Zbornik Instituta za kriminološka i
sociološka istraživanja
2007 / Vol. XXVI / 1-2 / 7-26
Originalni naučni rad
UDK:
316.48:159.9
316.62:316.48
177.2
Leposava
Kron*
Institut
za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd
Ovaj rad
predstavlja psihološku raspravu o dramatičnim epizodama u istoriji čovečanstva
kao što su to ratovi, katastrofe i masovne nesreće koje izlaze iz okvira
čovekovog uobičajenog iskustva. Ratovi pokazuju šta se može desiti ljudskom
razumu kad ga obuzmu i nadvladaju hostilnost, bes, panika i strah, kada najniži
i najprimitivniji slojevi mentalnog funkcionisanja izbiju na površinu.
KLJUČNE REČI: rat /
glasine / panika / psihološka realnost / socijalna realnost
*
Email: bebakron@gmail.com
Ponašanje ljudi u
masovnim katastrofama i ratovima predstavlja "prirodni eksperiment"
kojim se psihologija mora koristiti da bi došla do teorijskih saznanja o
dramatičnim epizodama, kolektivnim odgovorima na njih i, konačno, individualnim
razlikama u tim reakcijama. Ekstremno dramatične situacije kao što su ratovi
pokazuju, između ostalog, šta se može desiti ljudskom razumu kad ga obuzmu i
nadvladaju bes, panika, hostilnost i strah – kad najniži i najprimitivniji
slojevi mentalnog funkcionisanja izbiju na površinu.
Represija agresivnih
impulsa tokom više hiljada godina, stvorila je kolektivnu civilizacijsku svest
koja se intenzivno protivi interpersonalnom nasilju, ubistvu, destrukciji i
ratovima. Danas postoji impozantan broj konkurentnih psiholoških teorija violentnog
ponašanja, užeg i šireg obima, koje pretenduju da objasne poreklo i strukturu
čovekove agresivnosti, različitu stopu ekstremnog nasilja u različitim tipovima
populacije i, konačno, ulogu psiholoških
faktora u genezi velikih i krvavih sukoba između ljudskih zajednica, naroda i
država.
Problemi čovekove
destruktivnosti kao i činilaca koji sprečavaju ljudski rod da se u konfliktima
ponaša konstruktivno i razborito su, kao teme od dalekosežnog teorijskog i
praktičnog značaja, u žiži interesovanja mnogih antropoloških nauka. Na sumoran
zaključak da je čovek najokrutnija i najnemilosrdnija vrsta na planeti (Storr,
1989) navodi nas, pre svega, fakt da su surove pobude koje navode na ubistvo,
zlostavljanje, torture, ratove i tiranije svojstvene upravo i samo čoveku.
Jasno je da se jedna tako
dramatična makrosocijalna pojava kao što je rat ne može tumačiti pretežno
psihološkim činiocima; ono u čemu danas ipak postoji konsenzus između eksperata
iz različitih disciplina jeste da psihološke pripreme koje omogućavaju rat
predstavljaju conditio sine qua non. Freud
(1915) je u svojim "Mislima o vremenima rata i smrti" izložio
stanovište prema kojem je država ta koja podstiče nasilje; ona kapitalizuje i
monopolizuje izvore agresivnosti u pojedincima usmeravajući ih ka ostvarenju
sopstvenih političkih ciljeva. U traganju za korenima rata Freud ne razobličava
samo mračnu stranu ljudske psihe i ponašanja već ukazuje na surovu stranu
državnog aparata oličenog u nosiocima vlasti. Država, smatra Freud (ibid.),
zakonom zabranjuje pojedincu da čini rđave stvari, ali ne zato da bi to
ukinula, već da bi nad tim "stekla monopol kao na so ili na duvan".
Danas se većina eksperata
slaže u proceni da dokumentacija sa suđenja ratnim zločincima iz Drugog
svetskog rata, njihovi registrovani iskazi kao i lične odbrane ratnih zločinaca
upućuju na zaključak da počinjeni zločini, definisani optužnicom, nisu rezultat
biološke programiranosti za zločin, već posledica specifične socijalizacije
zasnovane na sistematskim psihološkim pripremama za rat. U tom kontekstu,
širenje i potkrepljivanje nacionalističke ideologije predstavlja faktor od
krucijalnog značaja.
Dr Johanes Stein, bečki
naučnik, bio je tokom Drugog svetskog rata poverljivi savetnik Sir Winston
Churchill-a po pitanju uma i motivacija Adolfa Hitlera i vodećih članova
nacističke partije. Prema Ravenscroftu1 (1992) Steinu je bilo jasno
da se neuspeh nirnberškog procesa da prepozna prirodu zla na delu iza
spoljašnje fasade nacionalsocijalizma, sastojao u tome što je savezničkim
tužiocima na tim suđenjima za zločine protiv čovečanstva, nedostajala moralna
mašta da pojme apokaliptičnu strukturu civilizacije zasnovane na tanatičkom
Weltanschauungu. Izgledalo je (op.cit.) kao da je došlo do prećutnog sporazuma
između sudija da prema optuženima postupaju kao da su oni nedeljiv deo
prihvaćenog humanističkog i kartezijanskog sistema zapadnog sveta. Jedino ozbiljno
pitanje koje se moglo postaviti jeste: kako otkriti prave motive tako
zapanjujućeg raspada sistema vrednosti koje je tako veliki broj ljudi ubacio u
rizik užasnog moralnog izopačenja?(ibid.)
Psihološka kvintesencija
nacionalizma sastoji se u sindromu iracionalnih tvrđenja kojim se izražava
superiornost sopstvene nacije versus inferiornosti
pripadnika neke druge etničke grupacije (Katz, 1965); ta okolnost može lako
dovesti do hostilnih i agresivnih akcija najrazličitije vrste. Svesno širenje i
popularizacija takvih stavova dovodi do homogenizacije stanovništva u ideji
borbe za uspostavljanje dominantne nacionalne pozicije na određenoj teritoriji.
