Zbornik
Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja
2009/ Vol. XXVIII / 1-2 /
129-154
Originalni
naučni rad
UDK:
ID
broj:
Tatjana
Vujović*
Filozofski
Fakultet u Nikšiću
Rad se bavi
ispitivanjem strukturalnih razlika između maloljetnih delinkvenata žrtava
roditeljskog zlostavljanja i adolescenata društveno prihvatljivog ponašanja, u
percepciji vrste i intenziteta psihosocijalnih poremećaja, koji su se javljali
u periodu ranog djetinjstva. Istraživanjem je obuhvaćeno ukupno 265 ispitanika
starosne dobi od 15 do 18 godina. Ispitanici eksperimentalne i kontrolne su
percipirali vrste i intenzitet psihosocijalnih poremećaja na specijalno
konstruisanom upitniku. Da bi smo utvrdili koji su osnovni psihosocijalni
poremećaji, koji diferenciraju maloljetne delinkvente od adolescenata društveno
prihvatljivog ponašanja, skalu psihosocijalnih poremećaja koja je obuhvatala 8.
varijabli iz upitnika podvrgli smo najprije jednofaktorskoj analizi varijanse,
a zatim kanoničkoj diskriminativnoj funkciji. Dobijeni rezultati su pokazali da
se najznačajniji psihosocijalni poremećaji koji najbolje prediktuju maloljetne
delinkvente od adolescenata društveno prihvatljivog ponašanja, odnose na laž,
noćne strahove i zavidljivost i pakost prema braći i sestrama.
KLJUČNE RIJEČI:
maloljetni delinkventi / adolescencija / psihosocijalni poremećaji /
roditeljsko zlostavljanje i zanemarivanje
*
E- mail: tanja_vujovic@yahoo.com
Fokus
rada bilo je istraživanje strukturalnih razlika između maloljetnih delinkvenata
žrtava roditeljskog zlostavljanja i adolescenata društveno prihvatljjivog
ponašanja u percepciji vrste i intenziteta psihosocijalnih poremećaja, koji su
se javljali u periodu ranog djetinjstva. Tražili smo odgovor na pitanje koji
psihosocijalni poremećaji diferenciraju maloljetne delinkvente od adolescenata
društveno prihvatljivog ponašanja. U pokušaju da damo odgovor na ovo pitanje,
tragali smo za odgovarajućim teorijskim pristupom. Ne postoji cjelovita teorija
koja bi obuhvatala aspekt porodičnog života kojim se u našem istraživanju
bavimo, a to je prihvaćenost -odbacivanje djece od strane roditelja i
posljedice takvog odnosa na psihosocijalni razvoj. Iz navedenog razloga
opredijelili smo se se za onu teorijsku orjentaciju koja nam omogućava da na
najcjelovitiji način obuhvatimo istraživačko polje.
U
svom pristupu pošli smo od Ronerove teorije roditeljskog prihvatanja -
odbacivanja kojom se predviđaju i objašnjavaju posljedice odnosa roditelja
prema djeci. Prema ovoj teoriji roditeljsko odbacivanje djece u smislu
zlostavljanja i zanemarivanja u periodu ranog djetinjstva ima veoma negativne
posljedice na psihosocijalni razvoj djece. S obzirom na prirodu našeg
istraživanja, koje je socijalno-dijagnostičko, pokušaćemo da ukažemo na osnovne
aspekte operacionalizacije ovog teorijskog pristupa u njemu.
Ronerova
teorija roditeljskog prihvatanja i odbacivanja (Parental Acceptance and
Rejection Theory - PART) jeste teorija socijalizacije koja pokušava da predvidi
i objasni uzroke i posljedice roditeljskog ponašanja na dimenziji emocionalne
topline, na čijem jednom kraju se nalazi prihvaćenost, a na drugom odbačenost
djeteta (Rohner 1980, 1986, 2001, prema Rohner 1984:6). Prema ovoj teoriji
roditeljsko prihvatanje- odbacivanje ima snažne posljedice, naročito kada je od
individue opaženo, na ponašanje i ličnost djece, kao i na funkcionisanje
ličnosti odraslog koji za sebe kaže da je bio "odbačeno" dijete.
Empirijski dokazi podržavaju glavne postulate teorije. Obimna istraživačka
literatura pokazuje da je kvalitet odnosa roditelj-dijete koji karakteriše
roditeljsko prihvatanje (ljubav) i odbacivanje (nedostatak ljubavi) glavni
predskazivač psihosocijalnog razvoja djece. Teorija roditeljskog
prihvatanja-odbacivanja predviđa da roditeljsko odbacivanje ima negativne
uticaje na psihološku prilagođenost i bihevioralno funkcionisanje (ponašanje
djece). Prema PART-u, roditeljsko prihvatanje-odbacivanje čini bipolarnu
dimenziju emocionalne topline roditeljstva, sa roditeljskim prihvatanjem na
pozitivnoj strani kontinuuma i roditeljskim odbacivanjem na negativnoj strani.
