Zbornik Instituta za kriminološka i
sociološka istraživanja, 2024, Vol. 43, Br. 3, str. 57–71
DOI: 10.47152/ziksi2024034
Pregledni rad
UDK: 364-786-058.57
Kuće na pola puta: Opšta razmatranja, sadašnjost i budućnost*
Milica D. Kovačević
Univerzitet u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Srbija
Jedan od često pominjanih koncepata savremene penološke misli jesu „kuće na pola puta“, koje su i pored toga sporadično zastupljene u praksi, a uz to i nedovoljno istražene. Stoga je predmet rada sumarno predstavljanje instituta kuća na pola puta, uz ukazivanje na osnovne tipove ovih ustanova i iskustva iz komparativne prakse. Cilj je da se izdvoje preporuke koje bi mogle biti relevantne za domaću praksu u oblasti izvršenja krivičnih sankcija i postpenalne podrške. Autorka je primenila normativno logički metod i metod analize sadržaja, koristeći se savremenom literaturom koja obrađuje teme u vezi sa izvršenjem zatvorske kazne i reintegracijom bivših zatvorenika u otvorene društvene tokove. Zaključak je da su kuće na pola puta primenjivane u vrlo raznorodnim oblicima, uz širok dijapazon implementiranih programa i usluga, što značajno otežava formulisanje bilo kakvih opštijih ocena njihove uspešnosti u domenu postizanja reintegracije. Autorka konstatuje da savremena naučna misao u načelu preporučuje organizovanje kuća na pola puta sa obilnim resursima za zadovoljavanje raznorodnih potreba osuđenih lica, uz strogo poštovanje etičkih i stručnih standarda i periodičnu evaluaciju.
KLJUČNE REČI: kuća na pola puta / zatvor / reintegracija / komparativna praksa / recidivizam
Uvodna razmatranja i tipologija kuća na pola puta
Kuće
na pola puta osmišljene su kao ustanove koje pružaju podršku reintegraciji
bivših zatvorenika, i to putem obezbeđivanja smeštaja, implementiranja
odgovarajućih tretmana, te asistiranja u pronalaženju zaposlenja (Lee, 2023).
Iako je u pitanju koncept od koga se očekivalo mnogo i u koga se i danas polažu
određene nade, on nije adekvatno pojmovno i terminološki opredeljen. Stoga je
predmet rada sumarno predstavljanje instituta kuća na pola puta, uz ukazivanje
na osnovne tipove ovih ustanova i iskustva iz komparativne prakse. Primenjeni
su normativno logički metod i metod analize sadržaja.
Osim tremina „kuće na pola puta“ (eng. halfway house), za označavanje ovih objekata koriste se i termimi: centri za reintegraciju (eng. reentry centers), smeštaj u zajednici (eng. community residential facilities) i tranzicioni centri (eng. transitional centers) (Center for Effective Public Policy, CEPP, 2024). Teme u vezi sa osnivanjem ovakvih ustanova, ali i koncipiranjem drugih programa koji se primenjuju unutar lokalne zajednice, bivaju reaktualizovane početkom 21. veka. U tom periodu, i pored talasa penalnog populizma, postaje sve očiglednije da insistiranje na dugotrajnim zatvorskim kaznama i strogom nadzoru nad otpuštenim zatvorenicima prosto ne daju željene rezultate, te da se, pre ili kasnije – zatvorenici vraćaju u otvorenu zajednicu (Jonson & Cullen, 2015). Otuda i Minimalna standardna pravila UN za postupanje sa zatvorenicima (danas poznata kao Mandelina pravila, usvojena 1957. godine i revidirana 2015. godine), predviđaju, između ostalog, da državne i druge službe i agencije koje pomažu bivšim zatvorenicima prilikom vraćanja u društvo moraju osigurati, u granicama potrebnog i mogućeg, da zatvorenici nakon izlaska iz zavoda imaju prikladne domove i poslove, odnosno da budu osposobljeni da brinu o sebi (pravilo br. 108).
Kuće
na pola puta zamišljene su kao smeštajni kapaciteti u kojima osuđenici borave u
periodu neposredno pre napuštanja zatvora, ili pak pošto budu otpušteni iz
zatvora, a u cilju postepenog i uspešnijeg pripremanja za samostalan život na
slobodi (Gunnison & Helfgott, 2013). Ideja sa kojom ove ustanove bivaju sve
zastupljenije počev od pedesetih godina 20. veka jeste da se osuđenima ponudi
sigurnost i adekvatno strukturiranje vremena, kako bi stekli prosocijalne
veštine i razvili autonomiju (Hamilton & Campbell, 2014).