U situacijama kada je vezanost za određenu socijalnu grupu utemeljena na
nacionalističkim predrasudama, te predrasude se na interpersonalnom planu
operacionalizuju kao verbalna ili bihejvioralna agresivnost u odnosu na
pripadnike druge etničke grupacije. Ovaj mehanizam se potom dalje širi kao
socijalna infekcija dobijajući razmere epidemije. Sav latentno morbidni i
destruktivni potencijal koji je ranije bio cerebralno inhibiran i pod
socijalnom kontrolom, deblokira se, oslobađa i ispoljava u vidu homicidnog acting-outa, seksualnog nasilja ili
tortura nad pripadnicima drugog ili drugih naroda (Reich, 1933).
1
Steinov učenik koji je posle Steinove prerane smrti
sredio njegove nedovršene rukopise.
Glasine se najčešće
definišu kao neproverene priče, izveštaji ili opisi situacija koje se u nekoj
grupi ili zajednici tipično šire od usta do usta (Chaplin, 1986; Reber, 1995).
Učestalost glasina raste u okolnostima socijalnih potresa ili tenzija. Najčešće
su u vezi sa događajima ili osobama koje su protagonisti ili autori tih tenzija
i koji, sledstveno, pobuđuju veliku zainteresovanost i radoznalost pri čemu
javnost o njima ima veoma malo konkretnih i proverljivih informacija.
Glasine se po pravilu
javljaju u uslovima blokiranog ili nepotpunog funkcionisanja institucionalnog
obaveštavanja javnosti. Vrsta glasina, brzina njihovog širenja, segment
populacije u društvenom prostoru koju glasine obuhvataju, a posebno
transformacija i distorzija realnosti koju glasina sadrži – prilično pouzdano
ukazuju na ono što je u konkretnom socijalnom prostoru neuralgično ili
predstavlja kritične probleme.
Glasine su, dakle, vesti
koje skriveno ili otvoreno sadrže sistem nepouzdanih i neproverljivih tvrdnji i
usmenim putem se dinamično šire u javnosti pri čemu konkretni podaci najčešće
nisu tačni, ali osnovne šeme tvrdnji sadrže "zrno" istine koje unosi
dramsku tenziju u odnosu na nejasne situacije.
Allport & Postman
(1947) su insistirali na postojanju "zakonitosti u socijalnoj
psihologiji" prema kojoj se "ni jedna pobuna ne javlja bez glasina
koje podstiču, prate i intenziviraju nasilje" ("law of social
psychology: no riot ever occurs without rumors to inicite, accompany and
intensify the violence; op. cit.)
U literaturi o glasinama
uglavnom se insistira na činjenici da se one javljaju u okolnostima koje su
dvosmislene, neizvesne, neobične, nepoznate, neproverljive i nekontrolabilne.
Takve okolnosti pogoduju pojačavanju kognitivnih elemenata dvosmislenosti.
Glasine i generalizovana
neproverena uverenja psihološki pripremaju ljude na učešće u kolektivnim
akcijama (Smelser, 1964, p.82). U uslovima socijalnih stresova upravo glasine
oblikuju "common culture" u kojoj se može javiti spontano liderstvo,
mobilizacija za bekstvo ili čak konkretne nasilne akcije (ibid.). Implicitno
opasna funkcija glasina sastoji se u njihovoj moći da utiču na socijalne
procese tako što generišu i podstiču dramatične reakcije u kolektivnom
ponašanju (Prasad, 1935).
Festinger et al. (1948)
formulisali su "princip integrativnog objašnjenja" ("principle
of integrative explanation"). Taj princip se sastoji u činjenici da
jednom, kada je osnovna tema glasina prihvaćena, pojaviće se tendencija da se
detalji iskrive i reorganizuju tako da značajno izmene realnost, ali još uvek
ostanu konzistentni sa centralnom temom. A centralna tema (op. cit., p.485)
obično uključuje neku mobilišuću silu koja "vuče" u akciju u teškim
socijalnim situacijama.
Allport & Postman
(1947) su posebno proučavali glasine koje izazivaju narastanje opasne tenzije
koja, kada se prenese na kolektivni plan, može mobilisati na hostilne i
agresivne ispade. Allport & Postman (ibid.) su autori sledeće klasifikacije
glasina koje se šire u dramatičnom epizodama:
1° Glasine koje su
indikator narastanja socijalne tenzije i pojačavaju frustraciju stanovništva,
ali ne proizvode nasilne reakcije.
2° Glasine koje dobijaju
na oštrini, intenzitetu i imaju manifestno preteći ili zastrašujući oblik kao
npr. "Something bad is going to happen tonight by the river" (op.
cit., p. 193). Glasine ovog tipa obično se šire munjevitom brzinom i mogu izazvati
masovnu paniku.
3° Zapaljive glasine
(inflamatory rumors) predstavljaju izrazito iskrivljenu varijaciju početne
glasine. Ta vrsta glasina uključuje različite verzije o ekstremnim incidentima
(npr. rasni sukob u Detroitu leta 1943. kada su kružile priče o "crnoj bebi
koju je beli mornar bacio sa mosta". U drugoj verziji belu bebu je u reku
bacio crnac; u trećoj je crnac na mostu napao belu ženu; u narednoj varijanti
su beli mornari grupno silovali crne devojke, zatim su bele devojke nepristojno
prišle crncima dok su ovi plivali etc., ibid.).
4° Glasine koje
prerastaju u akutni fanatizam. Allport & Postman (ibid.) izveštavaju o tome
da su one ponekad halucinatorne. Glasine o torturama, silovanjima, ubistvima,
prenose se u frenetičnom maniru – kao da treba da pruže alibi za nasilje i
psihološki ubrzaju osvetu. ("Sometimes they are hallucinatory. Tortures,
rapes, murders are reconted in a frenzied manner as if to justify the violence
under way and to speed up the process of vengeace"; Allport & Postman,
1947, pp.193-196).
