Zbornik Instituta za kriminološka i sociološka
istraživanja
Originalni naučni rad
UDK:
ID broj:
2009/
Vol. XXVIII / 1-2 / 155-166
Zlatko Nikolić*
Institut za kriminološka i sociološka
istraživanja u Beogradu
Nema dana da se u
štampanim ili elektronskim medijima ne pojavi neka vest o novootkrivenoj
mafiji, o dejstvu specijalnog tužilaštva, policijskim akcijama i slično.
Javnost je zatrpana vestima da kod nas sve vri od organizovanih mafija i da
ničega drugog nema u sferi kriminaliteta, osim "mafije". Šta je to
mafija i organizovani kriminalitet i koje su to njegove vidljive
karakteristike? Postoji li i neki drugi oblik kriminaliteta ili je svaki
kriminal organizovan po principima funkcionisanja mafije.
KLJUČNE REČI:
profesionalni kriminalitet / organizovani kriminalitet / klasifikacija /
tretman / posledice
*
Rad je nastao kao rezultat na projektu "Prevencija kriminala i socijalnih
devijacija" koji podržava Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj
Republike Srbije, broj 149016.
*
E-mail: zlatkon@ptt.rs
Kada
u tzv. "crnim hronikama" vidimo vesti da su se razračunavali tzv.
"žestoki momci" i odmah pored toga da je akcijom neke od policijskih
uprava i tzv. specijalnog tužilaštva pohapšena prosvetna, lekarska, drumska,
duvanska ili neka druga mafija, onda nemamo pravu sliku ko je
"mafija" a ko nije, jer su po njihovim opisima delovali isto. Tako
se, hotimice ili nehotice, pravi zbrka u javnom mnjenju protiv koga se ko bori,
šta je mafija, a šta nije i gde spadaju ti u novinama i na televizijama
egzotično opisani "žestoki momci". Problem, međutim, ne bi postojao
kada bi to bila samo zbrka pojmova, već nastaje onda kada se on aplikje i na
reagovanje sudova i reagovanje obične javnosti, na koju službene informacije
ostavljaju i te kako jak utisak. Kada tome dodamo televizijske storije o "spektakularnoj"
akciji hapšenja, na primer, carinske mafije, u kojima specijalne jedinice
naoružane "do zuba" obaraju na zemlju i vezuju "mafijaše" u
suknjama (žene carinike), bez oružja i bez otpora, onda se postavlja pitanje
kakva je to mafija i, pravnički, šta je sa prezumcijom nevinosti? Nekome je,
očigledno, bilo važno da to bude "mafija", bez obzira na pojmovno
značenje, ali sa očekivanim "političkim" poenima onih koji su to
navodno otkrili i onih koji su to izveli, odnosno, njihovim šefovima. Iza toga
i tako spektakularnih hapšenja prethodne "mafije" nastaje ćutanje i
sudsko tapkanje u mestu, a otkriva se neka nova "mafija". Niko kriv i
niko odgovoran, jer policijska i "polutužilačka" istraga i dalje nemaju
prođu na ovim prostorima zbog postojanja dva važeća i, istovremeno, nevažeća
Zakonika o krivičnom postupku, za čije postojanje takođe niko nije kriv. Šta je
onda mafija ako je toliko ima, a šta su bande kriminalaca, kojih takođe ima i
mogu da sarađuju sa "mafijom"?
Problem
bandi ili profesionalnih grupa kriminalaca, inače, nije bio nepoznat na ovim
prostorima i ranije, ali su njihove delatnosti bile drugačije i nisu tako mnogo
ugrožavale svet oko sebe. Međutim, sa tranzicijom i privatizacijom svega i
svačega, za već postojeći opšti interes i individualne potrebe iste za sve,
ukazale su se nove mogućnosti, kako običnim građanima da se "snađu",
tako i kriminalcima da to isto urade. Tako se kriminalci "iznenada"
pojavljuju u vidu "zaštitnika" nečije radnje, kafića ili slično, a u
kriminologiji zapadnih zemalja je to odavno bilo poznato kao reketiranje. Mi
smo na to, očigledno, tek počeli da se navikavamo, jer bismo inače znali šta je
šta, pa ne bismo zbog koincidencije u kojoj je jedna banda profesionalnih
kriminalaca prerasla u organizovani kriminal mešali "babe i žabe".