Smatra se da su prve kuće na pola puta nastale u SAD, kao prirodni nastavak aktivnosti različitih humanitarnih i verskih udruženja, i to još krajem 18. veka, kada je bilo kakav organizovani pristup reintegraciji zatvorenika bio potpuna nepoznanica (Vasoli & Fahey, 1970). Ipak, u literaturi se navodi da je prva zvanična kuća na pola puta otvorena u Njujorku krajem 19. veka, i to od strane poznate aktivistkinje u oblasti zaštite osuđenih lica i volonterke Mod But (Maud Booth), a u cilju obezbeđivanja manje restriktivnog režima za osuđene za lakša krivična dela (CEPP, 2024). Talas ubrzanog osnivanja kuća na pola puta posebno je izražen od sedamdesetih godina prošlog veka kada je nastupilo razočaranje u efektivnost zatvorske kazne (Donnelly & Forschner, 1987). Takođe, u SAD se očekivalo da ove ustanove ublaže probleme u vezi sa beskućništvom, s obzirom da je uočeno da nemali broj osuđenih lica nema gde da boravi nakon otpusta iz zatvora, da imaju značajne poteškoće pri pronalaženju smeštaja, te da ovakvo stanje stvari može rezultirati ponovnim kršenjem zakona (Lee, 2023).
Kuće na pola puta su bazirane na idejama
humanosti, rehabiltiacije i integracije, te osnovane uz uverenje da će život u
poluotvorenoj sredini umanjiti negativna zatvorska iskustva (Schwarz, 2020).
Nesporno je da je organizovana podrška i te kako potrebna, posebno u slučaju
osuđenih koji su u zatvoru proveli duži vremenski period, i koji se, shodno
relevantnim istraživanjima, neretko susreću sa problemima povezanim sa
stigmatizacijom, siromaštvom i nedostatkom socijalnih veština (Sieferle, 2022).
Ovome treba dodati i poteškoće u vezi sa beskućništvom, mentalnim bolestima,
zavisnošću od psihoaktivnih supstanci i nedovoljnim obrazovanjem, koji su
neretko izraženi među zatvoreničkom populacijom (Filipovič Hrast et al., 2023;
Gibbs et al., 2023, Willis, 2018). Sa druge strane, očekivalo se da kuće na
pola puta doprinesu i rešavanju problema prenaseljenosti zatvora u SAD, tako
što bi omogućile brži povratak u zajednicu kada su u pitanju bivši osuđenici
čiji status ne iziskuje rigidniju kontrolu (Bonta & Motiuk, 1987).
U praksi se diferenciralo više tipova kuća na
pola puta: kuće u kojima mogu boraviti osuđenici sa specifičnim problemima,
poput zavisinika od psihoaktivnih supstanci (PAS) i kuće koje su u načelu
dostupne svim osuđenicima; kuće u kojima se sprovode specijalizovani tretmani i
kuće koje su pre svega namenjene zadovoljavanju stambenih potreba, te kuće u
kojima osuđeni borave u periodu dok se odlučuje o opravdanosti uslovnog otpusta
i kuće za osuđene koji su već ispoljili probleme u procesu reintegracije (Donnelly
& Forschner, 1984). Kada je reč o programima koji bivaju implementirani, u
kućama su mahom angažovani kadrovi koji pružaju podršku načelnog tipa, dok se
specijalizovani tretmani sprovode van kuće od strane adekvatnih ustanova ili u
kući uz učešće relevantnih stručnjaka (Hamilton & Campbell, 2014).
Iako
su ideje na kojima je bazirano masovnije formiranje kuća na pola puta tokom
prošlog veka bile prevashodno filantropske i napredne, u praksi je neretko u
ovim ustanovama primenjivan rigidan režim sveobuhvatnog kontrolisanja, koji
zapravo ne pogoduje razvijanju veština i vrednosti koje su značajne za uspešnu
reintegraciju u normalne društvene tokove (O'Brien, 2021). Takođe, samo
ustrojstvo i karakter kuća na pola puta su se suštinski menjali tokom godina,
tako da se one sve manje baziraju na radu lokalnih volontera bez konkretnijeg
stručnog usmerenja, a sve više su u pitanju ustanove koje su u manjoj ili većoj
meri deo penalnog sistema i u kojima su angažovani formalno obrazovani i
licencirani stručnjaci.
