Zbornik
Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja
2005 / Vol. XXIV /
1-2 / 83-104
Originalni
naučni rad
UDK:
159.9.072.59: 616.89-008.441
Konstantin
Momirović, Ankica Hošek i Leposava Kron
Institut
za kriminološka i sociološka istraživanja
Slučajni uzorak od 1332 ispitanika starih
18 godina, među kojima je bilo 666 muškaraca i 666 žena ispitan je standardnom
verzijom testa Alpha iz baterije KON 6 koji je konstruisan sa ciljem da proceni
poremećaje konativnih funkcija anksioznog tipa koji su posledica disfunkcije
sistema za regulaciju i kontrolu reakcija odbrane. Razlike između ispitanika
muškog i ženskog pola analizirane su, nakon transformacije rezultata u
parcijalni image oblik, kanoničkom diskriminativnom analizom. Ispitanici
ženskog pola imali su sistematski veće rezultate na svim indikatorima
anksioznosti, pa je udaljenost centroida polova na diskriminativnoj funkciji
iznosila skoro 1.2 standardne devijacije te funkcije. Stoga je koeficijent
separacije polova u image prostoru koji je definisan vektorima anksioznosti
dostigao vrednost od skoro 0.6, što je najveći do sada dobijeni koeficijent
separacije muškaraca i žena u konativnom prostoru. Najveći doprinos separaciji
polova imali su klasični simptomi anksioznosti povezani sa asteničnim modalitetom
funkcionisanja nervnog sistema.
KLJUČNE REČI: seksualni dimorfizam
/ anksioznost / diskriminativna analiza
Rezultati
jednog istraživanja provedenog u okviru programa ispitivanja seksualnog
dimorfizma u kriminološki relevantnom psihološkom prostoru (Savić, Hošek i
Momirović, 2003) na uzorku od 1334 ispitanika starih 18 godina su pokazali da
se od svih kognitivnih i konativnih karakteristika muškarci i žene najviše
razlikuju po poremećajima Alpha sistema, dakle sistema za regulaciju i kontrolu
reakcija odbrane, što rezultira time da je anksioznost kod žena značajno i
znatno veća nego kod muškaraca. Ovaj rezultat je bio u skladu sa rezultatom
koga su, pod linearnim kanoničkim diskriminativnim modelom, dobili Hošek i
Momirović (1997) na uzorku ispitanika starih od 15 do 20 godina, i sa
rezultatom koga su, pod nelinearnim kanoničkim modelom, dobili Hošek i
Momirović (1999) na istom uzorku ispitanika. U suštini isti rezultat dobili su,
takođe pod nelinearnim kanoničkim modelom, Hošek, Momirović i Jovanović (2001)
na uzorku od 1332 ispitanika stara od 18 do 60 godina, jer je faktor N iz
modela poznatog pod imenom "Bif Five" na kome su se muškarci i žene
najviše razlikovali, dominantno saturiran faktorom anksioznosti. Sličan
rezultat dobile su, na jednom uzorku vrlo starih ispitanika, Milenković i
Šakotić (2001) i pre i posle tretmana čija je svrha bila poboljšanje neuralnih
regulacionih funkcija, i Rhine i Spanner (1983) na uzorku dece uz kontrolu
efekata socijalnog statusa i etničke pripadnosti.
Zbog toga
su nastavljena istraživanja sa ciljem da se preciznije utvrdi intenzitet i
priroda tih razlika, pre svega na fiziološkim simptomima poremećaja Alpha
sistema.
U jednoj
nedavno provednom istraživanju (Momirović, Hošek i Kron, 2003) skup od 14
fizioloških simptoma raptoidnog i iktoidnog reagovanja u stanju straha
registrovan je na slučajnom uzorku od 2262 ispitanika, starijih od 18 godina,
od kojih je 1015 (44.87%) bilo muškog, a 1247 (55.13%) ženskog pola. Razlike
imeđu muškaraca i žena u intenzitetu tih simptoma analizirane su konkurentnom
primenom kanoničke i kvazikanoničke diskriminativne analize. Obe primenjene
metode dale su saglasne rezultate pri čemu je korelacija između binarne
varijable kojom je definisano pripadanje polovima sa diskriminativnom funkcijom
bila nešto je veća pod kanoničkim (0.36), nego pod kvazikanoničkim (0.29)
modelom, ali je pouzdanost i informativnost diskriminativne funkcije definisane
pod kvazikanoničkim modelom bila mnogo veća. Žene su imale značajno veću
učestalost i veći intenzitet fizioloških poremećaja u stanju straha. Najveće su
razlike nađene u onim fiziološkim reakcijama koje su posledica raptoidnog tipa
reagovanja, a znatno manje, pod oba analitička modela, u fiziološkim
poremećajima koji su posledica iktoidnog tipa reagovanja.
Da bi se
utvrdilo kakav je položaj polova u prostoru faktora raptoidnog i iktoidnog
reagovanja Hošek i Momirović (2003) su, nakon što su iz ovih simptoma izolovali
dva dobro definisana faktora koji su se nedvosmisleno mogli identifikovati kao
faktori raptoidnog i iktoidnog reagovanja, analizirali, na istom uzorku
ispitanika, razlike između muškaraca i žena na tim faktorima. Rezultati
dobijeni kanoničkom diskriminativnom analizom muškaraca i žena u prostoru
omeđenom vektorima raptoidnog i iktoidnog reagovanja u stanju straha pokazali
su da muškarci imaju znatno manje i raptoidnih i iktoidnih reakcija u stanju
straha, i stoga znatno manje rezultate na diskriminativnoj funkciji. Međutim,
ova je funkcija u realnom prostoru bila definisana supresorskim efektom iktoidnih
reakcija, što znači da u osnovi fizioloških reakcija muškaraca leže reakcije
bežanja, a u osnovi fizioloških reakcija žena reakcije kočenja. Pretpostavljeno
je da je, uz generalno veći stepen fizioloških poremećaja u stanju straha kod
žena, ova razlika jedan od faktora koji su odgovorni za seksualni dimorfizam u
viktimološkom prostoru.
Međutim, u
praksi, a i u većini istraživanja poremećaji Alpha sistema obično se procenjuju
na osnovu indikatora operacionalizovanih stavkama iz testova anksioznosti. Među
tim testovima najbolje metrijske karakteristike sasvim sigurno ima test Alpha
iz baterije KON 6 (Momirović, Wolf i Džamonja, 1992). Razlike između muškarca i
žena na skupu ovih indikatora su stoga analizirane na jednom reprezentativnom i
dovoljno velikom uzorku ispitanika jednom varijantom kanoničke diskriminativne
analize namenjene analizi razlika grupa opisanih varijablama sa znatnim učešćem
unikne varijanse, kao što su po prirodi stvari čestice čak i najbolje
konstruisanih mernih instrumenata.