Činjenica je, međutim, da je ne samo zbog naše neukosti u razlikovanju jednog i
drugog došlo do zbrke u pojmovima, već je na to uticala i "neukost"
naših novo komponovanih moćnika, koji u nameri da ostvare neki kratkoročni cilj
traže pomoć i od profesionalnih bandi. Tako ta sprega između aktuelno moćnih,
sa jedne strane i aktuelno "žestokih momaka" sa druge dovodi do
zabune i shvatanja da je sve to organizovani kriminalitet. Policiji i tužilaštvima
je to, svakako, već jasno, ali ni jednima ni drugima nije konjukturno da
"ispravljaju" nešto što od njih niko i ne traži. Zato će sve to što
nam se dešava za javnost i medije i nadalje biti delo mafije i organizovanog
kriminaliteta, ali, da li je to baš tako?
Kriminolozi,
policija, sudije i tužioci su oduvek želeli da budu precizni u onome o čemu
govore i zbog toga uvek nastoje da njihova delatnost bude jasno pojmovno
određena. Ali, taj idealni tip metodološki nije uvek moguć, pa je sve drugo što
nije moglo biti idealan tip najčešće ličilo na improvizaciju. Tako je verovatno
i došlo do pojmovne zbrke, o kojoj smo napred govorili. Da bi se to izbeglo i
ublažilo, u kriminologiji je načinjeno nekoliko pokušaja koji, manje ili više,
objašnjavaju i opisuju određene kategorije i klase kriminaliteta, mada se svima
mogu staviti i određene metodološke zamerke.
Kriminološka
nastojanja da se napravi preciznija klasifikacija kriminaliteta je, može se
reći, proizašla iz nezadovoljstva zbog veoma rasprostranjenog korišćenja tzv.
pravničke ili pravne klasifikacije kriminaliteta. Ova klasifikacija, naime,
kriminalno ponašanje određuje prema zakonskim nazivima dela i prestupa i ne
pravi razliku između lica koja vrše ista krivična dela. Na taj način, zapravo,
ova klasifikacija stvara lažni utisak o homogenosti kategorija kriminalaca i
time nagoveštava da se oni ograničavaju samo na jedan određeni oblik prestupa,
za koji su uhvaćeni i kažnjeni u određeno vreme. Budući najlakšom za navodno
razumevanje problema koji nas tišti, ova klasifikacija je i sada
najrasprostranjenija u sudskoj i penološkoj praksi. Međutim, iz tog praktičnog
stanja shvatanja i definisanja kriminalnih postupaka proizilaze i praktične
posledice po kriminalce. To se u prvom redu odnosi na načine hapšenja i
tretmana pri hapšenju, kako smo ih u uvodu delimično opisali, a zatim na odnos
tužilaca i istržnih sudija u pogledu procenjivanja društvene i procesne
opasnosti, te određivanju mere pritvora. Takođe, takvo shvatanje i definicija
kriminalne radnje utiče i na odluku suda, koji zbog pravne kvalifikacije dela
ima tačno određeni krivičnopravni okvir i kazne od - do.
Druga
i ne manje bitna posledica pravne klasifikacije je postupanje zatvorskih službi
u tretmanu tako definisanih kriminalaca, jer nema upravnika zatvora koji će se
usuditi da prosudi o tretmanu osuđenog na osnovu nalaza prijemnog odeljenja o
aspektima ličnosti, već na osnovu "imidža" koji su mu nametnuli
policija, tužioci, sud i mediji1. Konačno, kao treća posledica ove
pravne klasifikacije, jeste eliminisanje uslova za individualizaciju kazne
prema aspektima ličnosti prestupnika, za šta se zalažu svi međunarodni akti i
domaće kazneno zakonodavstvo. Tako će "opasan kriminalac" sa početka
izdržavanja kazne i tretmanske klasifikacije od strane upravnika, ostati
"opasan kriminalac" za sve vreme izdržavanja kazne, a to znači i
minimalne ili nikakve šanse za pogodnosti, pomilovanje, uslovni otpust i drugo.
Da
bi se izbegli nedostaci ove zakonske ili pravne klasifikacije, nužno je da se
shvati da klasifikacija kriminaliteta nema za zadatak da objasni uzroke pojave,
već samo da opiše vidove ispoljavanja radi njihovog lakšeg identifikovanja.
Zbog toga nije adekvatno da se društvena reakcija na delo, pre nego samo delo,
uzima kao parametar za klasifikaciju dela, jer u različitim sredinama ista
ponašanja ne moraju biti kriminalna i kažnjiva.