Predložena klasifikacija
ukazuje na začarani krug panike do kojeg mogu dovesti zapaljive glasine i tako
pojačati klimu anksioznosti, hostilnosti, spremnosti na nasilje etc. Ona takođe
sugeriše da se glasine mogu primeniti na specifične ljude, situacije, mesta i
događaje u dramatičnim epizodama kao što su to ratovi, pobune ili masovne
nesreće (op. cit., pp. 101-109).
Glasine mogu odigrati
ključnu ulogu u genezi etničkih i rasnih predrasuda (Allport & Kramer,
1946). U situacijama zbunjenosti i odsustva informacija glasine su te koje u
kognitivnom prostoru zadovoljavaju takozvanu "glad za strukturom"
(structure hunger; Berne, 1961).
Allport & Postman su
predložili formulu intenziteta glasina (Rumor intensity formula) koja se danas
citira u većini referentnih psiholoških rečnika (Reber, 1995). Formula se
odnosi na sledeću generalizaciju: intenzitet glasina ima tendenciju da bude u
funkciji psihološkog značaja predmeta
glasina i njegove dvosmislenosti ("R=ia, where R is the intensity of the
rumor, i = importance and a = ambiguity. Note that a
multiplicative relationship is assumed; if either i or a is zero, there is
no rumor". Op. cit., pp. 677-678).
Dvosmislene situacije
koje pogoduju stvaranju glasina naročito su opasne u slučaju nestrukturirane
dvosmislenosti tipa "totalno nerazumljivih katastrofa" kao što su to
neočekivani napadi neprijatelja, razorni zemljotresi ili poplave. Dramatične
(dez)informacije takođe mogu dati poleta nestrukturiranoj dvosmislenosti.
U ratnim okolnostima
velika je psihološka prednost na strani onoga ko je sposoban da situaciju
održava kognitivno nestrukturiranom (Kris, 1944, p. 153). Tajna "rata
nerava" leži u činjenici da jedna strana permanentno ima inicijativu u
transmisiji glasina, dok ostatak sveta samo može da nagađa o čemu se radi. U
svakoj fazi rata nerava Hitlerov sledeći korak bio je apsolutno nepoznata
opasnost (ibid.). Situacije ovog tipa, gde aktivnosti ne mogu biti usmerene
prema bilo kojem jasnom cilju, kreiraju osećanje bespomoćnosti i mentalne
paralize (op. cit.).
Opšte je mesto da
nezdrava klima hostilnosti i izloženost prizorima nasilja i patnji dovode do
stanja egzistencijalne nesigurnosti. Ljudi pogođeni akutnom anksioznošću
najčešće razmišljaju o mogućnostima bekstva iz potencijalno ili realno
zastrašujuće situacije (Smelser, 1964). Stanja šoka i panike izazvanih ratom i
kolektivnim nesrećama obično prati konfuzija na kognitivnom planu. Instinktivna
reakcija na stanja panike vodi u mobilizaciju konativnog dela ličnosti za
bekstvo (ibid., p. 153) iz situacije koja se doživljava kao ugrožavajuća
(Berne, 1972).
Preplavljenost panikom i
strahom je preduslov za mobilizaciju za bekstvo iz situacije koja tu paniku i
strah generiše. Empirijski, taj proces je ponekad nemoguće razlikovati od
procesa indukovanih transmisijom glasina koji su zasnovani na histeričnim, preteranim
i socijalno "zapaljivim" uverenjima (Smelser, 1964).
U stanjima kolektivne
panike koju može izazvati glasina često se javljaju primitivni i regresivni,
plemenski oblici liderstva. Izvestan broj ljudi u takvim okolnostima donosi
odluku da beži iz nepodnošljive situacije ("a flight model", op. cit.,
p. 153), dok drugi odlučuju da ostanu, nekako se adaptiraju i izbore sa
pretećom situacijom.
U
dramatičnim epizodama prenagljen potez u lošem pravcu može biti otvoren poziv na katastrofu ("Precipitate
motion in the wrong direction is an open
invitation to disaster; Smelser, 1964, p. 153, italicized by L.K.).
Glasine i panična stanja
u dramatičnim epizodama prevalentan deo populacije dovode u psihološki circulus
vitiosus (vicious circle) u kojem "morbidni" proces provociran
stresom izaziva reakcije koje perpertuiraju i amplifikuju taj proces (Robinson,
1959, p. 166).
Bekstvo (flight) je dobro
poznati psihološki mehanizam koji se odnosi na akt ili osećanje potrebe za
bekstvom da bi se izbegla opasnost, imaginarna ili stvarna (Campbell, 1996;
Reber, 1995).
Odluke donesene u
stanjima konfuzije, panike, pod uticajem dramatičnih glasina, a u okolnostima
nedovoljne količine informacija najčešće dovode do donošenja odluka čija
motivacija nije predominantno racionalna, ali se njeno izvršenje odvija snagom unutrašnje prisile (Berne, 1992). Kao
psihološki faktor unutrašnja prisila (ono što je Freud označavao
"repeticijom kompulzije", a Berne kao "moć boginje Ananke")
može u ljudskom ponašanju imati mnogo veću snagu (i odlučujući podsticaj) od
prisile čije poreklo leži u delovanju spoljašnjih okolnosti.