Uzorak od
1332 ispitanika starih 18 godina, među kojima je bilo 666 muškaraca i 666 žena,
izabran slučajno iz populacije učenika završnih razreda srednjih škola u
Srbiji, ispitan je, na način koji je trebao da pojača uverenje ispitanika da će
ostati potpuno anonimni, standardnom verzijom testa Alpha iz baterije KON 6
(Momirović, Wolf i Džamonja, 1992) koji je konstruisan sa ciljem da proceni
poremećaje konativnih funkcija anksioznog tipa koji su posledica disfunkcije
sistema za regulaciju i kontrolu teakcija odbrane. Kodne oznake i formulacije
stavki tog testa, koje su generirale petostepene Likertove skale, navedene su u
tabeli 0.
Tabela
0.
Indikatori
poremećaja Alpha sistema operacionalizovani stavkama testa Alpha iz baterije
KON 6
|
Kod |
Indikator |
|
AL01 |
Često se
zbunim i smetem kad moram brzo da radim |
|
AL02 |
Često
sam bio na gubitku jer se nisam mogao dosta brzo odlučiti |
|
AL03 |
Više
grešim u radu kad me posmatra pretpostavljeni |
|
AL04 |
Često
brinem nisam li kazao nešto glupo i neprikladno |
|
AL05 |
Veoma
mi je neprijatno ako se negde nađem bez ijednog prijatelja |
|
AL06 |
Brižljivo
zaključavam vrata od stana ili sobe pre no što odem na spavanje |
|
AL07 |
Moram
da radim veoma polako da bih bio siguran da radim ispravno |
|
AL08 |
Ni
po koju cenu ne bih noću ušao u usamljenu ili napuštenu kuću |
|
AL09 |
Često
sebi prebacujem što neke stvari nisam učini, a mogao sam da ih učinim |
|
AL10 |
Moja
osećanja je lako povrediti |
|
AL11 |
Bilo
je perioda kad sam zbog briga izgubio san |
|
AL12 |
Plašim
se nekih stvari kojih se većina ljudi obično ne plaši |
|
AL13 |
Često
mi je dosta teško da izrazim ono što mislim |
|
AL14 |
Često
se osećam veoma usamljenim |
|
AL15 |
Ponekad
sam brinuo preko mere zbog nečega što nije tako važno |
|
AL16 |
Često
pomišljam na nesreće koje mogu zadesiti one koji su mi bliski |
|
AL17 |
Stalno u
sebi ponavljam neke reči iako bih želeo da to ne činim |
|
AL18 |
Često
se kajem što sam se prekasno odlučio na nešto |
|
AL19 |
Stalno
se plašim da ne učinim neku glupost |
|
AL20 |
Često
osećam, iako mi sve dobro ide, da mi nije stalo ni do čega |
|
AL21 |
Isuviše
sam uzdržan, pa mi je ponekad teško da branim svoja prava |
|
AL22 |
Stalno
razmišljam o tome kakvo značenje imaju neke reči koje sam čuo ili pročitao |
|
AL23 |
Ja
svakako nemam dovoljno samopouzdanja |
|
AL24 |
Voleo
bih da dugo sedim na obali i posmatram reku koja teče |
|
AL25 |
Teško
mi je da započnem neki posao |
|
AL26 |
Kada
sam na visokim mestima osećam kao da me nešto vuče dole |
|
AL27 |
Stalno
mislim na započete, a nedovršene planove |
|
AL28 |
Ponekad
se sav ukočim kad se nađem u nekoj opasnoj situaciji |
|
AL29 |
Plašim
se da budem sam u mraku |
|
AL30 |
Kad sam
uzbuđen odjednom mi postane hladno |
Razlike
između ispitanika muškog i ženskog pola analizirani su, nakon transformacije
rezultata u parcijalni image oblik, kanoničkom diskriminativnom analizom. U tu
je svrhu primenjen program DISCRIM (Momirović, 2003).
Rezultati
dobijeni diskriminativnom analizom ispitanika muškog i ženskog pola u prostoru
indikatora anksioznosti transformisanih u standardizovani image oblik prikazani
su na sledećim tabelama.
Tabela 2.
Centroidi
image varijabli i rezultati univarijatne analize varijanse
|
|
Muškarci |
Žene |
λ |
η2 |
η |
F |
p |
|
AL1 |
-.259 |
.259 |
.933 |
.067 |
.259 |
95.284 |
.000 |
|
AL2 |
-.235 |
.235 |
.945 |
.055 |
.235 |
77.599 |
.000 |
|
AL3 |
-.307 |
.307 |
.906 |
.094 |
.307 |
138.327 |
.000 |
|
AL4 |
-.230 |
.230 |
.947 |
.053 |
.230 |
74.160 |
.000 |
|
AL5 |
-.258 |
.258 |
.933 |
.067 |
.258 |
94.842 |
.000 |
|
AL6 |
-.280 |
.280 |
.921 |
.079 |
.280 |
113.372 |
.000 |
|
AL7 |
-.241 |
.241 |
.942 |
.058 |
.241 |
82.007 |
.000 |
|
AL8 |
-.439 |
.439 |
.807 |
.193 |
.439 |
317.887 |
.000 |
|
AL9 |
-.313 |
.313 |
.902 |
.098 |
.313 |
144.650 |
.000 |
|
AL10 |
-.429 |
.429 |
.816 |
.184 |
.429 |
300.353 |
.000 |
|
AL11 |
-.443 |
.443 |
.804 |
.196 |
.443 |
325.173 |
.000 |
|
AL12 |
-.429 |
.429 |
.816 |
.184 |
.429 |
299.407 |
.000 |
|
AL13 |
-.316 |
.316 |
.900 |
.100 |
.316 |
147.506 |
.000 |
|
AL14 |
-.380 |
.380 |
.855 |
.145 |
.380 |
225.113 |
.000 |
|
AL15 |
-.409 |
.409 |
.832 |
.168 |
.409 |
267.875 |
.000 |
|
AL16 |
-.319 |
.319 |
.898 |
.102 |
.319 |
150.344 |
.000 |
|
AL17 |
-.308 |
.308 |
.905 |
.095 |
.308 |
139.410 |
.000 |
|
AL18 |
-.231 |
.231 |
.947 |
.053 |
.231 |
74.707 |
.000 |
|
AL19 |
-.199 |
.199 |
.960 |
.040 |
.199 |
54.757 |
.000 |
|
AL20 |
-.246 |
.246 |
.940 |
.060 |
.246 |
85.624 |
.000 |
|
AL21 |
-.255 |
.255 |
.935 |
.065 |
.255 |
92.187 |
.000 |
|
AL22 |
-.318 |
.318 |
.899 |
.101 |
.318 |
149.848 |
.000 |
|
AL23 |
-.277 |
.277 |
.923 |
.077 |
.277 |
110.533 |
.000 |
|
AL24 |
-.419 |
.419 |
.824 |
.176 |
.419 |
283.998 |
.000 |
|
AL25 |
-.264 |
.264 |
.930 |
.070 |
.264 |
99.503 |
.000 |
|
AL26 |
-.351 |
.351 |
.877 |
.123 |
.351 |
187.188 |
.000 |
|
AL27 |
-.260 |
.260 |
.932 |
.068 |
.260 |
96.616 |
.000 |
|
AL28 |
-.414 |
.414 |
.828 |
.172 |
.414 |
275.566 |
.000 |
|
AL29 |
-.435 |
.435 |
.811 |
.189 |
.435 |
310.539 |
.000 |
|
AL30 |
-.442 |
.442 |
.805 |
.195 |
.442 |
322.392 |
.000 |
Tabela 3.