Ni
drugačiji, personalistički pristup, nažalost, ne rešava probleme zabune u
klasifikovanju kriminalaca. Iako je ovaj pristup na prvi pogled dijametralno
suprotan od pravnog ili zakonskog definisanja, jer je usmeren na ličnost
prestupnika, on takođe koristi krivično delo kao osnovnu tačku. Razlika je samo
u tome što personalistički pristup polazi od aktera do dela, kao krajnje
destinacije, a zakonsko klasifikovanje polazi od dela do aktera, dakle obrnuto.
Na taj način se ponovo stvara lažna impresija o homogenosti određene kriminalne
kategorije, koja je sada sa zakonskog određenja prebačena na nivo ponašanja,
odnosno, na shvatanje da slične osobene vrste vrše slične prestupe2.
Mejhev
- Moro-ova3 klasifikacija je, pak, pokušaj da se kriminalaci
klasifikuju prema njihovim načinima življenja, pa je Mejhev kriminalce podelio
na one koji se kriminalom bave profesionalno i na slučajne kriminalce. Po njemu
su profesionalni kriminalci one osobe koje od toga žive i zbog toga se
koncentrišu uglavnom na imovinske delikte, a slučajni su oni koji to samo
povremeno budu, da bi se posle toga vratili svom pređašnjem zanimanju i
poštenom radu. Moro je ovoj klasifikaciji dodao i treću kategoriju, tzv.
kriminalce iz navike.
Ova
klasifikacija, međutim, kao i Lindsmit-Danhamova klasifikacija, koja se oslanja
na ovu i dopunjuje je u mnogim delovima, jesu samo pokušaji stereotipiziranja
kriminalne fenomenologije, jednako kao i najrasprostranjenija zakonska
klasifikacija. To isto važi i za Reklesovu klasifikaciju o kojoj će nadalje
biti reči, s tim što je ova klasifikacija po kriminalnim karijerama najbliža
stereotipima po zakonskoj i personalističkoj klasifikaciji.
Deleći
kriminalce po šablonima kriminalne karijere, Valter Rekles je definisao tri
grupe kriminalaca po karijerama i to na: obične kriminalne karijere,
profesionalne karijere i organizovane kriminalne karijere4.
Kriminalci sa običnom kriminalnom karijerom su, prema ovoj klasifikaciji,
uglavnom grupa u koju spadaju konvencionalni imovinski prestupnici: provalnici,
pljačkaši, falsifikatori, proneveritelji, sitni lopovi i dr. Oni inače u
kriminalnom svetu predstavljaju "nižu radničku klasu" i potiču iz
siromašnih i dezorganizovanih domova i sredina.
Drugu
grupu po ovoj podeli čine profesionalni kriminalci i tu spadaju profesionalni
džeparoši, podmukli kradljivci iz prodavnica, banaka, kacelarija, robnih kuća,
juvelirnica putem zamene predmeta, organizatori dogovorenih igara, proturanje
lažnih čekova, kartica, hartija od vrednosti, ucenjivači drugih kriminalaca,
falsifikatori novca, slika i slično.
Treća
klasa organizovanih kriminalaca se razlikuje od prve dve po čvrsto
organizovanoj hijerarhiji uloga u kriminalnom sindikatu. Takva organizacija
zahteva efikasnu administrativnu kontrolu svakog pojedinca u njoj, pa po tome
organizovani kriminalci imaju veću sličnost sa legitimnim biznisom, nego sa
konvencionalnim kriminalom.
Sve
ove klasifikacije, međutim, nemaju za zadatak da objasne uzroke kriminalnog
ponašanja pojedinaca, kako smo već naveli, već da bliže odrede bar stereotipije
za određene grupe kriminalaca. Reklesova klasifikacija nam se stoga čini
kompletnijom, jer kriminalna karijera u sebi sadrži i predominantne delikte iz
zakonske klasifikacije, ali i aspekte ličnosti kriminalaca, odnosno, sistem
uloga koje oni prema svojim osobenostima prihvataju i "igraju".
1 Nije nepoznato da su se
tretmani nekih od "poznatijih" osuđenika menjali posle pisanja u
štampi ili posle promene neke od vlada. Pri tome, svi drugi penološki i ostali
aspekti nisu bili važni, iako bi zakoni trebalo da budu isti za sve.
2
Prema, Korn, R.; McCorkle, L.: Criminology
and Penology, New York-London, (1964.) str. 189-192.
3
Vidi, Nikolić, Z.: Kriminologija sa
socijalnom patologijom, Narodna knjiga, Beograd, (2000.) str 241.
4
Prema, Korn, R.; McCorkle, L.: Criminology
and Penology, op cit. str197-199.