Roditeljsko prihvatanje odnosi se na ljubav, privrženost, brigu, utjehu,
podršku koju djeca mogu osjetiti od roditelja. Roditeljsko odbacivanje odnosi
se na odsustvo ili uskraćivanje emocionalne topline, ljubavi, privrženosti
roditelja prema svojoj djeci i prisustvo fizičkih i psihičkih štetnih oblika
ponašanja i afekata.
Istraživanja
u Americi potvrđuju da se odbacivanje može uplesti u čitav niz psihijatrijskih
bolesti i poremećaja u ponašanju, uključujući neuroze, šizofreniju,
psihosomatske bolesti alergije, delinkvenciju, probleme sa školom, mucanje,
poremećaj slike o vlastitom tijelu, itd. Obimno međukulturološko istraživanje
tokom 45 godina pokazuje da se roditeljsko odbacivanje može ispoljavati na
četiri načina i to: 1. emocionalna hladnoća i ravnodušnost; 2. neprijateljstvo
i agresivnost; 3. indiferentnost i nemarnost; 4.nedefinisano odbacivanje
(Rohner,1984:7). Pojedinci mogu subjektivno doživjeti roditeljsko odbacivanje u
vidu nedefinisanog odbacivanja. Nedefinisano odbacivanje odnosi se na osjećanje
da ih roditelji ne vole ili ne brinu o njima, a da nužno nema objektivnih
indikatora da su roditelji hladni i ravnodušni, neprijatni i agresivni ili
indiferentni.
Roner
je svoje istraživačko interesovanje usmjerio na osobine ličnosti djeteta koje
se mogu očekivati kao posljedica zlostavljanja i zanemarivanja djece. Djeca
koja su periodu djetinjstva emocionalno zlostavljanja od svojih roditelja,
sklona su mnogo više nego prihvaćena djeca, da budu neprijateljski raspoložena
i agresivna, da budu zavisna, da imaju nizak stepen samopoštovanja, da su
emotivno nestabilna, da imaju negativan pogled na svijet. U takvim uslovima
dijete podržava agresivni model. Djetetu nije dozvoljeno izražavanje
agresivnosti prema vani, pa se potisnuta agresivnost izražava na prerušen i
simboličan način, kao što su pretjerana zabrinutost i preokupiranost agresijom,
agresivne fantazije ili snovi ili pretjerana zabrinutost oko realne agresivnosti
drugih.
Zbog
ovakvih karakteristika zlostavljana djeca nisu u mogućnosti da ostvare
zadovoljavajuće socijalne odnose sa vršnjacima. Tako povrijeđena odvojena od
pozitivnih iskustava sa vršnjacima, odbacivana djeca sazrijevaju u odrasle koji
su emocionalno nestabilni, zavisni, sa negativnom slikom o sebi i negativnim
pogledom na svijet.
Roditeljsko
prihvatanje i odbacivanje čine dimenziju emocionalne topline roditeljstva. Ovo
je dimenzija ili kontinuum na kome mogu biti smještena sva ljudska bića, jer je
svako iskusio u djetinjstvu više ili manje ljubavi od roditelja. Dimenzija
emocionalne topline odnosi se na kvalitet emocionalne veze između roditelja i
djece i na fizička i verbalna ponašanja koja roditelji koriste da bi izrazili
sopstvena osjećanja. Jednu stranu kontinuuma obilježava roditeljsko
prihvatanje, koje se odnosi na toplinu, privrženost, brigu, utjehu, podršku,
njegu ili prosto ljubav koju djeca mogu osjetiti od roditelja. Druga strana
kontinuuma obilježena je roditeljskim odbacivanjem, koje predstavlja uzmicanje
od navedenih osjećanja i ponašanja i prisustvo širokog dijapazona fizički i
psihički štetnih oblika ponašanja i afekata. Roditeljska privrženost može se
ispoljavati fizički (grljenje, ljubljenje, milovanje) i verbalno (pohvala,
kompliment, govorenje lijepih stvari o djetetu. (tabela br.1) Ova ponašanja kao
i briga, podrška i njega definišu bihevioralne izraze roditeljskog prihvatanja.