Ono što bi se iz mnoštva
istraživačkih izveštaja o ponašanju ljudi u ekstremnim socijalnim situacijama
(Danzig et al., 1958; Kilpatrick, 1957; Meerlo, 1958; Pepitone et al., 1955;
Robinson, 1959; Smelser, 1964; Torrance, 1954; Wallace, 1956; Wolfenstein, 1957
etc.) moglo izvući kao zaključak od opšte važnosti bio bi da se individualne
reakcije na katastrofe (preteće ili tekuće) kreću u rasponu od difuzne
napetosti, anksioznosti, frustracije i straha, pa do akutnih paničnih stanja,
histeričnih reakcija ili neodoljivog nagona za destrukcijom i nasiljem. U
nemogućnosti da se individualni strahovi i frustracije redukuju na bilo koji od
racionalnih načina – oni se, pojačani mehanizmima socijalne infekcije, mogu
transponovati u stanje kolektivne panike koja vodi u mobilizaciju za bekstvo.
Mogući metodološki
prigovor većini istraživanja iz ove oblasti sastojao bi se u tome da je uzorak
proučavanih subjekata kao i uzorak ponašanja bio ograničen na detekciju onih
osobina i reakcija koje su per definitionem ekstremne, dramatične, preterane ili
čak one koje pripadaju sferi psihopatološkog prostora. Ni jedno od postojećih
istraživanja (poznatih autoru ovog teksta) se, čak ni na nivou hipotetičke
analize, ne bavi mogući racionalnim reakcijama i moralnim izborima onog dela
populacije koji je ostao nezahvaćen panikom i strahom. Ovu reč skepse na kraju
pokušaću da relativizujem sledećim mogućim odgovorom na taj prigovor: taj, u
svim situacijama "pribrani" i racionalni deo populacije sa ekstremno
visokom frustracionom tolerancijom, ne samo da je u matematičkom smislu
infinitezimalan, već je i, budući manje upadljiv (i fenomenološki i klinički)
manje podložan naučnoj analizi.
Pa ipak, sva ta
istraživanja doprinela su akumulaciji impresivne sume znanja na ovom području,
uključujući i ona teorijska. Eksplanatorne i prediktivne moći ovih teorija su
prilično dobre. Objašnjenja koja se u njima nalaze nisu samo post hoc tipa;
većina njih sadrži upravo onaj ključni prediktivni element na osnovu kojeg je
moguće, sa visokim stepenom pouzdanosti, predvideti dijapazon ljudskih reakcija
na stresove koje donose ratovi i katastrofe.
Taj aspekt je važan ne
samo sa stanovišta nauke i fundamentalnih istraživanja, već i sa stanovišta
socijalne politike, socijalne profilakse kao i mogućnosti izrade adekvatnih
preventivnih programa za zaštitu mentalnog zdravlja stanovništva u masovnim nesrećama
i katastrofama.
A. Realnost
se, u najrestiktivnijem smislu, odnosi na one aspekte fizičkog univerzuma koji
su direktno ili indirektno merljivi. U tom smislu, određenom odnosom
analitičkog uma prema fizičkoj realnosti (Marić, 1986), realnost je objektivno
ograničena na ono što se može javno i pouzdano meriti.
B. Ekstenzivno
(by extension), termin može uključiti pojmove koji su pomoću logičke indukcije
ili teorijske analize interpretabilni ali
ne i objektivno merljivi, kao što je to npr. gravitacija, prirodna selekcija,
ličnost etc.
C. Narednom
ekstenzijom (by yet another extension), termin može uključiti i one konstrukte
za koje pojedinac veruje da su "stvarni".
U tom kontekstu, ideja
slobodne volje, duha, Boga, mogu biti deo realnosti, iako ne jednoznačne za
sve. Kao specijalne ekstenzije ovog poslednjeg značenja nameću se, za našu temu
od posebnog značaja, pojmovi psihološke
realnosti i socijalne realnosti.
Socijalna realnost
(Reber, 1995, p. 640) direktno zavisi od ili se definiše konsenzusom grupe.
Maloj grupi fanatika koja živi na vrhu planine čekajući Armagedonsku bitku, ta
"stvarnost" sa svim njenim implikacijama, isto je toliko realna
koliko je to drugim ljudima npr. sistem univerzalnih znanja stečenih
standardnim obrazovanjem u civilizovanom svetu.
Federn (1952) psihološku
realnost definiše kao "stvarno doživljenu realnost nečijeg mentalnog i
fizičkog ega sa sadržajima iz proživljenih perioda". U drastičnim
slučajevima psihološka realnost može biti u toj meri psihopatološki izmenjena
da je apsolutno rezistentna na činjenice iz horizonta fizičke realnosti.
Šizofrenog pacijenta koji je ubeđen da se Rajna uliva u Jadransko more vi ne
možete razuveriti tako što ćete mu pokazati mapu koja dokazuje suprotno. Važan
deo psihološke realnosti jednog mog pacijenta koji je u stanju paranoidne
halucinoze ubio više ljudi (Kron, 1992) bila je "činjenica" da
"njegovim mislima i rukama upravlja kompjuter na daljinu".
U dramatičnim epizodama
kao što su ratovi i masovne nesreće kod inače "normalnih" pojedinaca,
zastrašujući doživljaj opasnosti ili vitalne ugroženosti može biti
"okidač" za izmenjenu ili psihopatološki značajno poremećenu
psihološku realnost koja može biti konsenzualno prihvaćena od članova neke
grupe (Le Bon, 1952; Smelser, 1964).