Treba imati u vidu da se stručna literatura ne izjašnjava posebno afirmativno o kućama na pola puta, kao i da je upitno da li je ova usluga u finansijskom smislu isplativa i opravdana (Lee, 2023; Wong et al., 2019). Tako je istaknuto da je procena efektivnosti kuća na pola puta u suzbijanju recidivizma veoma kompleksno pitanje, s obzirom da su različite kategorije osuđenika stekle vrlo različita iskustva, usled čega je, između ostalog, boravak u poluotvorenoj ustanovi uspešnije proticao u slučaju starijih i bolje obrazovanih bivših osuđenika sa skromnijim kriminalnim dosijeom, kao i u slučaju bivših osuđenica (Costanza et al., 2015). Osim toga, kada se govori o neuspešnosti ili skromnoj uspešnosti kuća na pola puta, treba imati u vidu da usled kontinuiranog kontakta sa zvaničnim sistemom svako kršenje zakona od strane osuđenih u kućama biva relativno lako zabeleženo, što ne mora biti slučaj sa onima koji borave u otvorenoj sredini (Vasoli & Fahey, 1970). Konačno, i pored nemalog broja naučnih radova koji se odnose na mere implementirane u lokalnoj zajednici, kuće na pola puta su i dalje neistražena tema (Growns et al., 2018). Navedenom doprinosi to što nije precizirano koji se sve programi mogu podvesti pod ovu kategoriju, a potom postoji i nedostatak podataka stoga što značajnim brojem kuća na pola puta upravlja privatni sektor koji na različite načine i u neujednačenom obimu izveštava o svojim aktivnostima (Daniel & Sawyer, 2020).
Kuće na pola puta – Pro et contra
U
izlaganjima koja slede nastojali smo da sublimiramo razloge koji govore u
prilog, odnosno protiv ulaganja resursa u kuće na pola puta.
Razlozi u prilog otvaranja kuća na pola puta
Kuće
na pola puta omogućavaju postepeni prelazak u otvorenu sredinu uz izbegavanje
turbulentnog perioda koji obično nastaje onda kada osuđeno lice nakon
dugotrajnog boravka u specifičnom zatvorskom režimu zakorači kroz kapiju zavoda
u spoljni svet. Takođe, vraćanje u mesto stanovanja u kome je bivši prestupnik
već formirao određene socijalne kontakte koji su doprineli kriminalnom
ponašanju može imati pogubne efekte, te su utoliko kuće na pola puta dobrodošle
(Sharma, 2024).
Osnivanjem
smeštajnih kapaciteta za bivše zatvorenike uspešno se zaobilaze problemi u
pogledu nespremnosti stanodavaca da zaključe ugovore o zakupu sa ovim licima,
što je posebno značajno za seksualne prestupnike i lica osuđivana za delikte u
vezi sa drogama (Filipovič Hrast et al., 2023). U prilog osnivanju kuća na pola
puta govori i to što i pored načelnog zalaganja za pružanje podrške bivšim
osuđenicima u mnogim zemljama, mimo kuća na pola puta, zapravo ne postoje
resursi za smeštaj lica koja nemaju gde da odu iz zatvora. Tako je najnovije
istraživanje kojim se obuhvaćene zemlje Evropske unije ukazalo da se države
članice na normativnom nivou zalažu za obezbeđivanje stanova za bivše
osuđenike, dok u praksi toga zapravo nema (Filipovič Hrast et al., 2023).
U
slučaju zatvorenika koji su uspešno savladali individualizovani program
postupanja, ali nemaju gde da se vrate, ili pak mogu da se vrate samo u
porodice sa disfunkcionalnim odnosima, kuće na pola puta takođe predstavljaju
zadovoljavajuće prelazno rešenje (Beha, 1977).
I
razlozi javne bezbednosti govore u prilog kućama na pola puta. Naime, ovakvi
smeštajni kapaciteti omogućavaju kontinuiran nadzor nad bivšim zatvorenicima,
što može biti posebno značajno u slučaju prestupnika osuđivanih za nasilne i
seksualne delikte.
Dalje,
i pored toga što osnivanje kuća na pola puta iziskuje velika finansijska
sredstva, ono može biti isplativo sa stanovišta uštede javnih sredstava. Tako
je u jednoj britanskoj studiji istaknuto da organizovanje smeštaja za bivšeg
zatvorenika za period od šest meseci staje čak 23 puta manje u odnosu na
troškove boravka zatvorenika tokom istog perioda u kaznenom zavodu (Willis,
2018).
Osnivanje
kuća na pola puta opravdavaju kompleksne potrebe osuđenih u periodu nakon
napuštanja ustanove, što se posebno odnosi na one koji imaju probleme u domenu
mentalnog zdravlja ili su se lečili od bolesti zavisnosti. Ukoliko je potrebno
sprovođenje kognitivno-bihejvioralne terapije ili implementiranje programa za
sticanje i obogaćivanje socijalnih veština, u pitanju su složeni procesi koji
iziskuju vreme i specifične uslove, usled čega je poželjno da osoba bude
trajnije locirana na bezbednom mestu (Shoham et al., 2022).
Razlozi protiv osnivanja kuća na pola puta
Brojni
su i argumenti koji govore protiv upuštanja u osnivanje specijalizovanih
smeštajnih kapaciteta za bivše osuđenike.
Osnivanje
i održavanje kuća na pola puta mnogo košta, a one nisu dobro prihvaćene u
lokalnim zajednicama kojima pripadaju (Costanza et al., 2015). Dakle, nosioci
političkih funkcija treba da odluče da utroše, po pravilu skromna, javna
sredstva za namene koje ne nailaze na opšte odobravanje.
