozvolu o pravu na slobodno kretanje'. Kada pitaju gde da
dobiju tu potvrdu, nema odgovora. Tako, u Srbiju im ne daju, ovde kažu da im ne
trebaju, u Hrvatsku ne mogu. "...Sad spavamo pod šatorima i nazivaju nas
izdajicama... nemam ni kućni broj ni grad, ni državu. Ne znam gde mi je
porodica. U Srbiju ne možeš ni nos pomoliti... Ovi Arkanovi naoružani prolaze
bez problema, obezbeđuju dozvole, a mi ni sa kesom veša ne
možemo..."(Vreme, 25. septembar 1995)
Od samog početka
egzodusa, kao najveći problem s kojim se suočavao narod Krajine u Srbiji
"u početnom trenutku", tadašnji ministar inostranih poslova RSK, M.
Vojnović, isticao je - nasilnu
mobilizaciju. Ljudima se mora omogućiti, govorio je, bar nekoliko nedelja
da reše pitanje egzistencije svojih familija. On je bio uveren da izbeglice iz
Krajine nisu više bili spremni da se bore za Republiku Srpsku, jer su se
osećali prevarenim i izmanipulisanim. (Politika,
26. avgust, 1995)
Šef štaba Republike
Srbije za zbrinjavanje izbeglica [A.
Jokić] nije ostavljao nikakvog mesta sumnji o tome ko ce biti propušten kroz
jugoslovenske granice, a ko ne. On je doslovce izjavljivao:
"Vojni
obveznici iz RSK ne mogu da pređu u Jugoslaviju, jer prema našim saznanjima,
promene i dešavanja na frontu govore o tome da su srpske jedinice u ofanzivi i
da su im potrebni vojnici. Ti ljudi moraju i biće vraćeni da odrade svoj deo
posla. Niko od njih ne treba da ima ni jedan stepen rezerve i mora biti siguran
da ćemo članove njihovih porodica zbrinuti, smestiti i opskrbiti njihovu decu,
žene i roditelje. Dok se oni nalaze u Jugoslaviji, o njima brinu naš narod i
naša vlast. Mi smo u prvom momentu dozvolili, s obzirom na dramatičnost
situacije, da sa porodicama prelaze i vojni obveznici. Vise za to nema razloga,
naglasio je on. Vojni obveznici iz RSK koji su smestili svoje porodice moraju i
biće, po zahtevu njihovih vlasti, vračeni da sačuvaju granice Republike Srpske.
Istovremeno i da podrže borce i svoje kolege koji na Baniji i Kordunu vode
žestoke borbe, da spasu onaj deo naroda koji se nalazi u okruženju".
Istovremeno, uočeno je da
se pored izbeglica iz RSK, pojavljuje i jedan broj ljudi iz RS koji su se
uključivali u kolone izbeglica i nastojali da pređu u Srbiju i Jugoslaviju.
Isti šef štaba Republike Srbije za zbrinjavanje izbeglica tim povodom naglašava:
"Mi ćemo to sprečiti jer Republika Srpska postoji, njeni organi vlasti
funkcionišu, prema tome, ti građani su zbrinuti. Izbeglice iz RS nećemo primati
u Jugoslaviju. Nema ni jednog razloga za stvaranje izbegličkog talasa iz
Republike Srpske. Problemi koji su se javili i stvorili određene teškoće,
rezultat su želje nekih lica iz Republike Srpske da pređu granicu i da bez
ikakvog osnova steknu izbeglički status u Srbiji odnosno Jugoslaviji" (Politika, 13. i 14. avgust, 1995).
Omogućavanje povratka
proteranog stanovništva pominje se prvi put oficijelno u pismu koje je
Predsednik RSK M. Martić uputio Generalnom sekretaru UN. (Politika, 19. avgust 1995) U javnosti je to pokrenulo niz rasprava
o pravnim, imovinsko-svojinskim i drugim aspektima ovog problema. Svakim danom,
sve vise, glavno pitanje postaje: gde se to, uostalom, vratiti? Iz Kninske
krajine su ljudi proterani, kuće uništene, privredne zgrade opljačkane,
sistematski je sve spaljeno. Ubijeno je sve sto se micalo: guske, patke, konji,
krave. Krajina je ostala pusta, bez ljudi; domaće životinje koje nisu bile
pobijene, jednostavno, su poumirale.
Prema izveštaju UN o
stanju u Krajini koncem 1995. godine - Hrvati koji su zbog srpskog pritiska
bili primorani da napuste ovo područje 1991. godine, vračaju se svojim kucama,
naročito u gradove. Sela u bivšoj RSK su ostala pusta i napuštena. To područje
je postalo raj za pljačkaše; prema izvorima UN, 70% zgrada koje su ostale
neoštećene, spaljene su, minirane ili uništene od avgusta do decembra 1995.
Preostali Srbi, njih oko
8.000 - uglavnom, starijih ljudi - žive u stalnom strahu. Oni koji su ostali u
većim gradovima imaju neku vrstu zaštite od UN i lokalne hrvatske policije.