Sama
reč profesionalni kriminalac već ukazuje na način nečijeg življenja, u ovom
slučaju kriminalaca, ali i na određeni nivo u tom zanimanju ili načinu života.
Prema tome, kada pomenemo profesionalne kriminalce, pod tim podrazumevamo ljude
- prestupnike, koji svoju egzistenciju obezbeđuju kriminalnim radnjama i to,
najčešće, u jednoj ili dve vrste kriminalnih specijalnosti. Profesionalni
kriminalci su, dakle, ljudi koji žive od svojih profesionalnih veština, ali na
nedozvoljeni način i oni sebe ne smatraju ništa manje vrednim od bilo koje
druge profesije. Prema nekim opisima koje sami o sebi daju u zatvorima, oni
sebe smatraju "klasom" i preziru amatere. Njihova kriminalna
karijera, inače, nije započela od malena, kao kod običnih prestupnika (osim
džeparoša), već su se pre toga obično bavili zanimanjem za koje su se
školovanjem opredelili. Usavršivši sebe u nekoj od finesa svoga zanimanja, a
neispunjenih aspiracija i nezadovoljni priznanjima u socijalnoj sredini, uz
nedovoljno ili neadekvatno internalizovane vrednosti, oni lako svoja umenja
pretaču u kriminalna. Zbog svog narcizma i egoizma ovi, u osnovi,
pseudosocijalni tipovi ličnosti lako prelaze u antisocijalne posle
stigmatizacije zbog zasluženih kazni5. Oni, takođe, nemaju
izraženiju sposobnost za empatiju, ali to kompenzuju iracionalnim shvatanjem
"časti" i kodeksa svoje "profesije". Zato se i druže sa
sebi sličnima, ali nisu homogeni kako to spolja izgleda. U tom svetu se, naime,
radi o izrazitim individualcima, koje samo nužda tera na solidarnost: nepoverenje
sredine, stalne policijske provere i drugo. Kada se i kao takvi udružuju za
neki "posao" profesionalni kriminalci to čine ad-hok i nemaju čvrstu
hijerarhiju, u pogledu naređivanja i određivanja poslova. Najviše što priznaju
drugima je "prvi među jednakima" u tačno određenom poslu, a to važi i
u pogledu deobe plena. Za određene specifične "poslove" oni se ne
libe da kooptiraju nekog takođe poznatog profesionalca u toj sferi.
Najčešći
vidovi kriminalnih aktivnosti profesionalnih kriminalaca su visokoprofitne
akcije, koje ne zahtevaju grubu silu i nasilje, već nadmudrivanje žrtve ili
čuvara određene vrednosti (čuvare banke, juvelirnica, štedionica, pošte i
slično). Zbog toga se sa promenama uslova života, promenom profesija i
vrednosnog sistema u društvu, menjaju i uske profesionalizacije kriminalaca i
njihove aktivnosti, pa više nema specijalista za presretanje trgovačkih
karavana, već stručnjaka za presretanja transporta novca, obijanje kasa,
eliminisanje alarmnih sistema, video nadzora i slično. Jedino što je opstalo sa
protokom vremena je prifesionalno džeparenje, a sve druge aktivnosti
profesionalnih lopova su poprimile nijanse koje su uslovile savremenija
sredstva zaštite. Tako su krađe iz samoposluga i robnih kuća već komplikovanije
sa detektorima za proknjižene bar kodove, video nadzorom i drugim, te sličnom
ili sofisticiranijom zaštitom juvelirnica, bankomata, hotelskih soba i slično.