Kanonička
korelacija i asimptotski test značajnosti
|
rho |
dtr |
ftest |
sig |
|
.597 |
.356 |
735.650 |
.000 |
Tabela
4.
Centroidi
grupa na diskriminativnoj funkciji
|
Muškarci |
-.597 |
|
Žene |
.597 |
Tabela 5.
Struktura
funkcije u Mahalanobisovom (M) i image (F) prostoru i standardizovani
diskriminativni koeficijenti (W)
|
|
M |
pM |
F |
pF |
W |
|
AL1 |
-.016 |
.549 |
.433 |
.000 |
.393 |
|
AL2 |
-.020 |
.474 |
.393 |
.000 |
.678 |
|
AL3 |
.053 |
.054 |
.514 |
.000 |
-3.144 |
|
AL4 |
-.038 |
.170 |
.385 |
.000 |
-.482 |
|
AL5 |
-.174 |
.000 |
.432 |
.000 |
-4.347 |
|
AL6 |
.091 |
.001 |
.470 |
.000 |
.057 |
|
AL7 |
-.014 |
.616 |
.404 |
.000 |
1.062 |
|
AL8 |
.376 |
.000 |
.736 |
.000 |
1.682 |
|
AL9 |
.171 |
.000 |
.525 |
.000 |
1.545 |
|
AL10 |
.258 |
.000 |
.719 |
.000 |
-.733 |
|
AL11 |
.298 |
.000 |
.743 |
.000 |
-1.739 |
|
AL12 |
.278 |
.000 |
.718 |
.000 |
2.472 |
|
AL13 |
.104 |
.000 |
.529 |
.000 |
2.480 |
|
AL14 |
.263 |
.000 |
.638 |
.000 |
-.862 |
|
AL15 |
.242 |
.000 |
.686 |
.000 |
.844 |
|
AL16 |
.074 |
.007 |
.534 |
.000 |
-2.382 |
|
AL17 |
.030 |
.270 |
.516 |
.000 |
.286 |
|
AL18 |
.033 |
.231 |
.386 |
.000 |
1.691 |
|
AL19 |
-.163 |
.000 |
.333 |
.000 |
-2.747 |
|
AL20 |
-.039 |
.151 |
.412 |
.000 |
-1.804 |
|
AL21 |
.068 |
.013 |
.427 |
.000 |
.335 |
|
AL22 |
.188 |
.000 |
.533 |
.000 |
5.073 |
|
AL23 |
.077 |
.005 |
.464 |
.000 |
2.059 |
|
AL24 |
.306 |
.000 |
.703 |
.000 |
.163 |
|
AL25 |
.116 |
.000 |
.442 |
.000 |
1.319 |
|
AL26 |
.119 |
.000 |
.589 |
.000 |
-.134 |
|
AL27 |
-.032 |
.237 |
.436 |
.000 |
-.903 |
|
AL28 |
.164 |
.000 |
.694 |
.000 |
-.197 |
|
AL29 |
.305 |
.000 |
.729 |
.000 |
-.616 |
|
AL30 |
.301 |
.000 |
.740 |
.000 |
-1.180 |
Tabela 7.
Pouzdanost,
relativna informativnost i zalihost diskriminativne funkcije
|
rel |
inf |
red |
|
.691 |
.108 |
.064 |
Ispitanici
ženskog pola imaju dakle sistematski veće rezultate na svim indikatorima anksioznosti,
pa je udaljenost centroida polova na diskriminativnoj funkciji skoro 1.2
standardne devijacije te funkcije. Stoga je koeficijent separacije polova u
image prostoru koji je definisan vektorima anksioznosti skoro 0.6, što je
najveći do sada dobijeni koeficijent separacije muškaraca i žena u konativnom
prostoru. Najveći doprinos separaciji polova imaju klasični simptomi
anksioznosti povezani sa asteničnim modalitetom funkcionisanja nervnog sitema,
navedeni u sledećoj tabeli.
Tabela
8.
Dominantni
simptomi anksioznosti na kojima se razlikuju ispitanici muškog i ženskog pola
|
Simptom |
η |
M |
|
Ni po
koju cenu ne bih noću ušao u usamljenu ili napuštenu kuću |
.439 |
.376 |
|
Moja
osećanja je lako povrediti |
.429 |
.258 |
|
Bilo je perioda
kad sam zbog briga izgubio san |
.443 |
.298 |
|
Plašim
se nekih stvari kojih se većina ljudi obično ne plaši |
.429 |
.278 |
|
Često se
osećam veoma usamljenim |
.380 |
.263 |
|
Ponekad
sam brinuo preko mere zbog nečega što nije tako važno |
.409 |
.242 |
|
Voleo
bih da dugo sedim na obali i posmatram reku koja teče |
.419 |
.306 |
|
Plašim
se da budem sam u mraku |
.435 |
.305 |
|
Kad sam
uzbuđen odjednom mi postane hladno |
.442 |
.301 |
Kako su ovi
rezultati u veoma dobrom skladu sa rezultatima do kojih su došli Hošek i
Momirović (1997, 1999, 2003), Hošek, Momirović i Jovanović (2001), Milenković i
Šakotić (2001), Rhine i Spanner (1983) i Savić, Hošek i Momirović (2003), ima
mesta raspravi o tome koji bi činioci mogli biti odgovorni za tako veliki
seksualni dimorfizam u prostoru simptoma anksioznosti.