Međutim, stariji Srbi koji su ostali u oko 500 malih, često udaljenih sela -
jedva mogu da se prehrane. U istom Izveštaju UN dalje stoji: "Humanitarna
pomoć nije deo naše misije. Međutim, posto se nove hrvatske vlasti ne brinu
puno za sudbinu svojih srpskih sugrađana, ured i ostale UN agencije na ovom
području počele su raspodelu hrane i lekova preostalom stanovništvu. Vojni
posmatrači UN koji su se prethodno bavili brojanjem sukoba na liniji
razdvajanja, sada se često mogu videti kako pomazu starijim zenama da se
snabdeju hranom i ogrevom za zimu. Njihova je pomoć neophodna i hitna, posto su
stanovnici počeli da umiru zbog uslova u kojima su bili prinuđeni da
žive"(Odgovor, br. 71, 25.
decembar 1995).
Koncem avgusta 1995. novi
komandant vojnog područja u Kninu izjavljuje da bi u Kninu do kraja te godine
trebalo da se nastani 10.000 ljudi; završen je popis vojnih, a biće
evidentirani i stanovi u društvenom vlasništvu. Stanovi ce se dodeljivati
civilima koji su nekada živeli u Kninu, kao i svim onim hrvatskim izbeglicama
čije su kuće porušene, a želeli bi da se tamo nastane. Stambena komisija
Ministarstva odbrane primaće molbe hrvatskih vojnika za dodelu stanova u Kninu.
I dok su se u Krajini
množili grobovi onih, pretežno nemoćnih koji su ostali, i broj opljačkanih,
zapaljenih i uništenih kuća, hrvatska vlada je odmah pokrenula inicijativu za
ukidanje Zakona o pravima etničkih zajednica i nacionalnih manjina, koji je važio
za one etničke zajednice, koje su prelazile granicu od osam posto u ukupnom
učešću u stanovništvu Hrvatske. Učešće najmnogobrojnije takve skupine - Srba,
dakle, najzad je svedeno na manji procenat od traženog. Da zaključimo
zanimljivom opaskom jednog Krajišnika, iz avgusta 1995. g., koji govori o tome
kako se "cestama od Petrovca i Novog, preko Banjaluke kretala - prema
Beogradu i Srbiji, neprekinuta kolona s vise od 200.000 Srba iz zapadne
Krajine, koji će se ubrzo suočiti s formalnim raspravama da li su oni izbjeglice ili prognanici, a da se niko nije zapitao
nisu li, možda, oni povratnici na
prostore koje su njihovi preci davno napustili" (Radulović, 1996:104).
Posle "Oluje" u
Hrvatskoj i NATO bombardovanja Srbije i Kosova, neočekivano je došlo do novih
oblika masovnog prisilnog preseljenja srpskog i albanskog stanovništva.
Posledice i glavna strukturna obeležja ovih masovnih preseljenja stanovništva su
najmanje poznati i njihovo istraživanje je neophodno i predstavlja urgentan
zadatak. Osnovni cilj ovog priloga je bio ukazivanje na specifičnost
jugoslovenskih prisilnih migracija, naročito u sadašnjem trenutku procesa
tranzicije jugoslovenskog društva. Ono sto bi dalje trebalo istražiti je
pitanje o tome da li postoje sličnosti i razlike između prisilnih migracija
jugoslovenskog stanovništva koje su se desile za vreme Drugog svetskog rata i
ovih iz rata 1991 godine. Koji su pravci etničkih nasilnih preseljenja bili
tada, a koji danas? Da li postoji jedan istorijsko-drustveni kontinuitet i da
li je etničko prisilno preseljenje stanovništva na ovim prostorima okončano?
Gde se sve danas nalazi prisilno raseljeno stanovništvo? Kakvi su stvarni uslovi za povratak prognanika
koji bi hteli da se vrate? Kakve su međunarodne konvencije o tome, a kakva
svakodnevna praksa u područjima gde se očekuje povratak raseljenog
stanovništva? Kakve su procene o tome za narednih pet ili deset godina? U
davanju odgovora na ova i slična pitanja, neophodno je jedno dobro organizovano
empirijsko istraživanje o posledicama prisilnih migracija. Takvo istraživanje
bi moralo imati jedan novi pristup izbeglištvu u tako specifičnim uslovima kao
sto su bili ovi.
REFERENCE
(1) BREZNIK DUŠAN (1991),
Stanovništvo Jugoslavije, Konzorcijum instituta
društvenih nauka, Chronos
(2) CVETKOVIĆ,
VLADIMIR (1998), Strah i poniženje. Jugoslovenski
rat i izbeglice u Srbiji: 1991-1997, Beograd, Institut za evropske studije
(3) DAVIDOVIĆ,
MILENA (1990 a), "Etnički aspekt migracija: rezultati jednog
istraživanja", u zborniku Migracije
i Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Institut za istoriju u Sarajevu i Institut
za proučavanje nacionalnih odnosa, str. 519-526.