Profesionalni
kriminalci su oduvek bili problem svih policija sveta, iako, kao takvi, imaju
svoj "pečat" u svom "zanatu". To je i iznudilo međunarodnu
saradnju policije u vidu INTERPOL-a i razmenu podataka o takvim grupama i
"specijalcima". Profesionalni kriminalci, pak, nemaju formalnopravnu
i ugovorima obezbeđenu saradnju, ali oni, na svoj način, ipak uspevaju da budu
"biliži susedi jedni drugima", nego što to uspevaju svetske policije
preko INTERPOL-a. Običan svet se, zbog toga, pita kakvi su to ljudi i kako ih
na vreme prepoznati, pogotovo od vremena kada je pojava INTERNET-a omogućila
tzv. kompjuterski kriminalitet i prevare visokosofisticiranog tipa. Oni,
međutim, kao ni džeparoši ne izgledaju tako kako ih obična javnost zamišlja, a
na osnovu slika iz stripova i filmske industrije. Profesionalni kriminalci, kao
ni svi drugi ako nisu bolesnici, nemaju posebne spoljne odlike, već su po
spoljnjem izgledu isti kao i mi ostali, uglađeni su i socijalizovani, ponekad
poliglote i kozeri, odnosno, ličnosti sposobne da menjaju uloge i uspešno ih
igraju. U tome se oni ne takmiče samo sa žrtvom ili organima reda koje treba
nadmudriti, već i sa smim sobom, pa im je, kada su već u zatvoru, najžalije što
su napravili takav i takav propust i tako "bedno" pali. Taj lični gaf
je za njih najbolniji, a ne osuda socijalne sredine i pripadajuća stigma. Zato
i u zatvorima nastavljaju da igraju ulogu "više klase" i ne žele da
ih porede sa običnim "amaterima", "jajarama",
"secikesama" i "kokošarima", kako sa prezirom nazivaju tzv.
obične kriminalce.
Prema
životnim navikama oni su neumereni i nastoje da imitiraju džetset, pa često
borave u skupim letovalištima i restoranima, na modnim revijama, izložbama,
aukcijama i slično, iako su svesni da su tu najranjiviji. Međutim, njihov
egoizam ih tera i na saradnju sa policijom, kada treba da brane "svoj
imidž" i ako im to obezbeđuje neku satisfakciju, budući da su kao tipovi
ličnosti pseudosocijalni. Socijalno poreklo im je, osim kod džeparoša, srednjeg
nivoa i zato im je za specijalizaciju školovanjem u nekoj profesiji to bila
prednost u odnosu na džeparoše. Veoma su mobilni, a sve rasprostranjenija i sve
prisutnija anomija u velikim gradovima im sasvim odgovara. Zbog toga ih i nema
u manjim sredinama gde se svi znaju, jer je igranje veće uloge od pripadajuće
moguće samo u nepoznatoj sredini. Oni i inače smatraju da im ovozemaljske
vrednosti i uživanja pripadaju po pravu njihove sposobnosti, koje na njihovu
žalost nisu dovoljno ni adekvatno procenjene u sredinama gde ih dobro poznaju.
Vreme
anomije i sve veće otuđenosti stanovništva je uslovilo poslednjih decenija,
pojavu posebne vrste profesionalnih kriminalaca, odnosno, prevaranata u vidu
iscelitelja, "mesija", "gurua" i drugih raznih
"proroka". Razlog može da se vidi i u priznanju jednog od vođa jedne
američke sekte, da je najlakše da se neko obogati bez rada ako formira sektu.
Otuda i procvat raznih sekti, "mesija", "proroka" i drugih
lidera. Ali, u ovom domenu je ono što se zna o sektama i drugim grupama samo
vrh "ledenog brega", na šta su nas nedavno upozorila i otkrića štampe
u nekim zemljama. Treba, međutim, očekivati da će se ovaj problem
profesionalnih kriminalaca i nadalje susretati u različitim vidovima, a
saglasno promenama u životu ljudi i dejstvu sve veće i veće otuđenosti ljudi.
Mobilnost profesionalnih kriminalaca će, treba očekivati, rasti saglasno
razvoju mobilnosti i otuđenosti savremenog čoveka, a policija i drugi sistemi
zaštite će uvek, kao i do sada, biti za jedan korak iz njih.
5
Vidi o pseudococijalnim i antisocijalnim tipovima ličnosti u: Nikolić, Z.: Penološka andragogija sa metodikom
prevaspitanja (drugo dopunjeno izdanje), IKSI, Beograd, (2005.) str. 158-159.
Za
razliku od profesionalnih kriminalaca koji samo naizgled deluju kao
organizovana družina, organizovani kriminalci su sindikalno povezani čvrstom
hijerarhijskom vezom sa centralom, koju oni lično čak ni ne poznaju.
Organizovani kriminalac je, stoga, samo najamni radnik za tačno određene
poslove u "udruženju" i on samo izvršava zadatke i poslove koji mu se
od vrha postavljaju. Zbog toga je on pod strogom administrativnom kontrolom
svog neposredno nadređenog, a on od sledećeg i sve do vrha. Sopstvena inicijativa
ili tzv. solo akcije se ne praštaju, a kazne su veoma rigorozne.