Masa je, kako je to davno
sugerisao Le Bon (1952) sugestivna, podložna iluzijama, servilna prema jakim
autoritetima, a njena "irealnost je u mnogim slučajevima istinitija od
realnosti". Masa je sklona da misli u slikama stvarajući legende – na taj
način bizarno nadovezivanje ideja deformiše realnost (op.cit.). Ideje i
predrasude probuđene u masi u ekstremnim situacijama često su u dalekoj ili bez
ikakve veze sa činjenicama. Sklonost preterivanju često navodi mase na hostilna
osećanja; u tom atavističkom, plemenskom nasleđu leži razlog zbog kojeg mase
tako slepo poštuju silu i zašto se tako lako mogu navesti na zločine i opake
ispade (ibid.). Le Bon smatra da zločini koje počine razularene mase u ratovima
i pobunama redovno imaju svoj motiv u nekoj moćnoj sugestiji koja izaziva
distorziju realnosti. Pojedinci, koji su u tim zločinima učestvovali, uvereni
su da su samo izvršavali svoju dužnost (što nikako nije slučaj kod običnih
zločinaca). To jeste njihova
psihološka realnost. Ako u odnosu na neke dramatične događaje postoje
kolektivne memorije, te ideje se u masi ponovo mogu probuditi, afirmisati,
postati osnova za neku novu kristalizaciju koja nadilazi prostor razuma i slabi
sposobnost za svako kritičko rasuđivanje (Le Bon, 1952). Ono što u takvim
okolnostima neutralni posmatrač može videti više nije objektivna realnost, već
"kolektivna slika" koja je suspendovala razum.
Sva živa bića zasnivaju
svoj opstanak, između ostalog, i na relativno pouzdanim informacijama o
sopstvenoj okolini. Te informacije se u socijalnom prostoru prenose i
razmenjuju porukama, što je suština komunikacije. Kada se neka od važnih poruka
iskrivi, ostavljajući primaoca u stanju neizvesnosti ili dvosmislenosti –
rezultat toga je pometnja koja proizvodi osećanja koja variraju od blage
zbunjenosti do akutne anksioznosti, zavisno od ostalih uslova (Watzlawick,
1977). Za dobre ljudske odnose i pozitivne interakcije od ključne je važnosti
da se što više pojača razumevanje, a iluzije i obmane, dvosmislene i
"duple" poruke svedu na najmanju meru.
Jedna od osnovnih
zakonitosti komunikacije jeste da naše celokupno ponašanje u prisustvu druge
osobe nosi više informacijskih vrednosti i da upravo one određuju i modifikuju
odnos između ljudi koji u toj interakciji učestvuju.
Dramatične epizode ljude
uvode u suviše regresivna, afektivno "naduvana" stanja koja pobuđuju
"plemensko ponašanje", koja ima sve šanse da se pretvori u mračnu i
zlokobnu silu odgovornu za torture, kriminal ili nasilje širokih razmera
(Watzlawick, op. cit.).
Kao što je Popper (1963)
upozorio u svom slavnom traktatu The Open
Society and Its Enemies, tzv. rajsko stanje srećnog primitivnog društva
zauvek je zatvoreno za one koji su okusili plodove sa drveta saznanja:
"Što se više trudimo da se vratimo u to plemensko herojsko doba, to je
izvesnije da ćemo dospeti do inkvizicije, tajne policije i romantiziranog
razbojništva". Plemensko ponašanje uključuje distorziju realnosti koja se
dodatno komplikuje nekritičnim konsenzualnim prihvatanjem mitskog mišljenja od
strane plemena ili klana što je obično praćeno razornim posledicama.
Pod neregularnim
okolnostima, kao što je to preteća opasnost, može se kroz upotrebu dvosmislenih
i zbunjujućih poruka kreirati stanje socijalno iskrivljene realnosti. U
stanjima konfuzije po pravilu se pridaje prilično visok stepen važnosti kao i
atribut verodostojnosti prvoj konkretnoj i shvatljivoj informaciji (prema
principu lepo formulisanom u italijanskoj poslovici: Se non é vero, e ben trovato – iako nije istina, dobro je
izmišljeno).
Kao što je pokazao
(između ostalih) Popper (1962) testabilnost (dakle i opovrgljivost) hipoteza je
conditio sine qua non u svetu objektivne realnosti naročito one koja se odnosi
na strukturu naučnih objašnjenja i naučnu sliku sveta. Ako posmatramo dramatične
događaje u istoriji čovečanstva videćemo da su "neopovrgljive"
pretpostavke bile odgovorne za najstrašnije zločine: inkviziciju, ideje rasne
superiornosti kao i socijalne implikacije koje su iz njih proizašle,
totalitarne ideologije i ratove (ibid.).
A Wittgenstein je,
dospevši u svojim ispitivanjima stvarnosti do granica ljudskog poimanja,
završio svoj Tractatus (1987) čuvenom rečenicom: "O onome o čemu ne možemo
govoriti moramo ćutati." Ovo je ne samo lepo mesto za kraj ove kratke
rasprave o stvarnosti već i dobar psihološki savet za izbegavanje konfuzije i
nerazumevanja u ljudskoj komunikaciji.
Eric Berne (1910-1970),
utemeljitelj transakcione analize koja uključuje komprehenzivnu teoriju
ličnosti i socijalne akcije kao i poseban metod psihoterapije, primetio je
specifične, "povišene" emocionalne reakcije kod svojih pacijenata u
regresiji. Kada okolnosti "sada i ovde" energetski pomere osobu u
nazad, u neku staru situaciju u vezi sa kojom postoji neki psihološki nedovršen
posao (pre svega udružen sa jakim emocijama), tada dolazi do preklapanja
istorijskog i fenomenološkog ("hystorical and the phenomenological
overlap"; Berne, 1961). To iskustvo ponovne preplavljenosti intenzivnim
emocijama iz prošlosti koje parališu racionalno funkcionisanje, na jeziku
transakcione analize zove se "rubber band".
Te stare emocije mogu
biti provocirane konkretnim događajem u realnom vremenu koji u nekoj ideji
podseća na stari, psihološki nedovršen posao – emocionalni naboj koji se tada
javlja ima toliku težinu da osobu "steže" poput "gumenog obruča"
i u psihičkom i u fizičkom smislu.