Roditeljsko odbacivanje se manifestuje na dva načina: agresivnim ponašanjem i
zanemarivanjem. Agresivni roditelji svoje neprijateljstvo mogu ispoljavati
fizički (udaranje djeteta, guranje, štipanje, bacanje stvari) i verbalno
(sarkazam, kletve, ismijavanje, vika, govorenje ponižavajućih i uvredljivih
riječi djetetu). (šema br.1) Indiferentni roditelji su fizički i psihički
udaljeni od djece. Skloni su da budu neodgovorni prema dječijim fizičkim i
emotivnim potrebama. Takvi roditelji skloni su da poklanjaju malo pažnje djeci
i da provode minimum vremena sa njima. Često zaboravljaju obećanja koja su dali
svojoj djeci, i ne primijete druge potrebe koje su neophodne za razvoj njihove
djece.
Šema
br.1 Ponašanje roditelja prema djeci na dimenziji emocionalne topline (Rohner,
1984:8)
|
Prihvatanje |
Odbacivanje |
|||
|
Ljubav |
Agresivnost |
Zanemarivanje |
||
|
Fizički |
Verbalno |
Fizički |
Verbalno |
Nema
kontakta |
|
Poljubac |
Pohvala |
Udarac |
Psovanje |
Ne
obraćanje pažnje na dječije potrebe. |
|
Zagrljaj |
Kompliment |
Šamar |
Kletve |
Fizička
i psihička odsutnost |
|
Milovanje Dodir |
Govorenje
lijepih riječi djetetu i o djetetu |
Štipanje Grebanje Šutiranje |
Sarkazam Ponižavanje |
Indiferentnost |
|
Igranje
sa djetetom |
Pjevanje
pjesmica |
Guranje |
Govorenje
besmislenih riječi o djetetu |
Ignorisanje |
|
Gledanje
u oči djetetu |
Pričanje
priča |
Čupanje |
Ismijavanje |
Izbjegavanje |
Veza
između indiferentnosti kao unutrašnjeg stimulansa i zanemarivanja kao
bihevioralnog reagovanja nije toliko direktna kao veza između neprijateljstva i
agresije. To se objašnjava time što roditelji mogu zanemarivati svoju djecu iz
mnoštva razloga koji ne moraju biti u vezi sa ravnodušnošću. Roditeljsko
zanemarivanje djece može biti odraz njihove težnje da savladaju ljutnju koju
osjećaju prema njima. Zanemarivanje nije samo odraz neuspjeha u zadovoljenju
materijalnih i fizičkih potreba djece, ono takođe stoji u vezi sa roditeljskom
nesposobnošću da adekvatno odgovore dječijim društvenim i emotivnim potrebama.
Roditeljsko
prihvatanje - odbacivanje može biti sagledano i proučavano iz dvije različite
perspektive. Kao subjektivno iskustvo roditelja ili djeteta (fenomenološka
perspektiva) ili kao doživljaj spoljašnjeg posmatrača (bihevioralna
perspektiva). Obično, ali ne uvijek ove dvije perspektive vodile su sličnim
zaključcima. PART sugeriše ako se rezultati razlikuju, treba vjerovati
fenomenološkoj perspektivi. Ovo je istinito, jer se dijete može osjećati
nevoljenim (u slučaju nedefinisanog odbacivanja), dok spoljašnji posmatrači ne
primjećuju eksplicitne indikatore roditeljskog odbacivanja. Na drugoj strani,
spoljašnji posmatrači mogu izvještavati o izrazitom roditeljskom zanemarivanju,
a da se dijete ne osjeća odbačenim. Tako, postoji problematičan odnos između
takozvanih "objektivnih izvještavanja“ zlostavljanja na jednoj i
percepcije djeteta na drugoj strani.
Kako
je djeci potrebna fizička i emocionalna njega i zaštita od strane roditelja,
može se reći da su sva djeca potencijalno ranjiva, jer ne mogu da prežive bez
toga. Većina djece nije zlostavljana od strane roditelja, a zaštitničko
ponašanje roditelja se smatra prirodnim. Porodice u kojima je narušena
interakcija roditelj - dijete predstavljaju visoki potencijal za zlostavljanje
djece. (npr. djeca koja usljed majčine bolesti bivaju odvojena od majke u
periodu ranog djetinjstva su u većoj opasnosti su od zlostavljanja.).
Postoji
neusaglašenost domaćih i stranih autora na kom uzrastu djeca bivaju najviše
zlostavljanja. Rezultati istraživanja Vere Erlih sprovedenog na teritoriji
Srbije (Vera Erlih, 1971.) pokazuju da je najveći broj zlostavljane djece na
uzrastu preko tri godine i školskom uzrastu. Ova autorka ističe i naglo
smanjenje broja zlostavljane djece na uzrastu preko 14 godina što objašnjava
većom efikasnošću u pružanju otpora roditeljima.