Rasprava
koja sledi inspirisana je rezultatima opisanog istraživanja utoliko što njih
nije moguće plauzibilno interpretirati ni sasvim dobro razumeti izvan
fiziološkog ključa i seksualnih razlika u cerebralnoj lateralizaciji koje
predstavljaju snažnu determinantu razlika između dva pola u psihološkom
prostoru. Rezultati do kojih se došlo u molekularnoj biologiji i
neuropsihologiji tokom poslednje dekade nedvosmisleno na to upućuju.
Iako se
Darwinova teorija prirodne selekcije pokazala uspešnom u objašnjenju evolucije
života na zemlji, ona nikada nije bila potpuno adekvatna u objašnjenju onih
aspekata našeg uma koje su unikatne i svojstvene ćoveku i samo čoveku:
kreativnost, umetnost, moralnost, svest i jezilk, pa samim tim ni seksualni
dimorfizam u prostorima njihovih manifestacija. Prirodna selekcija ne rešava ni
osnovno pitanje kako je mozak homo sapiensa evoluirao tako brzo – za manje od
dva miliona godina (Miller, 2000).
Otkriven
1990. u Sinclairovoj laboratoriji (Sinclair et al, 1990), seksualno
diferencirajući SRY gen1
u Y hromozomu, koji dekodira ''testikularno determinišući faktor" (TDF),
odgovoran je za seksualni dimorfizam na homozomskom, gonadalnom, genitalnom i
hromozomskom nivou. Kao što je bez sumnje dobro poznato, jezgro ljudske ćelije
sadrži 22 autozoma i dva seksualna hromozoma. Kod žena su dva seksualna
hromozoma dva X hromozoma, dok muškarci imaju jedan X i jedan Y hromozom pri
čemu je prisustvo SRY gena krucijalno za aktiviranje maskulinog programa. SRY
(Sex-determining Region Y) je onaj gen – okidač koji embrion konvertuje u
muški. Bez aktivacije tog gena, embrion po "defaultu" postaje ženski.
Ponekad se događa da SRY gen nedostaje ili ostaje neaktiviran u Y hromozomu –
takav fetus se razvija u ženski, ali hromozomska kombinacija XY ostaje, što
kasnije postaje potencijalni problem seksualnog identiteta, i u fiziološkokom i
u psihološkom smislu. Aktivacija SRY gena rezultira, inter alia, proizvodnjom
testosterona koji je odgovoran za seksualne razlike u nervnom sistemu.
Seksualni dimorfizam kod homo sapiensa je vrlo kompleksan i komplikovan fenomen
koji se manifestuje na više nivoa: hromozomskom, gonadalnom, genitalnom,
hormonalnom, cerebralnom i bihejvioralnom. Pod feminizacijom se podrazumeva
razvijanje ženskih gonada, reproduktivnog trakta, genitalija, fenotipa i,
konačno, ponašanja, što se u genetici smatra "default" matricom u
odsustvu SRY gena. Vice versa, pod maskulinizacijom se podrazumeva razvijanje
muške matrice i njenih morfoloških, fizioloških i bihejvioralnih korelata koja
se aktivira pomoću SRY gena (Bertranpet, 2000; Capel, 1998; Jawaheer, 2003;
Koopman, 1999; Peidong, S. et al., 2000; Pilon, 2003; Thomson et al.,2000).
Od kako je
Sinclair izolovao SRY gen u Y hromozomu, problem seksualnog identiteta se u
referentnim egzaktnim naukama tretira kao polidimenzionalni kontinuum koji
pokriva konvergenciju od femininog ka maskulinom modalitetu u najmanje sedam
prostora: eksternim genitalijama, unutrašnjoj gonadalnoj strukturi,
hromozomskom identitetu, prostoru genetske ekspresije, reakcija nervnog
sistema, hormonalnih reakcija i, konačno, prostoru psiholoških reakcija.
Geneticari,
molekularni biolozi, neurolozi i psiholozi su prešli veoma dug put u našem
razumevanju seksualnog dimorfizma od kako je Aristotel postulirao postojanje
razlika između dva pola, 355. godine ante Hristum natum. Seksualni dimorfizam u
cerebralnoj organizaciji i, sledstveno, razlike u kognitivnom i konativnom
funkcionisanju, danas nam se, potvrđen akumulacijom kredibilne empirijske
evidencije, nameće kao biološka i psihološka činjenica od nesamerljive važnosti
za razumevanje funkcionisanja homo sapiensa. Manifestacije ovih seksualnih
razlika, međutim, nisu bipolarnog tipa – genetski nalazi upućuju na fakt da je
u pitanju kontinuum feminino – maskulino. Nakon Sinclairovog otkrića SRY gena,
serijom eksperimenata je dokazano da je upravo taj gen neophodan za dekodiranje
proteinskih nizova čija je aktivacija od kvintesecijalnog značaja za seksualnu
diferencijaciju. Pored ovoga, potvrđeno je da mutacije ovog gena determinišu
seksualnu inverziju kod muških osoba sa XY hromozomskom strukturom i njihovom daljom
translokacijom u X hromozom, kao što se i kod ženskih osoba sa XX hromozomima
može transmutacijom razviti muški genitalni fenotip što u poznatim i mogućim
modalitetima najčešće rezultira u poremećajima seksualnog identiteta sa
adekvatnim fiziološkim, intrapsihičkim i bihejvioralnim korelatima.2
Dinamika razvoja eksternih femininih genitalija identična je razvoju maskulinih
ali je pravac apsolutno suprotan; feminizirajući stimulus nije produkcija
estrogena, već odsustvo androgenske aktivnosti na specifičnom receptorskom
nivou (androgeni receptori, inače, postoje kod oba pola). Hermafroditizam se
odnosi na koegzitenciju ovarijumskog i testikularnog tkiva kod iste osobe,
najčešće i u istoj gonadi (ovotestis). Uloga SRY gena i njegovih mutacija,
translokacija ili duplikacija u patogenezi poremećaja sesksualne
diferencijacije i orijentacije potvrđena je u brojnim studijama i
eksperimentima (Jawaheer et al. 2003; Lida, Nakahori et al. 1994; Pontiggia,
Rimini et al., 1994; Schafer, 1995 etc.).
Razlike
između polova u kognitivnom i konativnom funkcionisanju postoje i neke od njih
jesu značajne. Empirijska evidencija o tim razlikama, međutim, zajedno sa
njihovim evolucionim implikacijama, nije dobrodošla u nekim akademskim
krugovima, a naročito u nekim sektorima koji se bave socijalnom politikom.