Kao
tipove ličnosti organizovane kriminalce karakteriše višeslojnos i to od vrha
piramide do dna. Tako je predominantna karakteristika višeg i komandnog sloja
neke organizovane kriminalne organizacije pseudosocijalnost, jer oni moraju da
igraju višestruke uloge u odnosu na spoljnu sredinu. Nezamislivo i neuspešno bi
bilo, na primer, da šefovi organizovane kriminalne družine ne umeju i ne
uspevaju da uspostave kontakte sa odgovarajućim strukturama vlasti, sve do
najviših, a za to im ne treba samo novac koji mogu da imaju, već i
"uljudnost", visoki stil življenja i poznavanja društvenih vrednosti.
Kada bi, uostalom, neki neurotični ubica pokušao da ostvari takvu komunikaciju
i kontakte sa ljudima na vlasti (policijske, sudske, izvršne), on to ne bi
mogao ni zbog svog ponašanja, niti zbog svih drugih svojih odlika koje ne može
kao neurotičar da sakrije. Ali, u organizovanom kriminalitetu, odnosno u
njegovoj strukturi, takve uloge i tipovi ličnosti su takođe dobrodošle, sve dok
obavljaju svoje zadatke na "propisani" način. Zbog toga se u
organizovanom kriminalitetu susreću i antisocijalni i asocijalni tipovi
ličnosti, koje ovde ne možemo posebno opisivati6.
Kriminalni
svet, kako je već poznato, spada u "najgostoljubivije poslodavce",
jer ne traži ni preporuke bivših poslodavaca, niti školske diplome, kao ni
socijalno poreklo. U njemu je svako ko nešto zna, bez obzira na raniju
kriminalnu karijeru, dobrodošao ako poštuje zatečene odnose i pravila za
ponašanje. U organizovanom kriminalitetu su zato uloge svakog pojedinca
striktno omeđene i kontrolisane, a one se biraju prema afinitetu i sposobnosti
za neku od njih. Razlog pak koji ove kriminalce vodi u organizovani i
hijerarhijski uređeni svet, a ne u samostalne profesionalne ubice, reketaše,
obijače ili slično je upravo njihov tip ličnosti.
Za
razliku od profesionalnih kriminalaca koji su narcisoidni i egoistični i koji
saglasno tim odlikama primenjuju sasvim određene mehanizme odbrane ličnosti,
kao što su racionalizacija, projekcija, regresija i agresija, organizovani
kriminalci koriste autoritarnost kao mehanizam. Ovaj mehanizam se odlikuje
težnjom pojedinca da se odriče svoje nezavisnosti i individualnosti i da se
sjedinjuje sa nečim većim i moćnijim od njega: sa bogom, nacijom, vođom, šefom
i slično7. Time ove ličnosti, zapravo, nastoje da se oslobode
osećaja nepodnošljive usamljenosti i nemoći u socijalnoj sredini, koja je
uzrokovana njegovom ulogom, položajem i statusom u njoj. Zbog toga se, po
pravilu, regrutuju iz autsajderskih etničkih, rasnih, socijalnih ili drugih
sredina, budući da im je to jedini način za socijalnu promociju8.
Sam
mehanizam autoritarnosti, inače, sadrži u sebi komponente mazohizma i sadizma,
jer te dve komponente i inače čine samo dva različita lica jedne te iste
osnovne situacije - osećanje nemoći. Povezujući se i identifikujući se sa nečim
većim što ga nadilazi i što je moćnije od njega i sadisti i mazohisti
izbegavaju odgovornost pred sobom, jer ih to "veće" od njih
"upotpunjuje" i preuzima odgovornost. Zbog toga mazohisti sebe
doživljavaju kao produžetak tog drugog bića, a sadista to drugo biće doživljava
kao svoj produžetak. Reagujući tako oni se podvrgavaju onima iznad sebe i i
vladaju onima ispod, pa se prema tim predominantnim mazohističkim ili
sadističkim sklonostima biraju i određuju uloge u tom kriminalnom svetu.
Ovako
birokratski ustrojen organizovani kriminalitet ima striktne norme i za nagrade
i kazne, pa zbog toga ima više sličnosti sa normalnim biznisom, nego sa
klasičnim predstavama o kriminalcima. Oni se od običnih i profesionalnih
kriminalaca razlikuju i po tome što ne moraju da prate i "studiraju"
potencijalne žrtve, jer je organizovani kriminalitet usmeren ka snabdevanju
tržišta onim što nedostaje ili je nekom državnom normom zabranjeno. Pošto se ti
zabranjeni artikli ili usluge i dalje traže od potrošača, kao što su: oružje,
droga, prostitucija, cigarete, alkohol, kocka, nafta ili slično, to su
organizovani kriminalci samo posrednici između nekriminalnog potrošača i
kriminalnog načina dobavljanja dobara. Zbog toga su njihovi potrošači klijenti,
a ne žrtve, jer svojevoljno učestvuju u toj trgovini robom ili uslugama. Na taj
način je organizovani kriminalitet mehanizam društva koji obezbeđuje nesmetano
snabdevanje onim što je društvo samo sebi "zabranilo" ili mu je
zabranio neko moćniji u vidu ekonomskih ili drugih sankcija.