Rat kao prirodni
eksperiment u kojem se ispoljavaju reakcije psihe na kolektivnu frustraciju,
deo populacije uvodi u regresivno ponašanje lišeno racionalne kontrole i
kortikalne inhibicije. U kontekstu jugoslovenske ratne drame, postoje neke
traume iz zajedničkog iskustva koje kroz veoma dugo vreme opterećuju razne
narode, pa i Srbe, Hrvate i Muslimane. U regularna, mirna vremena te traume su
uglavnom uspešno potisnute u nesvesnom delu psihe i eventualno mogu ispoljiti
svoje dinamsko delovanje na nivou individualnih ekcesa. Inače, postoje brojni
primeri nekadašnjeg gotovo idiličnog zajedničkog života u multietničkim
sredinama (dobri komšijski odnosi, lojalna prijateljstva, mešani brakovi). Kako
se onda događa da stvari krenu naopako? U okolnostima pretećih novih trauma
usled narastajućih konflikata, glasina i ratne opasnosti, stare povređujuće
emocije se pojavljuju kao psihološki nedovršeni poslovi, kao deo jedne sasvim
nove psihičke realnosti (i socijalne), kao "rubber bands" koje ponovo
stežu, kao okidač za ponovnu etničku distancu. Ta etnička distanca može voditi
u neprijateljska osećanja, kultur-rasizam, etnonarcizam, versku netrpeljivost,
proboj destruktivne agresivnosti i relativizaciju tabua ubistva.
Eugen Pusić (1994) je
pisao o tome da narastanje nacionalnog romantizma i nacionalizma u dramatičnim
epizodama mogu iskriviti stvarnost i procenu realnih interesa i kao centralnu
temu nametnuti istorijske mitove koji su odlična podloga za formulisanje mesijanskih
ciljeva i za pojavu mesijanskih vođa. Ideja nacije se u tom interpretativnom
okviru može pojaviti kao iskrivljena socijalno psihološka stvarnost kojom se
može manipulisati i koja može izrasti u takvu "monomansku
fascinaciju" da zahvati ne samo manipulatore i manipulisanu masu, već i
slučajne prolaznike nedužne u toj drami (ibid. p.74).
Po pravilu, nacionalni
sukob pojačava nacionalnu solidarnost što može pokrenuti maligne mehanizme
neprilagođene realnosti i nepodložne racionalnoj kontroli. Na jednom prostoru
gde pripadnici različitih etnikuma, vera i istorijskih reminiscencija imaju različitu
percepciju prošlosti – može doći do ozbiljnih sukoba. Pusić (op.cit.) razmišlja
o tome da je stradanje Srba u hrvatskim logorima Jasenovac i Jadovno 1941.
godine pružilo izvesnu vrstu psihološkog alibija i poslužilo kao
"okidač" Srbima za njihovo ponašanje prema Hrvatima 1991.
Transakciono posmatrano,
upravo je to ono što je Berne opisao kao "rubber bands". "I get
scared when grown-ups arque, like I did when my parents arqued. I'm afraid something bad is going to happen"
(McCormic, 1977, p.22; italicized by L.K.). Citirana rečenica je detalj iz
transkripta sa transakciono – analitičke terapijske seanse Paula McCormica koju
je izgovorio njegov odrasli pacijent, uspešni kalifornijski biznismen koji je
imao nedovršene poslove u vezi sa roditeljskim svađama ispod njegove šeste
godine i sopstvenom nesposobnošću da svoje strahove u vezi sa tim prevaziđe.
Njegovi roditelji više nisu bili živi ali je on neprekidno vodio sa njima
"interne dijaloge" u glavi, što ga je ometalo u interpersonalnim
komunikacijama.
U transakciono –
analitičkom tretmanu, nedovršeni poslovi se moraju psihološki
"odraditi", dijalozi okončati i stare emocije izbaciti na površinu da
bi "gumeni obruč" mogao jednom zauvek da se preseče ("like
unpluging electrode", McCormic,1977). Ova procedura često zahteva
regresionu analizu (regression analysis) gde se stari obrazac ponašanja i
mišljenja ponovo proživljava u jednom arhaičnom ego stanju.
Iako je veza ovog
transakciono – analitičkog principa sa našom temom prima facie daleka i
komplikovana – upravo je ovaj psihološki mehanizam i njegova realnost, prenesen
na kolektivni plan, važan faktor "prirodnih" psiholoških priprema za
ratove na prostoru exJugoslavije.
Kolektivno opterećenje
psihološki "nedovršenim poslovima" i stezanje "gumenim
obručima" koji se, u okolnostima narastajućih socijalnih tenzija,
oživljavaju u sadašnjosti – dovode do pomeranja bazične, "zdrave"
psihološke pozicije "Ja sam OK – Ti si OK" u nezdravu, paranoidno –
arogantnu poziciju "Ja sam OK – Ti nisi OK" (... zato što pripadaš
drugoj veri, naciji, grupi etc.).
Berne (1961, 1970, 1972)
je postulirao da su sve međuljudske transakcije dominantno određene bazičnom
životnom pozicijom njihovih protagonista. Bilo koji oblik pozitivnog ljudskog
odnosa (poznanstvo, saradnja, poštovanje, naklonost, ljubav, bliskost) adekvatno
funkcionišu dok su zasnovani na uzajamnom poverenju. Suštinska i ireverzibilna
povreda "OK-nosti" (OK-ness, Berne, 1970) ima za posledicu prekid
pozitivne komunikacije. Pomeranje pozicije "Ja sam OK – Ti si OK" u
"Ja sam OK – Ti nisi OK" znači zauzimanje arogantnog životnog stava.
Tu poziciju imaju ljudi koji svima nalaze mane, greške i nedostatke. Ako je
životni scenario (script) osobe sa arogantnom životnom pozicijom hamartičan2
čovek sa takvom pozicijom može postati ubica. Kada imaju političu moć, takvi
ljudi započinju ratove. Autori jugoslovenske tragedije poslednje dekade
dvadesetog veka su dobar primer razornih posledica koje može izazvati nezdrava,
arogantna životna pozicija u kombinaciji sa političkom moći ( Kron, 2000, p.