Djeca
kod koje postoji najveća vjerovatnoća da će biti fizički zlostavljana su djeca
do sedme godine života, odn. djeca predškolskog uzrasta. Američki ljekari tvrde
da je oko dvije trećine fizički zlostavljane djece mlađe od tri godine. Djeca
koja su identifikovana kao adolescentni bjegunci iz roditeljskog doma često
iznose istorijat o višegodišnjem fizičkom zlostavljanju prije nego što su bila
u stanju da pobjegnu iz svoje domaće sredine (M.C.Mc Neese,J.R.Hebeler po
Banjanin - Đuričić, 1998: 120).
Strana
istraživanja pokazuju da se više zlostavljaju muška, nego ženska djeca, izuzev
u slučajevima seksualnog zlostavljanja, kada su žrtve najčešće djevojčice
predškolskog uzrasta. Rezultati do kojih je došao Stojaković u svom
istraživanju potvrđuju ova iskustva. Prema rezultatima ovog istraživanja, od 71
zlostavljanog djeteta za koje su podaci dobijeni, 41 (57, 75%) dijete je bilo
muškog pola, a 30 (42,25%) ženskog pola (Stojaković, 1984.).
Djeca
očeva alkoholičara odrastaju sa roditeljima koji su slabi, neadekvatni uzori za
njihovu identifikaciju i socijalizaciju, bez ljubavi, u dubokoj emocionalnoj
konfuziji, izložena, protivurječnim emocionalno vaspitnim uticajima roditelja i
u znatnoj socijalnoj izolaciji, bez pravih drugova. Posljedica takve porodične
situacije su brojni poremećaji psihosocijalnog razvoja. Djeca u porodicama
alkoholičara odrastaju bez ljubavi alkoholičara i drugog roditelja. Alkoholičar
se prema djeci ponaša neodgovorno i nedosljedno. Kod alkoholičara se javlja
bazična nesigurnost i jako osjećanje zavisnosti koje ga tjera da otvoreno
rivalizira sa odraslijom djecom koja su na strani majke, boreći se za njenu
ljubav i naklonost. Time je moguće objasniti često fizičko kažnjavanje starije
djece u najranijem djetinjstvu, iako ne postoji neki značajan povo
Majka,
preopterećena porodičnim obavezama nalazi malo vremena za djecu, a zbog snažnog
osjećaja manje vrijednosti i snažne emocionalne frustriranosti, znatno je
agresivnija prema djeci nego alkoholičar, fizički zlostavlja djecu. Takva majka
je odbačena od djece kao i alkoholičar, a na višim uzrastima djeca je optužuju
za očev alkoholizam. Okrivljujući majku za očev alkoholizam, sinovi mogu mušku
nezavisnost da identifikuju sa pijanstvom, dok djevojke zbog intenzivnog
vezivanja za oca, često kasnije biraju bračnog partnera po uzoru na njega.
Poremećaji
psihosocijalnog razvoja kod ove djece se mogu manifestovati u vidu poremećaja
navika, psihotičnih i neurotičnih poremećaja, poremećaja ponašanja i učenja.
Najizrazitiji poremećaji navika su noćni strahovi, griženje noktiju, a veoma su
prisutne i fobične neurotične reakcije. Daleko najizraženija pojava je je
hipersenzitivnost. Ona je posljedica stalne izloženosti djece vrlo
protivurječnim emocionalno – vaspitnim uticajima roditelja.
Postoji
nekoliko zajedničkih karakteristika zlostavljane djece. Njihovo ponašanje je
ekstremno i neprimjereno uzrastu. Zlostavljana djeca pokazuju veliki strah od
autoriteta ili ga uopšte nemaju. Mogu biti izuzetno agresivna ili pretjerano
povučena. Važni indikatori zlostavljane djece mogu biti problemi u ponašanju,
slabljenje sposobnosti za učenje, nedostatak navika, hronično izostajanje iz
škole, neadekvatna garderoba s obzirom na godišnje doba.
Ispoljavanje
društveno neprihvatljivog ponašanja jedna je od bitnih karakteristika
zlostavljane djece. To potvrđuje pomenuto istraživanje Stojakovića (Stojaković,
1984). Prema ovom istraživanju skoro 81% djece obuhvaćene anketom ispoljavalo
je različite oblike devijantnog ponašanja (od bježanja od kuće pa do vršenja
krivičnih djela) (Banjanin - Đuričić,1998:126).
Posebnu
pažnju istraživači posvećuju " doprinosu“ pojavi zlostavljanja od strane
samog djeteta. U sistemskim i bihevioralnim pristupima dinamika zlostavljanja
se osvetljava razmatranjem zašto su neka djeca „ izabrana “ kao žrtve nasilja,
a druga nisu. Neželjena djeca i djeca „ pogrešnog pola“ su u povećanom riziku;
naročito se naglašava okolnost prijevremenog rađanja, hiperaktivna djeca i sl.