Iskustva
naše države sa kriminalizacijom društva od devedesetih godina prošlog veka do
danas, upravo ukazuje na to da je organizovani kriminalitet transnacionalni
problem i da on nema granice država. Zbog toga i postoje eufemistički nazivi za
poteze koji imaju isključivi cilj da pospeše kriminalizaciju nekog društva ili
države, kao što su već pomenute ekonomske ili finansijske sankcije učinile
nama, iako se unapred znalo kuda to vodi. Da je to tako najbolje govore i
statistike kriminaliteta kod nas, ali i naše neposredno iskustvo kada smo bili
primorani da skoro sve vitalne artikle kupujemo od kriminalaca: naftne
derivate, cigarete, sredstva za higijenu, devizni novac i drugo. Tako smo i mi
saznali za "snalažljive" u slobodnoj incijativi i tržišnoj ekonomiji,
za reketaše i reketiranje, za borbu za teritorije i prevlast, za likvidacije
poznatih i nepoznatih i slično.
Glavni
problem sa organizovanim kriminalitetom je, nažalost, njegova nevidljivost, što
nije slučaj sa profesionalnim i običnim kriminalitetom. Jedan od razloga je što
organizovani kriminalci ne atakuju na klijente, već ih čak i štite od običnih
kriminalaca u zoni "svoje odgovornosti". Oni takođe ne otimaju i ne
prisiljavaju klijente na svoje usluge u svojim glavnim delatnostima, osim u
zaštiti od drugih, odnosno, reketiranju i ucenjivanju drugih kriminalaca.
Krvoproliće koje oni izazivaju je uvek usmereno na "njihovu"
konkurenciju ili pretendente na "njihov" posao. A taj
"posao", budući da donosi i veliku zaradu, omogućava sopstvenu
samoreprodukciju, podmićivanjem i kupovinom usluga, pa se proširuje i olakšava
svoj razvoj. To, međutim, ne bi moglo bez upliva nosioca stvarne vlasti, pa je
deo zarade ili višak profita uvek "knjižen" kao razvojni kapital,
odnosno, novac za korumpiranje i podmićivanje onih koji treba da nešto odobre,
da nešto ne vide ili da za nešto "progledaju" kroz prste. Za tako
nešto je nužno, smatra se, da dobro organizovani kriminalci ni u kom slučaju ne
liče na profesionalne ili obične kriminalce, što ne isključuje njihovo
povremeno angažovanje za novac, te da na svom platnom spisku moraju da imaju
pojedine predstavnike svih nivoa vlasti.
Da
to nije tako, tj. da nije bilo moguće podmićivati i korumpirati međunarodne
egzekutore ekonomskih sankcija prema nama, teško da bismo preživeli sve ono što
su nam ekonomske sankcije UN-a nanele. Ali, ti vrli činovnici ove međunarodne
organizacije, kao i mnogih drugih, su bili "meka srca" prema
napaćenom narodu, odnosno, prema narodnim predstavnicima sa koferima ili
vrećama para za cigarete, naftu i drugo. Primer je bio "zarazan" i za
slične njima sa naše strane, pa sada imamo tzv. tajkune različitih novčanih
težina. Oni drugi profesionalni kriminalci nisu uspeli da postanu tajkuni, kako
se i očekivalo, ali zato nose "časni" naziv "kontraverzni
biznismeni". Jedni bez drugih, međutim, ne mogu, jer je i jednima i
drugima glavni problem kako da sada "operu" tako zarađeni novac,
budući da oni sa druge strane koji su im sve to svojim odlukama i ponašanjem
omogućili sada hoće i deo toga. "Pranje novca" se, dakle, plaća i
tako je krug zatvoren.
6
Vidi navedeni rad, str. 159.-160.
7 Vidi o autoritarnosti u:
From, E.: Anatomija ljudske
destruktivnosti (drugi tom), Naprijed, Zgreb, (1984.) str. 121.