(4) DAVIDOVIĆ
MILENA (1990 b), "Mobility of Population in Serbia", Sociology, A Supplement prepared for the
XIIth World Congress of Sociology, Madrid, Spain, Vol. XXXII, pp. 126-141.
(5) DAVIDOVIĆ
MILENA (2002), "The Problem of Brain Drain in Modern- Day Serbia",
in: Russell J. Meyer (ed.), Perspectives
in Higher Education Reform, The Alliance of Universities for Democracy
(6) Dnevni
listovi: Politika i Naša borba u periodu 1. avgust 1995 do
30. septembar 1996.
(7) FOND
ZA HUMANITARNO PRAVO (1996), Mobilizacija
izbeglica u Srbiji, Beograd, serija Pod lupom, br.18.
(8) GREČIĆ,
VLADIMIR (1990), "The Importance of Migrant Workers' and Emigrants'
Remittances for the Yugoslav Economy", International
Migration, 28 (1).
(9) HELSINŠKI
ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA U SRBIJI (1977), "Srpsko-hrvatski odnosi i problem
izbeglica". Okrugli sto, Beograd, 30-31 januar 1997, Beograd, HOLJP u
Srbiji
(10) ILIĆ,
VLADIMIR (2001), Između integracije i
održivog povratka: izbeglice u Srbiji, Beograd, Helsinški odbor za ljudska
prava u Srbiji
(11) JAKOVLJEVIĆ
BOŠKO (1998), "Sistem međunarodne zaštite izbeglica", u: Grupa
autora, Izbeglice. Međunarodna
zaštita, pravni položaj i životni problemi izbeglica, prognanika i raseljenih
lica, Beograd, Međunarodna politika i drugi izdavači
(12) JAKŠIĆ,
BOŽIDAR (2002), Ljudi bez krova. Život
izbeglica i raseljenih Roma sa Kosova u Crnoj Gori, Beograd, Republika
(13) MATKOVIĆ
GORDANA (1997), "Future Plans and Durable Solutions for War Affected
Population in FR Yugoslavia", Stanovništvo,
1-2, pp. 7-23.
(14) MATKOVIC
GORDANA AND VUJNOVIĆ, BORKA (1996),"War affected Persons in the FR
Yugoslavia", Stanovništvo, broj
3-4, pp. 7-41.
(15) NAŠE ŠANSE, sedmični
servis za izbeglice iz Bosne i Hercegovine. Izdaje novinska agencija Safax.
(16) PETROVIĆ
RUŽA (1987), Migracije u Jugoslaviji i
etnički aspekt, Beograd, IIC SSO
(17) RADULOVIĆ
SRĐAN (1996), Sudbina Krajine, Beograd,
Dan Graf
(18) TODOROVIĆ
LUKA (1998), "Pravni i društveni položaj izbeglica u SR Jugoslaviji"
u: Grupa autora, Izbeglice.
Međunarodna zaštita, pravni položaj i životni problemi izbeglica, prognanika i
raseljenih lica, Beograd, Međunarodna politika i drugi izdavači
(19) TRAVAR
JOVANKA (1998), "Ostvarivanje prava i pravna zaštita izbeglica", u:
Grupa autora, Izbeglice. Međunarodna
zaštita, pravni položaj i životni problemi izbeglica, prognanika i raseljenih
lica, Beograd, Međunarodna politika i drugi izdavači
(20) UNHCR
(1996), Refugees and Other War Affected
Persons in FR Yugoslavia, Belgrade
(21) WHITE
PAUL AND SPORTON DEBORAH (1995), "East-west movement: old barriers, new
barriers", in Ray Hall and Paul White (eds), Europe's Population. Towards the next century", London, UCL
Press
(22) ZBORNIK
RADOVA I DOKUMENATA (1998), Izbeglice.
Međunarodna zaštita, pravni položaj i životni problemi izbeglica, prognanika i
raseljenih lica, Beograd, Međunarodna politika i drugi izdavači
The area of
ex-Yugoslavia has become one of most lively laboratories for various scientific
observations of social relations in today's Europe.In the country that ceased
to exist, various social changes have been happening in front of the world's
eyes.The public was shocked with the cruel war strategy employing the ethnic
cleansing; by horrible sufferings of the innocent civil population and the
forced relocations; the so-called exchange of population; destruction and
ceaseless bombings of cities and villages of what yesterday was a homeland.
Millions of refugees spread throughout the world. According to UN sources, it
is considered that since the beginning of the war in 1991 there have been more
than four millions refugees from the area of ex-Yugoslavia in the world. Except
for the great relocation of the German population immediately after World War
Two, this is one of the greatest migration waves in which an autochthonous
European population takes part.The main directions of forced etnical migration
will be analysed and the consideration of the role of displaced populations in
the political processes of their states will be done. There is no doubt that
there are numerous cases of violation of refugee's rights all over the region
of ex-Yugoslavia which will be presented.
KEY WORDS: forced
migration / refugees / exiled persons / internally displaced persons /
opportunities for return