Djeca
ometena u psihičkom i fizičkom razvoju smatraju se posebno ranjivom grupom na
koju mnogi istraživači zlostavljanja i zanemarivanja skreću pažnju. Ova djeca
su posebno ranjiva jer:
(1)
često imaju manji broj
socijalnih kontakata nego druga djeca i više vremena provode u kući ;
(2)
zahtijevaju intimnu njegu
nekad velikog broja lica što uvećava rizik izloženosti zlostavljanju ;
(3)
imaju smanjenu sposobnost
za samozaštitu i pružanje otpora ;
(4)
često imaju teškoća u
komunikaciji što otežava otkrivanje zlostavljanja .
Rezultati mnogobrojnih
istraživanja pokazuju da su patogeni vaspitni uticaji u porodici u uzročnoj
vezi sa psiho - socijalnim poremećajima kod adolescenata. Zdrava porodična
atmosfera koju određuje kvalitet komunikacija među članovima porodice i
normalna raspodjela porodičnih uloga imaju veliki značaj za emotivni i
socijalni razvoj. Tek rođeno, dijete ima potrebu za ljubavlju, pažnjom,
nježnošću od strane roditelja. Međutim usled nedostatka emotivne topline i
ljubavi od strane jednog ili oba roditelja kod djeteta se javlja agresivnost i
neprijateljski odnos prema roditeljima. Djeca koja odrastaju u porodicama sa
poremećenim bračno - porodičnim odnosima mogu imati veoma ozbiljne razvojne
probleme.
Predmet
našeg istraživanja je porodična atmosfera i ponašanje roditelja u porodici
posmatrano kroz dimenziju prihvaćenosti - odbačenosti djece, gdje s jedne
strane imamo prihvaćenost koja se izražava kroz pokazivanje ljubavi i
emocionalne topline, zainteresovanosti za dijete, pridavanja djetetu značajnog
mjesta u porodici, a s druge strane odbačenost koja se izražava
neprijateljstvom, grubim fizičkim kažnjavanjem, zanemarivanjem i ignorisanjem
djece.
Osnovni
cilj istraživanja bio je da se utvrde vrste i intenzitet psihosocijalnih
poremećaja koji su se javljali kod maloljetnih delinkvenata u periodu ranog
djetinjstva, a koji ih diferenciraju od adolescenata društveno prihvatljivog
ponašanja.
Hipoteza
A: Osnovna hipoteza našeg istraživanja odnosila se na očekivanje da će se
pokazati statistički značajne razlike između ispitanika eksperimentalne i
kontrolne grupe u percepciji vrste i intenziteta psihosocijalnih poremećaja
koji su se javljali u periodu ranog djetinjstva.
Istraživanjem
je obuhvaćeno 265 ispitanika. Svi ispitanici ovog istraživanja bili su
adolescenti uzrasta od 15 do 18 godina. Istraživanje je sprovedeno na dva
nezavisna uzorka. Sa aspekta reprezentativnosti uzoraka riječ je o
reprezentativnim uzorcima.
Uzorak maloljetnih delinkvenata (Eksperimentalni
uzorak) sastojao se od 115 ispitanika, 88 muških i 27 ženskih. Riječ je o
prigodnom uzorku. Uzorak su činili maloljetni delinkventi koji se nalaze na
evidenciji Centra za Socijalni rad Opštine Podgorica i to: maloljetni
delinkventi kojima je izrečena vaspitna 1mjera pojačanog nadzora od
strane organa starateljstva, kao i maloljetni delinkventi kojima je je izrečena
zavodska vaspitna mjera. Selekcija maloljetnih delinkvenata je slučajna, te se
može reći da je uzorak reprezentativan.
Uzorak adolescenata društveno prihvatljivog ponašanja (Kontrolni
uzorak) sastojao se od 150 ispitanika, 78 muških i 72 ženskih. Uzorak su činili
učenici trećeg i četvrtog razreda srednje Turističke škole „ Sergej Stanić
" u Podgorici. Riječ je o slučajnom, dvoetapnom uzorku. Kao okvir
uzorkovanja prve etape uzet je spisak srednjih škola u Podgorici. Jedinice
izbora prve etape bile su škole u kojoj će se vršiti istraživanje. U drugoj
etapi birani su razredi u kojima će se vršiti istraživanje. Metodom slučajnog
izbora odabrana je srednja Turistička škola u Podgorici. Iz ove škole su za
uzorak odabrana tri odjeljenja trećeg i dva odjeljenja četvrtog razreda. Broj
anketiranih učenika bio je proporcionalan ukupnom broju učenika u toj školi.