Muškarci i žene se razlikuju ne samo u morfološkim atributima i reproduktivnim
funkcijama već i u brojnim drugim karakteristikama, uključujući i način na koji
rešavaju intelektualne probleme. Poslednjih nekoliko decenija, a možda i duže,
postalo je ideološki oportuno insistiranje na tome da su kognitivne i konativne
razlike između polova, ako uopšte postoje, minimalne, kao i da su posledica
različitog iskustva stečenog tokom razvoja pre i posle adolescencije. Međutim,
kredibilna empirijska evidencija akumulirana u skorije doba, nedvosmisleno
sugeriše da se uticaji polnih hormona na organizaciju moždanih struktura i
mentalnu aktivnost dečaka i devojčica manifestuju toliko rano u životu da nije
plauzibilno pripisivati ih enviromentalističkim faktorima. Precizno
procenjivanje faktora iskustva, nezavisnih od fizioloških predispozicija, težak
je, ako ne i nemoguć zadatak. Biološka osnova seksualnih razlika u cerebralnom
i intelektualnom funkcionisanju postala je u novije vreme manje enigmatična
zahvaljujući porastu broja dobro kontrolisanih bihejvioralnih, neuroloških i
endokrinoloških studija. Jedno istraživanje sprovedeno na University of
Wisconsin (Robert W. Goy, prema Blum, 1997) pokazalo je da je testosteron odgovoran
ne samo za transformaciju genitalija u maskulinu formu već i za organizaciju
korespondentnog maskulinog ponašanja u ranom periodu. Intrisična tendencija
koja se pojavljuje u odsustvu maskulinizirajućeg hormonalnog uticaja, jeste
razvijanje feminine genitalne strukture i odgovarajućih obrazaca ponašanja.
Feminina anatomija i ponašanje koje je posledica te anatomije, tretira se, u
tom referentnom okviru, kao "default mode" u odsustvu testosterona
(Sinclair et al, 1990; Bertranpet, 2000; Capel, 1998; Jawaheer, 2003; Koopman,
1999; Peidong, S. et al, 2000; Pilon, 2003; Thomson et al., 2000). Brojna
istraživanja fizioloških osnova seksualne orijentacije, seksualnog identiteta i
transseksualizma, nedvosmisleno pokazuju da je seksualna orijentacija korelisana
sa anatomskim varijacijama u hipotalamusu i cerebralnoj lateralizaciji. Ovi
nalazi su konzistentni sa najnovijim teorijskim eksplanatornim pokusajima
problema seksualnog identiteta koji sugerisu da determinante seksualnog
identiteta u psihološkom prostoru (i, sledstveno, poremećaji seksualnog
identiteta) imaju značajnu biološku osnovu (Blum, 1997).
Danas
su nalazi o supstancijalno nadmoćnijoj prosečnoj veličini muškog mozga prilično
dobro dokumentovani (Lynn, 1994). Žene imaju proporcionalno izraženije Wernicke
i Broca centre odgovorne za jezik od muškaraca (Harasty et al., 1997).
Istraživači su takođe pronašli veći stepen zgusnutosti neurona u orbitalnoj
regiji ženskog mozga (Haug, 1984) i konstantno veću levo-desnu asimetriju
temporalnog planuma kod muškaraca (Wada et al., 1975). Corpus callosum, tkivo
koje povezuje dve hemisfere, takođe ispoljava značajni seksualni dimorfizam.
Post-mortem studije su pokazale da je kompletna oblast corpus calossuma veća
kod žena (Holloway et al., 1993). Seksualni dimorfizam se ispoljava i u većem
stepenu interhemisferične povezanosti kod žena (Singer and Gray, 1995).
Rezultati laboratorijskih i eksperimentalnih istraživanja koje je sprovela
Kimura (2000), autor knjige Sex and
Cognition (op.cit.) sugerišu da na papir – olovka testovima muškarci
postižu konstantno više skorove u rešavanju spacijalnih problema, posebno onih
koji se nalaze u ekstra – personalnom prostoru. Žene su pokazale značajno bolje
snalaženje u odnosu na vizuo–spacijalne objekte koji se nalaze u njihovom
personalnom prostoru. Generalno, muškarci postižu više skorove u rešavanju onih
zadataka koje zahtevaju sposobnosti za koje je odgovorna desna cerebralna
hemisfera, specijalizovana za spacio–vizuelnu percepciju i topografsko
snalaženje. Kimurini nalazi empirijski potvrđuju pretpostavku o postojanju
seksualnih razlika u levim intrahemisferičkm centrima odgovornim za verbalno
funkcionisanje, partikularno onim koji se nalaze u frontalnom i parietalnom
delu. Štavše, postoji veća leva hemisferička anteriorno – posteriorna distanca
između jezičkih centara kod žena, u poređenju sa analognim centrima kod muškaraca.
Ova činjenica, iako sama po sebi ne može da objasni zašto su žene bolje od
muškaraca na testovima verbalne produkcije (kada je zadatak da se produkuje što
veći broj reči u limitiranom roku), pretpostavlja se da ove dve činjenice jesu
korelisane, bez obzira sto pravila njihove korespondencije zasada nisu poznata.
Značajan je i Kimurin nalaz o egzistentnosti seksualnih razlika u bilateralnoj
dermatoglifičkoj asimetriji (muškarci generalno imaju više otisaka na brazdama
desne hemisfere i nešto jaču lateralizaciju od žena). Homoseksualni muškarci
imaju slabiju laterizaciju od heteroseksualnih i u tom pogledu čine homogeniji
skup sa ženama nego sa muškarcima heteroseksualne orijentacije. Ovaj rezultat,
među mnogim drugim sličnim, empirijski podržava danas predominantnu teoriju o
neurohormonalnoj organizaciji seksualne orijentacije.
Kod većine
referentnih istraživača seksualnog dimorfizma u psihološkom prostoru postoji
konsenzus u pogledu nalaza da su muški ispitanici uspešniji u rešavanju
spacijalnih i navigatornih problema, zadataka u kojima se od njih zahteva
mentalna rotacija ili prostorna manipulacija objektima kao i da su generalno
uspešniji na testovima matematičkog rezonovanja dok ženski ispitanici postižu
bolje rezultate u testovima perceptualne brzine, akuratnije vizuelno memorišu
objekte u seriji i identifikuju izmeštene objekte, uspešnije memorišu smislene
ili nepovezane nizove reči i efikasnije su u preciznim manuelnim izvodjenjima
(Badyaev, 1997; Bem, 1981; Bem, 1993; Blum, 1997, Geary, 2001, Zaidel, 2002).