Iako bi trebalo da služe usvajanju prosocijalnih stavova, kuće na pola puta mogu doprineti međusobnom zbližavanju prestupnika koji u nekim slučajevima negativno utiču jedni na druge (Costanza et al., 2015). Takođe, bivši zatvorenici su prinuđeni da životni prostor dele i sa onima koji potencijalno ugrožavaju njihovu bezbednost. New York Times je tako izveštavao o zlostavljanju i zanemarivanju u kućama na pola puta u Nju Džersiju, te kako je u kućama bilo droge i aktivnih bandi, usled čega su se neki od štićenika opredeljivali za bekstvo (Daniel & Sawyer, 2020). Sa navedenim u vezi, jedna američka studija koja se odnosila na kuću na pola puta za žene utvrdila je da se u kući teško formiraju prisniji odnosi i kohezija grupe, jer su žene nepoverljive jedne prema drugima zbog sredine iz koje su došle, tako da u programima učestvuju samo formalno i sa ubeđenjem da tu nema ničeg korisnog što bi mogle da nauče (Cantora et al., 2016).
Broj onih
koji napuštaju kuće na pola puta pre završenog programa je veliki, tako da istraživanja u SAD govore o brojkama koje se kreću između 60% i 70% korisnika, dok među kategorijama
osuđenika koji napuštaju kuće prednjače oni koji treba da se leče od bolesti zavisnosti (Shoham et
al., 2022). Najveći broj osuđenih koji neće uspešno okončati program ustanove napušta u prva tri meseca, odnosno nakon isteka
šest meseci od prvobitnog useljenja, dok se nakon tog perioda broj onih
koji uspešno savladavaju
program bitno uvećava
(Shoham et al., 2022).
U
nekim zemljama, a posebno u SAD, kuće na pola puta funkcionišu pod okriljem
privatnih kompanija, što može biti u pozitivnoj korelaciji sa izborom
nedovoljno stručnih kadrova koji se ne odlikuju adekvatnim profesionalnim
integritetom. Tako je u Njujorku zabeleženo da je korisnik u kući na pola puta
doživeo srčani udar usled toga što ga je službenik primorao da se pešice popne
do sobe na petom spratu, iako je uprava bila upućena u osuđenikovo narušeno
zdravstveno stanje (Costanza et al., 2015). Adekvatna selekcija i edukacija
kadrova može biti od velikog značaja, s obzirom da uspešnost programa bitno
varira u zavisnosti od toga da li stručni radnici tokom realizacije verno prate
komponente ranije osmišljenog programa postupanja (Costanza et al., 2015).
Problem
kuća na pola puta može biti i to što one ne prihvataju sve kategorije
osuđenika. Konkretno, u SAD većina kuća ne prihvata bivše seksualne
prestupnike, kako zbog bezbednosti korisnika, tako i zbog susedstva. Sa druge
strane, upravo seksualni prestupnici i drugi marginalizovani osuđenici
predstavljaju kategorije kojima su preko potrebni intenzivna podrška i nadzor
(Kras et al., 2016).
U
literaturi se ističe da kuće na pola puta mogu postati i generator masovnog
zatvaranja ukoliko insistiraju na bespogovornom poštovanju rigidnih pravila
čije neuvažavanje rezultira ponovnim zatvaranjem (CEPP, 2024).
Takođe,
službenici se neretko fokusiraju na nadziranje i kontrolu nad osuđenicima, dok
izostaje implementacija drugih sadržaja, pri čemu se dešava i da stručni kadar
nema dovoljno znanja i veština neophodnih za primenu složenijih programa
(Costanza et al., 2015). Ukoliko je fokus na poštovanju strogih pravila i
kućnog reda, onda se život u kući na pola puta svodi na život u zatvoru sa
mogućnošću izlaska u otvorenu zajednicu, što ne pogoduje reintegrativnom cilju,
niti razvijanju lične odgovornosti i veština nužnih za samostalan život
(Willis, 2018). U SAD tako postoje kuće na pola puta koje faktički
predstavljaju samo svojevrsni nastavak boravka u zatvoru, pa neki bivši
osuđenici na posao van kuće odlaze rutom koja se ne sme menjati i koja je
poznata personalu ustanove, a stečenu zaradu moraju predati ustanovi kako bi
namirili troškove života i stanovanja (Dispoldo, 1985; O'Brien, 2021).