1
Postoje tri grupe vaspitnih mjera koje se mogu izreći maloljetnim delinkventima
a to su: disciplinske mjere, mjere pojačanog nadzora i zavodske mjere.
Osnovni instrument
istraživanja bio je nestandardizovani upitnik, koji je konstruisan isključivo
za potrebe ovog istraživanja, a namijenjen je adolescentima i kontrolne i
eksperimentalne grupe za ispitivanje njihovog viđenja i doživljaja
prihvaćenosti od strane roditelja. U nedostatku raspoloživog instrumenta koji
bi mjerio stepen prihvaćenosti - odbačenosti djece od strane roditelja
konstruisali smo novi instrument (upitnik) za procjenu adolescentovog viđenja i
doživljaja prihvaćenosti od strane roditelja (vidjeti, prilog 1). Kao pomoćni
instrumenti za izradu upitnika poslužili su nam model Gradir (Knežević, 1994.)
i upitnik Pari (E.S.Schaefer and R.Q. Bell,1958) čije su skale uz manje
modifikacije uključene u naše istraživanje.
Verzija
upitnika sa kojim smo krenuli u istraživanje prošla je fazu provjere
vrijednosti u jednom pilot - istraživanju. Pilot-istraživanje je obavljeno na
uzorku od 30 ispitanika (15 maloljetnih delinkvenata i 15 adolescenata
društveno prihvatljivog ponašanja). Trideset ispitanika pilot istraživanja nije
ušlo u konačan uzorak. Na osnovu rezultata obrade pilot istraživanja izvršili
smo manje korekcije instrumenta, prvenstveno u izmjeni formulacija nekih
tvrdnji. Konačnu verziju instrumenta utvrdili smo nakon temeljne analize
rezultata pilot istraživanja.
Upitnik se sastoji
od 98 pitanja. Pitanja u upitniku su zatvorenog tipa sa izuzetkom tri pitanja
koja su otvorenog tipa. Upitnik koji je za ovo istraživanje posebno
konstruisan, sastoji se iz osam međusobno povezanih djelova.
U
skladu sa postavljenim ciljem i hipotezom istraživanja u ovom radu primijenjeno
je niz univarijantnih i multivarijantnih statističko-matematičkih metoda. Kako
je mjerni instrument zasnovan na anketi sa pitanjima otvorenog i zatvorenog
tipa, izvršili smo neophodno kodiranje dobijenih vrijednosti, a nakon toga
pristupili brojnim ukrštanjima pitanja i odgovora uz primjenu: Hi-kvadrat
testa, Kontigencijskog koeficijenta C, Fridmanovog testa, Spirmanovog
koeficijenta korelacije, Kramerovog koeficijenta V. Zbog specifičnosti mjernog instrumenta (ankete), u radu su uglavnom
dominirale neparametrijske statističke metode (testovi).
Za
ispitivanje strukturalnih razlika između ispitanika eksperimentalne i kontrolne
grupe u percepciji vrste i intenziteta psihosocijalnih poremećaja primijenjena
je jednofaktorska analiza varijanse (Anova)
i diskriminativna analiza.
Jednofaktorska
analiza varijanse je omogućila utvrđivanje razlika između aritmetičkih sredina
ispitivanih grupa. Diskriminativna analiza je omogućila egzaktno utvrđivanje
generalnih razlika između grupa, kao i utvrđivanje strukture tih razlika.
U
svim mogućim slučajevima primijenjene su univarijantne i multivarijantne
parametrijske statističke metode.
Statističko
- matematička obrada izvršena je po programu SPSS verzija 10.0 na Filozofskom
fakultetu u Nikšiću u saradnji sa prof.dr Mihajlom Mijanovićem.
Osnovna
hipoteza našeg istraživanja odnosila se na očekivanje da će se pokazati
statistički značajne razlike između ispitanika eksperimentalne i kontrolne
grupe u percepciji vrste i intenziteta psihosocijalnih poremećaja, koji su se
javljali u periodu djetinjstva. Poremećaje psihosocijalnog razvoja ispitivali
smo preko skale psihosocijalnih poremećaja. Skala je obuhvatala 8 varijabli iz
upitnika, koje se odnose na poremećaje navika, neurotične manifestacije
fobičnog karaktera, poremećaje ponašanja.
Da
bi provjerili postavljenu hipotezu, skalu psihosocijalnih poremećaja koju čine
8 varijabli iz upitnika podvrgli smo jednofaktorskoj analizi varijanse, a zatim
kanoničkoj diskriminativnoj analizi. Analizom su obuhvaćena oba uzorka iz našeg
istraživanja. Analizom je obuhvaćeno 115 (43,39%) maloljetnih delinkvenata i
150 (56,60%) adolescenata društveno prihvatljivog ponašanja.