8 Neki američki
kriminolozi objašnjavaju da su razne mafije, od Koza nostre, pa preko crnačkih,
portorikanskih, kineskih, japanskih i drugih nastale upravo zato što su se
pripadnici tih grupacija osećali kao autsajderi u novom svetu. Bosovi, kumovi
ili šefovi različitih "Trijada", "Jakuza" ili slično su
bili ti koji su im obezbeđivali pravdu i odbranu časti od bezlične sile u
policiji, pravosuđu i javnoj upravi. Tako su se oni identifikovali sa svojom
celinom i osećali se jačim, bez obzira na kasniju cenu.
Fenomen
profesionalnih kriminalaca i kriminaliteta nije nov ni za naše područje, jer su
i pre tranzicije postojale bande sa zvučnim ili manje zvučnim nazivima, a danas
su to nazivi prema mestima ili delovima većih gradova gde deluju. Tako samo u
Beogradu imamo razne "žestoke momke", kako ih mediji nazivaju,
poznatim kao novobeogradski, zemunski, surčinski, rakovički i drugi klanovi. S
vremena na vreme osvanu i naslovi o "podvizima" naših momaka i na
dalekim kontinentima, kao što su "Pink panteri" u veštoj pljački
draguljarnice u Tokiju, zatim u Arapsim emiratima i slično. Međutim, nije bilo
organizovanog kriminala i to ne zato što su naši ljudi tada bili čestitiji i
nisu imali interesa za to, već zbog toga što nije bilo prilike, odnosno, šta da
se malverzacijama pribavi. Sve usluge i sva dobra za život stanovništva je bio
pod kontrolom i u vlasništvu države, pa njihovi menadžeri, sve i da su hteli,
nisu mogli da svesno upropašćuju firme kojima rukovode, kako bi ih oni ili
njihovi pokrovitelji kupili na sumnjivim tenderima. Njihove "korisne
malverzacije" i privredni prestupi u ma kom vidu nisu bili organizovanog
tipa, već individualni prestupi. Ali, to što nam se dešavalo i što nam se još
uvek dešava potrajaće sve dotle dok postoje uslovi za snalaženje
"snalažljivih", dakle dok postoji "sukob interesa", jer će
privatno i državno vlasništvo nad dobrima, resursima i uslugama uvek postojati.
To ne treba posebno da nas čudi, ako velikih korupcionaških afera ima i u
administraciji UN-a, Evropske unije, u visokim krugovima vlasti u
"starim" demokratskim zemljama i drugde. Kako, inače, objasniti smene
ili ostavke premijera nekih zemalja zbog korupcije ili sličnog, ako se to
dešavalo i u jednom Japanu, Izraelu, impičment u SAD-u i drugde. Sa ovim
fenomenima ćemo se, ma kako to sumorno zvučalo, susretati i nadalje, pogotovo
zato što kod nas tranzicija i dalje traje i u ekonomskom i u moralnom pogledu.
Zbog toga će inače statistike kriminaliteta beležiti oscilacije i, najčešće,
pad stope kriminaliteta, sa jedne strane, ali enormno povećanje zatvorske
populacije sa druge. Kako je to moguće i šta zapravo znači ta diskrepanca nije
nepoznato kriminolozima, ali od njih i njihovih znanja ne zavise ni donošenje
zakona niti njihova primena.
(1)
FENIČEL, O. (1961): Psihoanalitička teorija neuroza.
Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga.
(2)
FROM, E. (1984): Anatomija ljudske destruktivnosti.
Zagreb: Naprijed.
(3)
FROM, E. (1984): S onu stranu okova iluzije, Naprijed,
Zagreb.
(4)
KORN, R.; MCCORKLE, L.
(1964): Criminology and Penology, New
York-London,.
(5)
NIKOLIĆ, Z. (2000): Kriminologija sa socijalnom patologijom.
Beograd: Narodna knjiga.
(6)
NIKOLIĆ, Z. (2005): Penološka andragogija sa metodikom
prevaspitanja (drugo dopunjeno izdanje). Beograd: Institut za kriminološka
i sociološka istraživanja.
There isn’t a day
that goes by, that we don’t hear about new-discovered organized criminal
groups, special court and prosecutor procedures and police actions through
printed or electronic media. The public is literally swamped by press releases
about "mafia" groups off all kinds almost as if nothing else happens
in the area of crime and criminality. What is "mafia" or organized
crime really, and which visible characteristics does it have? Is there any
other type of criminality, or all crime is organized and "mafia"
type?
KEY WORDS: professional crime / organized crime
/ classification / treatment / consequences