Kuće na pola puta zahtevaju izdvajanje značajnih resursa, a i pored toga što se očekuje da bitno utiču na umanjenje recidivizma, njihovi efekti su većinom evaluirani kao skromni, dok se neprekidno uvećava dijapazon skupih usluga koje bi trebalo da pruže svojim stanarima. Naime, studije ukazuju da su potrebni individualizovan pristup, specijalizovane usluge i dugotrajna podrška (Willis, 2018). Kvazieksperimentalna studija sprovedena u SAD od strane Kostance (Costanza et al., 2015) i saradnika rezultirala je zaključkom da je dugoročni uticaj kuća na pola puta na recidivizam od zanemarljivog značaja (CEPP, 2024). Pre desetak godina u Ujedinjenom Kraljevstvu je implementiran kompleksan program pod nazivom Dijamantska inicijativa (The Diamond Initiative), u trajanju od dve godine i uz investiranje 12 miliona funti u cilju zadovoljavanja različitih, pa tako i stambenih, potreba lica otpuštenih sa izdržavanja zatvorske kazne u trajanju do 12 meseci. Međutim, evaluacije su ukazale da među osuđenima koji su bili obuhvaćeni programom nije zabeležen niži recidivizam u odnosu na kontrolnu grupu (Willis, 2018). Ipak, treba naglasiti da su u istoj državi, programi koji su bili fokusirani na bivše osuđenike kompleksnog psihološkog profila bili prilično uspešni u suzbijanju recidivizma, s tim što se nisu ograničavali samo na obezbeđivanje smeštaja, već su se bavili i tretmanom (Wililis, 2018). Isto tako metaanalitičke studije sprovedene u SAD ukazuju da treba biti oprezan pri proglašavanju kuća na pola puta neuspešnim, kako zbog toga što stopa recidivizma nije jedini relevantan pokazatelj, tako i zbog toga što treba imati u vidu da po logici stvari osuđenici smešteni u kuće mahom imaju kompleksnije potrebe od onih koji su bez tranzicionog perioda pušteni na slobodu (Donnelly & Forschner, 1987). Takođe, metaanalitička studija sprovedena od strane Vonga (Wong) i saradnika (2019) utvrđuje da osuđeni koji borave u kućama na pola puta 1,27 puta manje recidiviraju u odnosu na lica uslovno otpuštena bez organizovanog smeštaja (CEPP, 2024).
Iz svega do sada istaknutog proizlazi i sledeći argument koji ne govori u prilog kućama na pola puta. Naime, nejasno je za koju metodologiju i pristup bi kuće na pola puta u načelu trebalo da se opredele. Da li fokus treba da bude na obezbeđivanju tehničkih resursa i prilika (poput pronalaženja zaposlenja) ili na osnaživanju ličnosti? Određena istraživanja ukazuju na to da su uspešniji bili oni programi koji su podsticali promenu na ličnom nivou, odnosno promenu u načinu razmišljanja i rešavanja problema u odnosu na programe koji podstiču razvijanje praktičnih veština poput sticanja radnog iskustva (Jonson & Cullen, 2015). Međutim, otvara se čitav niz etičkih pitanja u pogledu toga ko, kako i u kom obimu može i treba da utiče na promenu vrednosnog sistema jedne osobe.
Konačno, nejasno je koliko dugo bi boravak u kući na pola puta trebalo da traje kako bi se postigli optimalni rezultati. Isto tako, za sada ne postoje dovoljno opsežna istraživanja o tome kakvi su dugoročni efekti postignuti nakon napuštanja kuća na pola puta, odnosno o tome kakva je dalja sudbina onih koji su boravili u kućama.
Iskustva u primeni kuća na pola puta – Komparativni prikaz
Iako
nedostaju kompleksnije studije koje bi se bavile procenom efekata kuća na pola
puta, dostupna su određena iskustva u vezi sa implementacijom ovog instituta u
različitim zemljama širom sveta. U izlaganjima koja slede biće reči o praksama
u Evropi, Severnoj Americi i na Bliskom istoku.
U
Češkoj je tokom 2022. godine omogućeno da bivši osuđenici u periodu ne dužem od
šest meseci nakon otpusta iz zatvora borave u organizovanom smeštaju, s tim što
su kapaciteti bili krajnje limitirani, a u projekat osmišljavanja kuća na pola
puta uključile su se i NVO. Ustanove imaju manji broj kreveta, najviše do 20
(Filipovič Hrast et al., 2023).
U
Mađarskoj su kuće na pola puta takođe prisutne u skromnim razmerama, a usluge
koje pružaju mogu se odnositi samo na smeštaj ili pak i na određene tretmane. U
ovoj državi postoje kuće na pola puta u kojima mogu boraviti samo određene
kategorije osuđenih, kao na primer oni koji su mlađi od 40 godina (Hrast
Filipovič et al., 2023). Kao i u slučaju Češke, nema podataka o postignutim
rezultatima.
U
Francuskoj postoji mogućnost boravka u kućama na pola puta, ali su one pre
svega namenjene osuđenicima sa težim mentalnim problemima i zavise od
raspoloživih resursa na lokalnom nivou (Hrast Filipovič et al., 2023), dok su u
Nemačkoj kuće na pola puta organizovane samo od strane NVO.