Seksualni
dimorfizam postaje sve bitniji faktor i u savremenim teorijama i modelima
objašnjenja psihoza postulirajući da patofiziološki korelati ovih poremećja
podrazumevaju abnormalnu temporalnu integraciju mždanih mreža ili kognitivnu
disimetriju (Andreasen et al., 1999).
Mnoga istraživanja
izveštavaju o konstantnim seksualnim razlikama u matematičkom rezonovanju u
korist muškaraca; ove razlike su specijalno oštre kada su u pitanju matematički
nadareni adolescenti (Aleksander et al., 1996; Benbow, 1984; Benbow, 1988a;
Benbow, 1988b; Benbow, 1990; Benbow & Lubinski, 1996; Lubinski et al.,
2000; Benbow et al. 2000; Haier et al., 1995; O'Boyle et al., 1995, Web et al.,
2002).
Pretpostavljena
relacija između prirodnog nivoa hormona i rešavanja problema je zasnovana na
korelacionim podacima. Iako podaci ukazuju da neki oblik veze između dve mere
postoji, to ne uključuje nužno i naše znanje o tome čime je ta veza
determinisana, niti šta je njena kauzalna osnova. Za sada je takođe nedovoljno
proučena veza između nivoa hormona kod odraslih i kod ispitanika u ranom
razvoju, što je kritični period kada sposobnosti počinju da se organizuju i
inkorporiraju u nervni sistem. Najintrigantniji rezultati na odraslim
ispitanicima idu u prilog hipotezi da model
kognitivnog funkcionisanja partikularne osobe ostaje senzitivan na hormonalne
fluktuacije tokom čitavog života (Breedlove & Hampson, 2002; Chipman,
Hampson, & Kimura, 2002; Hampson, 1994; Hampson, 1998; Hampson, 2000;
Hampson, 2002; Moffat, Hampson, & Hatzipantelis, 1998). Visok nivo
estrogena kod žena je korelisan sa depresiranjem spacijalnih sposobnosti ali i
sa porastom verbalnih sposobnosti i uspešnosti u rešavanju manuelnih zadataka. Eksperimentalno
su potvrđene sezonske fluktuacije u spacijalnim sposobnostima kod muškaraca:
njihova sposobnost raste u proleće kada nivo testosterona opada. Da li je
povezanost hormonalnih fluktuacija i intelektualnih sposobnosti jedan od
mehanizama evolucione adaptacije ili su u pitanju kauzalne veze druge vrste,
ostaje da se vidi u nekim budućim istraživanijma, ako ih bude. Seksualne
razlike koje su pronađene i strukturi i organizaciji mozga su izvan svake
sumnje i oni su danas od preponderantne važnosti. Nameće se, međutim, kao
fundamentalno pitanje, kako hormoni koji su aktivni u cerebralnom sistemu homo
sapiensa, proizvode opisane seksualne razlike u ponašanju i kognitivnom
funkcionisanju.
4.1. Šta
su potencijalne implikacije? Devojčice se ne igraju lutkama zato sto ih
oblačimo u roze; dečaci ne razvijaju violentne impulse zato sto čitaju stripove
– to je, prema psihologu Stevenu Pinkeru, ljudska
priroda. Genetika, a ne vaspitanje, socijalizacija, kultura, kontekstualni
faktori ili učenje, predstavlja ključ za razumevanje ljudske prirode (Pinker,
2002). Mi smo ono što jesmo, kolektivno ili individualno, socijalno,
intrapsihički i bihejvioralno, predominantno zbog našeg mozga, tvrdi ovaj ugledni
naučnik sa Massachusetts Institute of Technology. Njegova najnovija knjiga The blank state: The Modern Denial of human
nature (op.cit.) izazvala je brojne polemike sa enviromentalistima i
psiholozima učenja čiji Weltanschauung se opire ideji koju su podrzale mnoge
studije iz genetike, molekularne biologije i neuropsihologije, empirijski i via
facti, da se dete definitivno ne rađa
kao tabula rasa. Bebin mozak poseduje zapis genetske istorije čovečanstva
kao i personalne dispozicije i indispozicije za određene emocije, motive,
kognitivni stil i repertoar ponašanja. Braneći ideju o urođenosti ljudskog
ponašanja, koja je u izvesnim krugovima etiketirana kao politička nekorektnost,
Pinker upozorava da je insistiranje na tome da su "bebe neispisani listovi
papira" ne samo naučno pogrešna već i opasna ideja kaja može imati i
totalitarne implikacije, buduci da se "na prazan list može staviti bilo
šta, a naročito ispravne stvari" duhovito aludirajući na Mao Ce-tungov
epigram da su "Na belom papiru napisane najlepše pesme" (Pinker,
ibid.).
Teško da
bi se mogla i zamisliti neka iole relevantna oblast ljudske psihe i ponašanja
za koju bi se moglo tvrditi da nije u tesnoj vezi sa centralnim nervnim
sistemom, cerebralnom organizacijom i, sledstveno, maskulinofemininim razlikama
u cerebralnoj lateralizaciji. Sa epistemološke tačke gledišta, priroda ovih
veza prevalentno je korelaciona budući da još uvek ne postoji ona suma
kvintesencijalnog znanja koja bi omogućila konstrukciju kauzalnih teorija koje
bi eksplicirale uzročno – posledične veze između fizioloških i psiholoških
prostora. Autori ovog teksta misle da postoji dovoljno osnova za uverenje da će
istraživanja u genetici, neuropsihologiji i molekularnoj biologiji dati svoje
odgovore i svoje argumente o barem nekim važnim kauzalnim vezama, jednom, u
budućnosti koja možda i nije baš sasvim daleka. Ovaj poslednji paragraf čitalac
može smatrati zaključkom nad čitavom ovom raspravom.
1
Skraćenica od Sex determining Region of the Y chromosome (SRY). Za objašnjenje
funkcionisanja ovog gena, budući da bi ono prevazilazilo obim i pretenzije ovog
rada, videti Sinclair, 1990 i ostale referentne pisce na koje se pozivaju i
autori ovog teksta.
2
Detaljnije objašnjenje ovih složenih konverzija SRY gena, često u sinergiji sa
proteinskim nizovima karaktrrističnim za neke druge gene (samo u X hromozomu
ima ih oko 1400) prevazilaze obim i pretenzije ovog teksta; čitaoci se o tome
mogu informisati u referentnoj literaturi koju ovde navodimo.