Na
oba nivoa analize univarijantnom nivou (jednofaktorska analiza varijanse - Anova) i multivarijantnom
(diskriminativna analiza) pokazalo se da postoji statistički značajna razlika,
čime se potvrđuje ova naša hipoteza.
U
daljem tekstu koji slijedi dajemo prikaz rezultata do koji smo došli primjenom
jednofaktorske analize varijanse i diskriminativne analize.
Na
temelju univarijante analize varijanse (Anova)
ustanovili smo da ispitivane grupe pokazuju statistički značajne razlike na
sedam od osam posmatranih varijabli poremećaja psihosocijalnog razvoja. Jedino
na varijabli 87. (grickanje noktiju) nisu utvrđene statistički značajne razlike
na nivou od p ≤ 0,05. Razlika je utvrđena na nivou greške od p = 0,08.
Značajnost
razlika dobijena na osnovu F testa uzeta je kao osnov provjere hipoteze. Podaci
dobijeni na osnovu F testa pokazuju da su se na pet (laž, noćni strahovi,
zavidljivost i pakost prema braći i sestrama, strah od mraka, životinja,
enureza) od 8 posmatranih varijabli pokazale statistički visoko značajne
razlike. (tabela br.1) Na dvije varijable (tikovi, mucanje) nađene su razlike
između grupa ali na nešto nižem nivou statističke značajnosti. (p= 0,008) Na
varijabli grickanje noktiju razlike između grupa ne dostižu stepen statističke
značajnosti (p=0,081). vidjeti tabelu br.1 Ovaj podatak govori nam da
ispitanici obje grupe percipiraju učestalo javljanje ovog psihosocijalnog
poremećaja u periodu djetinjstva. Prisustvo ovog psihosocijalnog poremećaja kod
obje grupe ispitanika može se objasniti kao reagovanje djece na negativne
vaspitne uslove i može predstavljati "signal“ za ispitivanje i mijenjanje
vaspitnih postupaka roditelja, kako bi se spriječilo javljanje težih oblika
psihosocijalnih poremećaja.
Tabela
br.1 Rezultati jednofaktorske analize varijanse (Anova)
|
Varijabla |
Wilks-ova
lambda |
F |
df
1 |
df
2 |
Značajnost
Razlika |
|
83. Enureza |
0,916 |
24,165 |
1 |
262 |
0,000 |
|
84. Tikovi |
0,973 |
7,202 |
1 |
263 |
0,008 |
|
85. Noćni strahovi, mjesečarenje |
0,900 |
29,092 |
1 |
263 |
0,000 |
|
86. Strah od mraka, životinja,
vremenskih nepogoda |
0,953 |
13,052 |
1 |
2
63 |
0,000 |
|
87. Grickanje Noktiju |
0,988 |
3,073 |
1 |
263 |
0,081 |
|
88. Mucanje |
0,974 |
7,066 |
1 |
263 |
0,008 |
|
89. Laž |
0,672 |
127,809 |
1 |
263 |
0,000 |
|
90. Zavist i pakost prema braći i
sestrama |
0,903 |
28,007 |
1 |
263 |
0,000 |
Diskriminativna
analiza je takodje pokazala da postoje statistički značajne razlike između
ispitanika eksperimentalne i kontrolne grupe u percepciji vrste i intenziteta
psihosocijalnih poremećaja koji su se kod njih javljali u periodu djetinjstva.
Diskriminativnoj analizi podvrgnuta je ista skala psihosocijalnih poremećaja
kao u prethodnoj jednofaktorskoj analizi varijanse. Diskriminativnom analizom
su obuhvaćena oba uzorka iz našeg istraživanja.
S
obzirom da naše istraživanje uključuje dva nezavisna uzorka, izdvaja se jedna
zajednička diskriminativna funkcija. Analizom zajedničke diskriminativne
funkcije utvrdili smo da je riječ o funkciji izuzetno visoke diskriminativne
moći i nivoa značajnosti. (p=0,000) (vidjeti tabelu br.4. str.12) Zajednička
diskriminativna funkcija maksimalno razdvaja eksperimentalnu i kontrolnu grupu.
Nju određuje na jednom kraju učestala sklonost laganju, učestalo ispoljavanje
noćnih strahova, česta zavidljivost i pakost prema braći i sestrama, učestalo
javljanje problema enureze. Ovi psihosocijalni poremećaji karakterišu grupu
maloljetnih delinkvenata. Na drugom kraju, ova funkcija je definisana slabo
izraženom sklonošću laganju, rijetkim javljanjem noćnih strahova, slabo
izraženom zavidljivošću i pakošću prema braći i sestrama. Ovi psihosocijalni
poremećaji karakterišu grupu adolescenata društveno prihvatljivog ponašanja.