Irska
spada u zemlje koje se strateški odnose prema problemu reintegracije osuđenih
lica, tako da se počev od 2016. godine o smeštaju lica otpuštenih iz zatvora
staraju kako kazneni zavodi, tako i zdravstveni sistem i sistem socijalne
zaštite. Takođe, počev od 2021. godine postoji smeštaj za bivše osuđenike u
Dablinu, sa kapacitetom za 13 lica, a u pitanju je pilot projekat od koga se
očekuje da u budućnosti bude proširen na nacionalnom nivou (Hrast Filipovič et
al., 2023).
U
Litvaniji počev od 2014. godine postoji sistem kuća na pola puta u kojima bivši
osuđenici borave u periodu neposredno pred otpuštanje sa zatvorske kazne. Ove
ustanove zapravo funkcionišu pod okriljem kaznenih zavoda, ali ipak omogućavaju
boravak u otvorenoj sredini. Uočeno je da nedostaje podrška sistema socijalne
zaštite u reintegraciji (Hrast Filipovič et al., 2023).
U
Portugalu, konkretno u Lisabonu, postoje dve kuće na pola puta, organizovane od
strane NVO, koje primaju samo određene kategorije bivših osuđenika, i to pre
svega one koji su bili osuđeni na kraće kazne. Ove ustanove su fokusirane na
podršku u stanovanju i pronalaženju zaposlenja (Hrast Filipovič et al., 2023).
U
Norveškoj se mnogo polaže na strategiju suzbijanja beskućništva, kojom su
obuhvaćeni i bivši osuđenici. Tako postoji mogućnost da oni budu stambeno
obezbeđeni putem programa organizovanog od strane države, ali i putem kuća na
pola puta koje drže dobrotvorne organizacije. Ipak, uočeno je da postoje velike
razlike od jedne do druge lokalne zajednice (Hrast Filipovič et al., 2023).
U
Izraelu postoji kuća na pola puta u Jerusalimu koja prima između 11 i 14
korisnika, pri čemu je fokus na lečenju od bolesti zavisnosti. Program traje
godinu dana i devet meseci, s tim što se samo tokom prvih devet meseci stanuje
u kući, a potom se vrši supervizija. Osuđenicima se pronalazi zaposlenje,
organizuju se terapije i podučavanje različitim veštinama, kao što je
upravljanje ličnim finansijama. Postignuti rezultati veoma variraju, a veliki
problem predstavlja to što su u većini bivši osuđenici koji napuštaju program
pre isteka vremena za njegovu implementaciju (Shoham et al., 2022).
U SAD
postoje velike razlike u organizovanju kuća na pola puta u različitim
federalnim državama. Tako u pojedinim državama postoje kuće koje ne primaju
seksualne prestupnike i prestupnike osuđivane za paljevine, a u kojima
korisnici učestvuju u životu domaćinstva putem održavanja higijene i kuvanja, s
tim što neke od kuća imaju stručno osoblje koje je neprekidno prisutno, kao i
obavezno testiranje na psihoaktivne supstance. Neke od kuća ne implementiraju
nikakve programe, te je njihova svrhovitost, a samim tim i dalje finansiranje
javnim sredstvima, pod znakom pitanja. U SAD postoji mogućnost trajnog
stanovanja u nekim od objekata (Willis, 2018).
U
Kanadi kuće na pola puta postoje još od četrdesetih godina prošlog veka.
Funkcionišu pod okriljem NVO i postoje precizna pravila o tome ko i pod kojim
uslovima može stanovati u kući, jednako kao što kršenje određenih pravila
rezultira evikcijom. Osim izdvojenih kuća za stanovanje grupa nekadašnjih
osuđenika, korisnici mogu biti smešteni i u posebnim stambenim jedinicima, kao
i u hostelima. Evaluacije sprovedene u Kanadi govore da kuće na pola puta
postižu dobre rezultate, da su prihvaćene u susedstvu, te da koštaju manje u
odnosu na boravak u zatvoru (Willis, 2018).
Iz
prikazanih iskustava proizlazi da postojeća saznanja ne pružaju osnov za bilo
kakve generalizacije. Evidentno je da različite države uočavaju značaj
postpenalnog perioda, te da nastoje da pruže podršku bivšim osuđenicima.
Zaključak
Kuće
na pola puta nisu opšteprimenljivo rešenje koja sa lakoćom otklanja brojne
probleme u vezi sa povratkom osuđenih u otvorenu zajednicu. One mogu i ne
moraju biti uspešne u suzbijanju recidivizma i ostvarivanju reintegracije, a
savremena nauka i dalje ne raspolaže dovoljno snažnim argumentima koji bi
govorili o nužnosti i opravdanosti njihovog postojanja i daljeg razvijanja.
Istorijat kuća na pola puta snažno potvrđuje dobro poznatu tvrdnju da je
postizanje reintegracije izuzetno teško i neizvesno, te da je osuđenima bez
svake sumnje nužna izvesna podrška u trenutku kada se iza njih zatvore vrata
kaznenog zavoda i nestane dobro poznata rutina koja je odlikovala njihovu
svakodnevicu.