(1) ALEXANDER,
J.E., O'BOYLE, M.W., & BENBOW, C.P. (1996): Developmentally advanced EEG
alpha power in gifted male and female adolescents. International Journal of Psychophysiology. 23: 25-31.
(2)
ANDREASEN N.C., NOPOULOS
P., O'LEARY D.S. et al. (1999): Defining the phenotype of schizophrenia:
cognitive dysmetria and its neural mechanisms. Biol Psychiatry 46:
908-920.
(3)
Badyaev, A.V. (1997): Altitudinal
variation in sexualdimorphism: a new pattern and alternative hypotheses. Behavioral Ecology, 8: 675-683.
(4)
BEM, S.L. (1981): Gender
Schema Theory: A cognitive account of sex-typing. Psychological Review, 88:
354-364.
(5)
BEM, S.L. (1993): The Lenses of Gender. London: Yale University Press.
(6)
BENBOW, C.P. (1984): Sex differences in
mathematics. In R. J. Corsini (Ed.), Wiley
Encyclopedia of Psychology (Vol. 3, pp. 302-303). New York: John Wiley
& Sons. Also published in R. J. Corsini, (Ed.), (1987), Concise encyclopedia of psychology (p.
1026). New York: Wiley & Sons.
(7)
BENBOW, C.P. (1988a): Sex differences in
mathematical reasoning ability among the intellectually talented: Their
characterization, consequences, and possible explanations. Behavioral and Brain Sciences. 11:
169-183.
(8)
BENBOW, C.P. (1988b): Sex-related
differences in precocious mathematical reasoning ability: Not illusory, not
easily explained. Behavioral and Brain
Sciences. 11: 217-232.
(9)
BENBOW, C.P. (1990): Sex
differences in mathematical reasoning ability: Further thoughts. Behavior and Brain Sciences. 13: 196.
(10)
BENBOW, C.P. & LUBINSKI, D. (1993):
Psychological profiles of the mathematically talented: Some gender differences
and evidence supporting their biological basis. In K. Ackerill (Ed.), The origins and development of high ability (pp.
44-66). New York: John Wiley and Sons.
(11)
BENBOW, C.P. & LUBINSKI, D. (Eds.).
(1996): Intellectual talent: Psychometric
and social issues. Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press.
(12) BENBOW,
C.P., LUBINSKI, D., SHEA, D.L., & EFTEKHARI-SANJANI, H. (2000): Sex
differences in mathematical reasoning ability: Their status 20 years later. Psychological Science. 11: 474-480.
(13) BERTRANPETIT,
J. (2000): Genome, diversity, and origins: The Y chromosome as a storyteller. Natl. Acad. Sci. USA. 97: 6927-6929,
(14)
BLUM, D. (1997): Sex on the Brain: The Biological Differences between Men and Women.
London: Viking Press.
(15)
BREEDLOVE, S.M. & HAMPSON, E. (2002):
Sexual differentiation of the brain and behavior. In: J. B. Becker, S. M.
Breedlove, D. Crews, & M.
(16) M.
McCarthy (Eds.), Behavioral endocrinology
(2nd ed.)(pp. 75-114). Cambridge, MA: MIT Press.
(17) CAPEL,
B. (1998): Sex in the 90s: SRY and the switch to the male pathway. Annu Rev Physiol. 60: 497-523.
(18)
CHIPMAN, K.A., HAMPSON, E. & KIMURA,
D. (2002): A sex difference in reliance on vision during manual sequencing
tasks. Neuropsychologia. 40: 910-916.
(19)
DARK, V.J. & BENBOW, C.P. (1993):
Cognitive differences among the gifted: A review and new data. In D. K.
Detterman (Ed.), Current Topics in Human
Intelligence (Vol. 3, pp. 85-120). New York: Ablex
(20)
ECKER, J., WELCKER, E (1868): Lectures on
Man. Anthropological Review. Oct.#,
pp. 352 355.
(21) GEARY,
D.C. (1998): Functional organization of the human mind: Implications for
behavioral genetic research. Human
Biology 70: 185-198.
(22) GEARY,
D.C. (2001): Sexual selection and sex differences in social cognition. Educational Psychology Review, 10: 377-387.
(23) HAIER, R.
& BENBOW, C.P. (1995): Sex differences and lateralization in temporal lobe
glucose metabolism during mathematical reasoning. Developmental Neuropsychology. 11:
405-414.
(24)
HAMPSON, E. (1994): Left brain, right
brain: Fact and fiction. Organization for
Quality Education Forum. 3: 2.
(25)
HAMPSON, E. (1998): Is the size of the
human corpus callosum influenced by sex hormones? Commentary on: R.H. Fitch
& V.H. Denenberg, A role for ovarian hormones in sexual differentiation of
the brain. Behavioural and Brain Sciences.
21. 331-332.
(26)
HAMPSON, E. (2000): Sexual differentiation
of spatial functions in humans. In: Akira Matsumoto (Ed.), Sexual differentiation of the brain (pp. 279-300). London, U.K.:
CRC Press.
(27)
HAMPSON, E. (2002): Sex differences in
human brain and cognition: The influence of sex steroids in early and adult
life. In: J. B. Becker, S.
(28) M.
Breedlove, D. Crews, & M. M. McCarthy (Eds.), Behavioral endocrinology (2nd ed.)(pp. 579-628). Cambridge, MA: MIT
Press.
(29) HARASTY,
J., DOUBLE, K.L., HALLIDAY, G.M. et al. (1997): Language-associated cortical
regions are proportionally larger in the female brain. Arch Neurol 54:
171-176.
(30)
HAUG, H. (1984): Macroscopic and
microscopic morphometry of the human brain and cortex. A survey in the light of
new results. Brain Pathol 1: 123-149.
(31)
HOLLOWAY, R.L., ANDERSON, P.J., DEFENDINI,
R., HARPER, C. (1993): Sexual dimorphism of the human corpus callosum from
three independent samples: relative size of the corpus callosum. Am J Phys Anthropol 92: 481-498.
(32) HOŠEK, A.,
MOMIROVIĆ, K. (1997): Razlike kognitivnih i ponašajnih karakteristika žena i
muškaraca starih od 15 do 20 godina. Deseti kongres psihologa Jugoslavije,
Knjiga rezimea, 25 Beograd: Savez
društava psihologa Jugoslavije.
(33)
HOŠEK, A., MOMIROVIĆ, K. (1999): Seksualni
dimorfizam u kognitivnom i konativnom prostoru. Rezimei V Naučnog skupa
“Empirijska istraživanja u psihologiji”, 17-18. Beograd: Institut za
psihologiju i laboratorija za eksperimentalnu psihologiju.