175).
"Ja sam OK – Ti nisi
OK je pozicija osobe koja se oseća viktimizirano ili progonjeno, pa usled toga
viktimizira i proganja druge. Takve osobe za sopstvene patnje optužuju druge
ljude. Delinkventi i kriminalci obično imaju tu poziciju i ulaze u paranoidno
ponašanje koje u ekstremnim slučajevima može voditi u ubistvo" ("I am
OK You're OK is the position of person who feel victimized or persecuted, so
victimize and persecute others. They blame others for their miseries.
Delinquents and criminals often have this position and take on paranoid
behavior which in extreme cases may lead to homicide; James & Jongeward,
1971, p. 38).
Odluke koje se donose u
okolnostima napuštanja bazične pozicije poverenja (a naročito kada su te
okolnosti komplikovane stresovima, traumama, konfuzijom i odsustvom
informacija) mogu biti neadaptirane ili patološke i voditi u destruktivne
ishode kako na individualnom, tako i na socijalnom planu (Berne, 1972; Steiner,
1974).
Berne je tvrdio (1972) da
su najžešći razbijači životnih pozicija i životnih scenarija ljudi – događaji
širokih zahvata koji se nezaustavljivo kotrljaju niz putanje istorije: ratovi,
epidemije, masovne nesreće, terori etc. koji, kao nebeske užarene lopte nose i
lome svakoga na koga naiđu, osim fanatika koji takve okolnosti upotrebe za svoj
uspon i promociju.
2 Hamartija (grč.) je
termin koji je Berne preuzeo od Aristotela i odnosi se na tragičnu grešku
(krivicu). Berne smatra da se životni scenariji, kao antičke tragedije, odvijaju
po Aristotelovim principima drame i da je dobar način za proučavanje životnih
scenarija proučavanje pozorišnih.
Može. Rat je idealna
prilika. Persona vitrea est. Pitanje
je samo šta je to što može biti razoreno? Pojam ličnosti je polimorfan, ali se
većina teoretičara slaže da njeno jezgro čine bar tri atributa: 1. osećanje
ličnog identiteta, 2. sposobnost za autonomno postupanje tj. bez tuđeg nadzora
i 3. kontakt sa realnošću (Radford & Kirby, 1975). Ovi atributi su donekle
međusobno povezani, ali se te veze mogu raskinuti. "Bedemi" ličnosti
se, po svemu sudeći, mogu uzdrmati obrnutim redom, kao zamak čiji su spoljni
zidovi srušeni, dok unutrašnji još uvek odolevaju. Kao što je već analizirano,
gubitak kontakta sa realnošću u ratovima nije tako retka pojava (od nje mogu
patiti i autori, i protagonisti i "nedužni posmatrači" ratnih drama).
Ratovi pogoduju i gubitku sposobnosti za autonomno odlučivanje, iz razloga koji
su već prethodno diskutovani. Ono što ostaje to je osećanje identiteta, kao
glavna kula zamka, poslednje i najjače uporište. Ako se ono pod prevelikim
pritiskom slomi, dolazi do raspada sistema. Osoba koja je izgubila lični
identitet može, da bi povratila samopoštovanje ili "volju za moć",
posegnuti za tuđim identitetom. Ličnost u tako stravičnom stresu može sebe
videti u ulozi mesijanskog vođe, zamišljati da je Napoleon ili pokušati da
pokori svet (sic!). To nije bio samo Hitlerov problem. Mnoge arhitekte ratova,
uključujući i neke iz najnovije istorije, pogođene su takvom bazičnom
personalnom dezintergracijom koja ih je naterala da posegnu za novim,
mesijanskim identitetom kojiće im zaštititi ego i povratiti osećaj izgubljene
moći.
Ratovi
kao najdramatičnije makrosocijalne epizode ne nastaju usled nagomilane ljudske
agresivnosti, već se začinju u glavama nosilaca političke moći, a kao
instrument za ostvarivanje konkretnih političkih ciljeva. Faktoru ljudske
destruktivnosti pripisuje se samo pomoćna uloga u vidu olakšavajuće spremnosti
ljudi da učestvuju u ratu kada političke vođe odluče da ga započnu.
Ratovima uvek prethode
psihološke pripreme. Mehanizmima transmisije malignih nacionalističkih poruka
generiše se stanje kolektivnog narcizma među pripadnicima jedne etničke grupe
koje dovode do narcističnog naduvavanja "kolektivnog ja". Narcistični
Weltanschauung pospešuje solidarnost i kohezivnost grupe što olakšava
manipulisanje masama, preko apelovanja na već introjektovane
narcistično-nacionalističke predrasude. Opsednutost pogrešnim emocijama može
imati fatalne posledice. Grupni narcizam često, u svom ekstremnom vidu, poprima
oblik fanatizma. U takvoj situaciji se pripadnicima drugih grupa (političkih,
verskih, etničkih) poriče pravo na različitost, što u situacijama napetosti i
doživljaja ugroženosti može dovesti do brutalnih i krvavih raspleta.
Rat kao jedan od
najsnažnijih stresora dramatično ugrožava mentalno zdravlje stanovništva.
Nezdrava klima hostilnosti i izloženost prizorima nasilja i patnji dovode do
stanja egzistencijalne nesigurnosti i vitalne ugroženosti. Česti napadi
anksioznosti, paničnih stanja i akutne stresne reakcije mobilišu kognitivne i
konativne mehanizme ličnosti na bekstvo iz situacije koja se doživljava kao
ugrožavajuća, hendikepirajuća i egzistencijalno preteća.
Ratovi izazivaju
frustrirajući osećaj gubitaka kontrole nad sopstvenom sudbinom i životom kod
onog dela stanovništva koji ne spada ni u arhitekte ni u protagoniste rata.