Savremena
naučna literatura snažno podržava reintegrativni pristup koji se bazira na
studioznom proučavanju rizičnih i protektivnih faktora. Nakon odgovarajućih
procena treba obezbediti manje ili više intenzivne usluge prilagođene
kognitivnim i ostalim kapacitetima konkretnog bivšeg osuđenika. Samim tim, ne
može se na jedinstven način govoriti o tome da li kuće na pola puta
predstavljaju nepotrebno trošenje resursa ili dragoceno rešenje. Za neke
osuđenike mogu biti nužne, a u slučaju drugih su mogućno suvišne.
Nesporno je to da bi ustrojstvo i funkcionisanje kuća na pola puta trebalo da budu zasnovani na naučnom promišljanju, kao i da efekti njihovog rada treba da budu periodično i studiozno evaluirani. U tom smislu i za Srbiju važe opšte preporuke koncipirane od strane istraživača u ovoj oblasti, a koje se mogu svesti na primenu koncepta kuća na pola puta u oblicima koji su već dovoljno provereni u praksi, uz prilagođavanja primerena nacionalnim mogućnostima i potrebama.
Zahvalnica / Finansiranje
Članak predstavlja rezultat rada na projektu koji finansira Ministarstvo nauke, tehnološkog razvoja i inovacija Republike Srbije, a implementira Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju Univerziteta u Beogradu, ugovor br- 451-03-65/2024-03/200096.
Literatura
Beha, J. A. (1977).
Testing the functions and effect of the parole halfway house: One case study. Journal
of Criminal Law and Criminology, 67(3), 335–350.
Bonta, J., &
Motiuk, L. L. (1987). The diversion of incarcerated offenders to correctional
halfway houses. Journal of Research in Crime and Delinquency, 24(4),
302–323. https://doi.org/10.1177/0022427887024004006
Cantora, A.,
Mellow, J., & Schlager, M. (2016). Social Relationships and Group Dynamics
Inside a Community Correction Facility for Women. International Journal of
Offender Therapy and Comparative Criminology, 60(9), 1016–1035. https://doi.org/10.1177/0306624X15591805
Center for
Effective Public Policy (CEPP) (2024). Exploring the Impact of Halfway Houses and the Use of Revocations. https://reentrycoalitionofnj.org/wp-content/uploads/2024/03/CS9_23-Exploring-the-Impact-of-Halfway-Houses-and-the-Use-of-Revocations-Draft-003-5.pdf
Costanza, S. E.,
Cox, S. M., & Kilburn, J. C. (2015). The impact of halfway houses on parole
success and recidivism. Journal of Sociological Research, 6(2),
39–55. http://dx.doi.org/10.5296/
jsr.v6i2.8038
Daniel, R., &
Sawyer, W. (2020). What you should know about half-way houses. Prison
Policy Initiative. https://www.prisonpolicy.org/blog/2020/09/03/halfway/
Dispoldo, N.
(1985). Halfway house-A Prison alternative. America Magazine: The Jesuit
Review of Faith & Culture, 152(15), 319–321.
Donnelly, P. G.,
& Forschner, B. E. (1984). Client
Success Or Failure in a Halfway House. Federal Probation, 48(3),
38–44.
Donnelly, P. G.,
& Forschner, B. E. (1987). Predictors of Success in a Co-Correctional
Halfway House: A Discriminant Analysis. Journal of Crime and Justice, 10(2),
1–22. https://doi.org/10.1080/0735648X.1987.9721346
Filipovič Hrast,
M., Pleace, N., O'Sullivan, E., Allen, M., Benjaminsen, L., Busch-Geertsema,
V., & Teller, N. (2023). Leaving Prison and Homelessness. European
Observatory on Homelessness Comparative Studies. Research Report. FEANTSA. https://www.feantsa.org/public/user/Observatory/2023/Comparative_study/Feantsa-Studies-13_v02.pdf
Gibbs, D., Stockings, E., Larney, S., Bromberg, D.
J., Shakeshaft, A., & Farnbach, S. (2023). The impact of supported
accommodation on health and criminal justice outcomes of people released from
prison: A systematic literature review. Harm Reduction Journal., 20(1),
91. https://doi.org/10.1186/s12954-023-00832-8
Growns, B., Kinner,
S., Conroy, E., Baldry, E., & Larney, S. (2018). A Systematic Review of
Supported Accommodation Programs for People Released From Custody, International
Journal of Offender Therapy and Comparative Criminology, 62(8), 2174–2194. https://doi.org/10.1177/0306624X17714108
Gunnison, E., &
Helfgott, J. B. (2013). Offender reentry: Beyond crime & punishment.
Lynne Rienner Publishers.