(34) HOŠEK, A.,
MOMIROVIĆ, K., JOVANOVIĆ, S. (2001): Prilog analizi seksualnog dimorfizma u
konativnom prostoru. Psihologija, 34, 1-2: 121-138.
(35)
HOŠEK, A., MOMIROVIĆ, K. (2003): Razlike
muškaraca i žena u raptoidnim i iktoidnim reakcijama na strah. Tehnički
izveštaj, Institut za kriminološka i sociološka istarživanja, Beograd.
(36) JAWAHEER,
D. et al. (2003): Mapping a gene for 46,XY gonadal dysgenesis by linkage
analysis. Clinical Genetics. 63: 1399-1404.
(37)
JONES, S. (1996): In The Blood: God, Genes and Destiny. London: Harper Collins.
(38)
KIMURA, D. (2000): Sex and Cognition. Cambridge: MA: MIT Press.
(39) KOOPMAN,
P. (1999): Sry and Sox9: mammalian testis-determining genes. Cell Mol Life Sci. 55: 839-856.
(40)
LIDA, T., NAKAHORI, Y. et al. (1994): A
novel nonsense mutation in the HMG box of the SRY gene in a patient with XY sex
reversal. Human Molecular Genetics. 3: 1437-1438.
(41)
LUBINSKI, D., BENBOW, C.P., MORELOCK, M.
(2000): Gender differences in engineering and the physical sciences among the
gifted: An inorganic-organic distinction. In K. A. Keller, F. J. Monks, R. J.
Sternberg, & R. F. Subotnik (Eds.), International
handbook for research on giftedness and talent (2nd ed., pp. 627-641).
(42) LYNN, R.
(1994): Sex differences in intelligence and brain size. Personality and Individual Differences 17: 257-271.
(43)
MILENKOVIĆ, S., ŠAKOTIĆ, J. (2001):
Anksioznost, agresivnost i depresivnost kod starih polne razlike. Rezimei VII
Naučnog skupa “Empirijska istraživanja u psihologiji”, 19-20. Beograd: Institut
za psihologiju i laboratorija za eksperimentalnu psihologiju.
(44)
MILLER, G. (2000): The Mating Mind: How Sexual Choice Shaped the Evolution of Human Nature.
New York: Doubleday.
(45)
MOFFAT, S. D., HAMPSON, E., HATZIPANTELIS,
M. (1998): Navigation in a ‘virtual’ maze: Sex differences and correlation with
psychometric measures of spatial ability in humans. Evolution and Human Behavior. 19.
73-87.
(46)
MOMIROVIĆ, K.; WOLF, B.; DŽAMONJA, Z.
(1992): Kibernetička baterija konativnih
testova. Beograd: Centar za primenjenu psihologiju.
(47) O'BOYLE,
M.W., BENBOW, C.P., ALEXANDER, J.E. (1995): Sex differences, hemispheric
laterality, and associated brain activity in the intellectually gifted. Developmental Neuropsychology. 11: 507-528.
(48)
PEIDONG, S. et al. (2000): Population
genetic implications from sequence variation in four Y chromosome genes. Natl. Acad. Sci. USA. 97: 7354-7359.
(49)
PINKER, S. (1997): How the Mind Works. New York: Norton.
(50)
PINKER, S. (2000): Sex Differences: Developmental and Evolutionary Strategies. New
York: Academic Press.
(51)
PINKER, S. (2002): The Blank Slate: The Modern Denial of Human Nature. London: Viking
Press.
(52) PILON,
N. (2003): Porcine SRY Promoter Is a Target for Steroidogenic Factor 1 Biol. Reprod., 68: 1098 1106.
(53)
PONTIGGIA, A., RIMINI, R. et al. (1994):
Sex Reversing Mutations Afect the Architecture of SRY-DNA Complexes. The EMBO Journal. 24: 6115-6124.
(54) RHINE,
W.R., SPANNER, S.D. (1983): The structure of evaluative anxiety among children
differing in socioeconomic status, ethnicity and sex. Journal of Psychology, 115,
2: 145-158.
(55)
SAVIĆ, M., HOŠEK, A., MOMIROVIĆ, K.
(2003): Seksualni dimorfizam u kognitivnom i konativnom prostoru i prostoru
varijabli socijalizacije. Tehnički izveštaj, Institut za kriminološka i
sociološka istraživanja, Beograd.
(56) SCHAFER,
A.J. (1995): Sex Determination and Its Pathology in Man. Advances in genetics. 33:
275-325.
(57)
SINCLAIR, A.H. (1990): A gene from the
sex-determining regionencodes a protein with homology to a conserved DNAbinding
motif. Nature. 346: 240-244.
(58) SINGER,
W., GRAY, C.M. (1995): Visual feature integration and the temporal correlation
hypothesis. Annu Rev Neurosci 18:555-586.
(59)
THOMSON, R. et al. (2000): Recent common
ancestry of human Y chromosomes: Evidence from DNA sequence data. Natl. Acad. Sci. USA. 97: 7360-7365.
(60)
WADA, J.A., CLARKE, R., HAMM, A. (1975):
Cerebral hemispheric asymmetry in humans. Cortical speech zones in 100 adults
and 100 infant brains. Arch Neurol 32: 239-246.
(61)
WEBB, R. M., LUBINSKI, D., BENBOW, C.P.
(2002): Mathematically facile adolescents with math/science aspirations: New
perspectives on their educational and vocational development. Journal of Educational Psychology. 94: 785-794.
(62) ZAIDEL,
D.W. (2002): Review of Sex and Cognition by Doreen Kimura. Human Nature Review. 2:
239-240.
II. THE
DIFFERENCES BETWEEN SEXES IN SOME INDICATORS OF ANXIETY
Random sample of 1332 subjects, age of 18,
666 male and 666 female, were tested by standard version of Alpha-test from
battery KON6 that was made in order to estimate disturbances of conative
functions of anxiety quality which are the consequences of dysfunction of
system for regulation and control of defense reactions. The differences between
male and female subjects were analyzed by canonical discriminative analysis
after transformation of results in partial image form. The female subjects had
systematically higher results on all indicators of anxiety so the distance of
centroids of sexes on discriminative function was almost 1.2 standard deviation
of that function. Therefore, the coefficient of separation of sexes in image
space, defined by vectors of anxiety, reached the value of almost 0.6. and that
is until now the highest obtained coefficient of separation of men and women in
conative space. The biggest contribution to separation of sexes had the
classical symptoms of anxiety associated with astenic modality of nervous
system functioning.
KEY
WORDS: sexual dimorphism / anxiety / discriminative analysis