Gubitak bliskih osoba,
osećanje vitalne ugroženosti, prizori razaranja i stradanja, gubitak imovine,
strah od siromaštva, gladi i izbeglištva dovode do psihološke i egzistencijalne
destabilizacije i težnje da se iz tako intenzivno stresne situacije pobegne.
Ratni stresori dovode do akutne generalizovane anksioznosti, čestih napada
panike i straha i, sledstveno, prirodne ljudske reakcije da se ovakve situacije
izbegnu. Rat može, kako pokazuju istraživanja, izazvati različite psihološke
poremećaje u rasponu od anksioznih stanja do ratom provocirane ozbiljne
psihičke poremećenosti (psihoze).
(1)
ALLPORT, G. &
POSTMAN, G. (1947) The Psychology of
Rumor. New York: Basic Books.
(2)
ALLPORT, G.W. &
KRAMER, B.M. (1946). Some roots of prejudice. Journal of Psychology. 22:9-39.
(3)
BERNE, E. (1961) Transactional analysis in psychotherapy. New
York; Grove Press.
(4)
BERNE, E. (1970) Sex in human loving. New York: Simon
& Schuster.
(5)
BERNE, E. (1972) What do you say after you say hello? Beverly
Hills: Random House Inc.
(6)
CAMPBELL, R. J. (1996) Psychiatric Dictionary. Oxford: Oxford
University Press.
(7)
CHAPLIN, J. P. (1985) Dictionary of psychology. New York:
Bantam. A Laurel Book.
(8)
DANZIG, E.R. (1958) The
effects of a threatening rumor on a disaster stricken community. In: Disaster Study No. 10 of the Divisin of
Anthropology and Psychology of the Committee on Disaster Studies. Washington,
D.C.: National Academy of Science.
(9)
FEDERN, P. (1952) Ego Psychology and the Psychoses. New
York: Basis Books.
(10) FESTINGER,
L. et al. (1948) A study of Rumor: Its origin and spread. Human Relations. 1:483-484.
(11) FREUD,
S. (1915) Thoughts for the Times on War and Death. Standard Edition, 14 (1987) London: Hogart Press.
(12) FREUD,
S. (1933) "Why War?" In: Collected
Papers V. London: Hogarth Press (1971).
(13) JAMES,
M. & JONGEWARD, D. (1971) Born to
Win. New York: New American Library.
(14) KATZ,
D. (1965) Nationalizsm and Structures of International conflict. In: Kelman,
M.C. (Ed.) International Behavior. New.
York: Mc Graw Hill.
(15) KILPATRICK,
F.P. (1958) Problems of perception in extreme situation. Human Organization. 16:20:22.
(16) KRON,
L. (2000) Sin of Cain: a Psychological
Typology of Murderers, Belgrade: "Prometheus" and Institute of
Criminological and Sociological Research./ In Serbian
(17) LE
BON (1952) The Crowd. London: Ernest
Benn.
(18) MARIĆ,
Z. (1986) Ogled o fizičkoj realnosti.
Beograd: Nolit.
(19) McCORMICK,
P. (1977) Ego States. San Francisco:
Transactional Publications.
(20) MEERLOO,
J.A.M. (1958) Peoples reactions to danger. In: Panic and Morale. New York: International Universities Press.
(21) PEPITONE,
A. et al. (1955) Some Reactions to a hypothetical disaster. Journal of Abnormal and Social Psychology. 51:706-708.
(22) POPPER,
K. (1962) Conjectures and Refutations:
The Groth of Scientific Knowledge. New York: Basic Books.
(23) POPPER,
K. (1963) The Open Society and its
Enemies. New York: Harper Torchbooks.
(24) PRASAD,
J. (1935) The psychology of rumour: A study relating to the great indian
earthquake of 1934. British Journal of
Psychology. 26:5-15.
(25) PUSIĆ,
E. (1994) Država, nacija, politika. Erazmus.
(Zagreb) 5:73-74.
(26) RADFORD,
J. & KIRBY, R. (1975) The Person in
Psychology. London: Methuen
(27) RAVENSCROFT,
T. (1992) Koplje sudbine. Beograd:
Prsten. / In English: The Spear of
Destiny, Sphere Books Limited.
(28) REBER,
A.S. (1995) Dictionary of Psychology. London:
Penguin Books.
(29) SMELSER,
N.J. (1964) Theory of Collective
Behavior. New York: The Free Press of Glencoe.
(30) STEINER,
C. (1974) Scripts people live. New
York: Bantam Books.
(31) STORR,
A. (1968) Human Aggression / In
Serbian; Ljudska agresivnost, 1989. Beograd: Nolit.
(32) TORRANCE,
E.P. (1954) The behaviour of small groups under the stress conditions of
"survival". American
Sociological Review. 19:751-755.
(33)
WALLACE, A.F.C. (1956)
Human behaviour in extreme situations: A survey of the literature and
suggestions for further research. In: Disaster
Study Number 1 of the Committee on Disaster Studies of the Division of
Antrophology and Psychology. Washington, D.C.: National academy of science.
(34)
WATZLAWICK, P. (1977) How Real is Real. New York: Vintage
Books.
(35)
WITTGENSTEIN, L. (1987) Tractatus logico-philopshicus. Sarajevo:
"Veselin Masleša" – "Svjetlost".
(36) WOLFENSTEIN,
M. (1957) Disaster: A Psychological
Essay. Glencoe, Illin.: The Free Press and The Falcon’s Wing press
This paper
represents a psychological discussion about dramatic episodes in the history of
mankind, such as wars, catastrophes and mass accidents that overcome human
usual experience. Wars show what can happen to a human mind when it is obsessed
and overwhelmed by hostility, rage, panic and fear, when the lowest and most
primitive levels of mental functioning come out on the surface.
KEY WORDS: War / Rumors /
Panic / Psychological Reality / Social Reality