Hamilton, Z. K.,
& Campbell, C. M. (2014). Uncommonly observed: The impact of New Jersey’s
halfway house system. Criminal Justice and Behavior, 41(11), 1354–1375.
https://doi.org/10.1177/0093854814546132
Jonson, C. L.,
& Cullen, F. T. (2015). Prisoner Reentry Programs. Crime and Justice,
44(1), 517–575. https://doi.org/10.1086/681554
Kras, K.,
Pleggenkuhle, B., & Huebner, B. (2016). A New Way of Doing Time on the
Outside: Sex Offenders' Pathways In and Out of a Transitional Housing Facility.
International Journal of Offender Therapy and Comparative Criminology, 60(5),
512–534. https://journals.sagepub.com/doi/abs/10.1177/0306624X14554194
Lee, L. (2023).
Halfway Home? Residential Housing and Reincarceration. American Economic
Journal: Applied Economics, 15(3), 117–149. https://doi.org/10.1257/app.20200150
Minimalna standardna pravila UN za postupanje sa
zatvorenicma (Mandelina pravila, usvojena 1957. godine i revidirana 2015.
godine)
O'Brien, C. (2021).
“A Prison in Your Community”: Halfway Houses and the Melding of Treatment and
Control. Journal of American History, 108(1), 93–117. https://doi.org/10.1093/jahist/jaab065
Schwarz, C. (2020).
Transitioning house: a “safe umbrella” from criminal stigmatization?. Journal
of Offender Rehabilitation, 59(5), 285–314. https://doi.org/10.1080/10509674.2020.1745978
Sharma, K. (2024).
Turning Points: An Evaluation of Formal and Informal Interventions in the Life
of Ex-Offenders. Themis: Research Journal of Justice Studies and Forensic
Science, 12(1), 13.
Shoham, E., Efodi,
R., Haviv, N., & Gross Shader, C. (2022). Dropout from Treatment and
Desistance from Crime among Released Prisoners in Jerusalem Halfway House for
Prisoners with Substance Misuse Disorder. International Journal of Offender
Therapy and Comparative Criminology, 66(10–11), 1109–1133. https://doi.org/10.1177/0306624X211010291
Sieferle, B.
(2022). Navigating Post-prison Life: Social Positioning in Unstable
Circumstances. Ethnologia Europaea, 52(1), 70–92. https://doi.org/10.16995/ee.3386
Vasoli, R. H.,
& Fahey, F. J. (1970). Halfway House for Reformatory Releasees. Crime
& Delinquency, 16(3), 292–304. https://doi.org/10.1177/001112877001600307
Willis, M. (2018). Research
Report Supported housing for prisoners returning to the community: A review of
the literature. Australian Institute of Criminology. https://doi.org/10.13140/RG.2.2.29103.23204
Wong, J., Bouchard, J., Gushue, K., & Lee, C.
(2019). Halfway Out: An Examination of the Effects of Halfway Houses on
Criminal Recidivism. International Journal of Offender Therapy and
Comparative Criminology, 63(7), 1018–1037. https://doi.org/10.1177/0306624X18811964
Halfway Houses: General Considerations, Present Time and Future*
Milica D. Kovačević
University of Belgrade – Faculty of Special Education and Rehabilitation, Serbia
Halfway
houses, as one of the frequently mentioned concepts of contemporary penological
thought, have been modestly applied in practice, and have also been
insufficiently researched. Therefore, the subject of the paper is a summary
presentation of the notion of halfway houses, indicating their basic types and
experiences gained so far in comparative practice. The goal is to highlight
recommendations that could be relevant for domestic practice in Serbia, in the
area of enforcement of criminal sanctions and post-penal care. The author
applied the normative logical method and content analysis, using contemporary
literature on topics related to the prison and the reintegration of
ex-prisoners into everyday life. We conclude that halfway houses have been
implemented in very diverse forms, with a wide range of implemented programs
and services, which significantly complicates the formulation of any general
assessments of their success in the domain of achieving reintegration. The
author concludes that contemporary scientific thought recommends the
organization of halfway houses with resources to meet the diverse needs of
convicted persons, with strict adherence to ethical and professional standards
and periodic evaluation.
KEYWORDS: halfway house / prison / reintegration
PRIMLJENO: 23.9.2024.
REVIDIRANO: 29.10.2024.
PRIHVAĆENO: 17.11.2024.
* Korespodencija: bucak80@gmail.com, Univerzitet
u Beogradu – Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Visokog Stevana 2, Beograd
* Predloženo citiranje:
Kovačević, M. (2024). Kuće na pola puta: Opšta razmatranja, sadašnjost i
budućnost. Zbornik Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja, 43(3), 57–71. https://doi.org/10.47152/ziksi2024034
©2024 by authors
This
article is an open access article distributed under the terms and conditions of
the Creative Commons Attribution-NonCommercial 4.0 International
(CC BY-NC 4.0).