Visina
svojstvenog ( karakterističnog) korjena λ = 0,726 testirana je preko χ² na
osnovu čega se može zaključiti da postoji generalna razlika između kontrolne i
eksperimentalne grupe. Razlika je statistički značajna, gdje je greška
diskriminacije manja od 1 % (p=0,01). Wilk-sova Lambda iznosi 0,579. Značajnost
Wilksove Lambde procijenjena je Hi-kvadrat testom. (χ²=140,77, df=8, p=0,000).
Vrijednost koeficijenta kanoničke korelacije između skupa varijabli i varijable
grupisanja iznosi (R=0,648), što govori o visokoj diskriminativnoj moći
navedene funkcije (tabela br.2).
Tabela
br. 2 Koeficijent kanoničke diskriminativne funkcije, svojstvena vrijednost,
Wilks - ove Lambde i značajnosti hi-kvadrat testa
|
Funkcija |
Svojstvena vrijednost |
Procenat Varijanse |
Kanonička korelacija |
Wilks –ova Lambda |
Hi-kvadrat |
df |
Značajnost |
|
1 |
0,726 |
100,0 |
0,648 |
0,579 |
140,772 |
8 |
0,000 |
Veličina i udaljenost
centroida grupa prikazana je u tabeli br.3
Tabela
br. 3 Kanonička funkcija evaluirana kroz centroide vrijednosti grupa
|
Grupa |
Funkcija
1 |
|
1 |
-
0,973 |
|
2 |
0,740 |
Analizom
centroida vrijednosti grupa zapaža se da grupe nisu simetrično udaljene od nule
(-0,973 eksperimentalna i 0,740 kontrolna), što govori da je diskriminacija
asimetrična. Uvidom u tabelu br. 4, odnosno analizom centroida vrijednosti
grupa zapaža se da se ispitanici kontrolne grupe u odnosu na ispitanike
eksperimentalne grupe razlikuju po tome, što značajno redje percipiraju
javljanje psihosocijalnih poremećaja u djetinjstvu. Harmočna atmosfera, dobri
porodični odnosi, dobre socio- ekonomske prilike su na neki način doprinijele
takvom stanju. Njihovo reagovanje na negativne vaspitne postupke roditelja i
negativne uslove odrastanja može se ogledati samo u ispoljavanju pojedinih
vrsta psihosocijalnih poremećaja kao što su: grickanje noktiju, mucanje,
tikovi. Prisustvo ovih psihosocijalnih poremećaja kod obje grupe ispitanika
može se objasniti kao otpor daljem sazrijevanju izazvan frustracijama u
primanju i pružanju roditeljske ljubavi.
Rezultati
diskriminativne analize pokazuju da je ukupna diskriminacija varijabli visoka.
Razlika između grupe delinkvenata i grupe adolescenata društvenog prihvatljivog
ponašanja statistički je visoko značajna - na nivou od (p = 0,000).U daljoj
analizi željeli smo ispitati koje varijable najviše doprinose diskriminaciji i
da li je moguće govoriti o njihovoj strukturi.
U
tabeli2 br.4 prikazana je matrica strukture kanoničke
diskriminativne funkcije i standardizovani koeficijenti kanoničke
diskriminativne funkcije.
Tabela
br. 4 Matrica strukture i standardizovani koeficijenti kanoničke
diskriminativne funkcije
|
Varijabla |
*
Funkcija 1 |
*
* Funkcija 1 |
|
89. Laž |
0,
820 |
0,816 |
|
85. Noćni strahovi |
0,
391 |
0,262 |
|
90. Zavidljivost i pakost prema
braći i sestrama |
0,
384 |
0,186 |
|
83. Enureza |
0,
357 |
0,107 |
|
86. Strah od mraka, životinja i
vremenskih nepogoda |
0,
262 |
0,149 |
|
84. Tikovi |
0,195 |
0,318 |
|
88. Mucanje |
0,193 |
0,083 |
|
87. Grickanje noktiju, (sisanje
prstiju) |
0,127 |
0,012 |
* Matrica strukture ( participacija
pojedinačnih varijabli u diskriminaciji)
** Standardizovani koeficijenti kanoničke
diskriminativne funkcije (korelacija pojedinačnih varijabli sa zajedničkom
diskriminativnom funkcijom )
2
Redosled varijabli u tabeli ne odgovara redosledu pitanja u upitniku. Redosled
varijabli dat je prema veličini saturacija varijabli i funkcije.
Konvencionalno
smo kao značajna opterećenja u matrici strukture kanoničke diskriminativne
funkcije koju interpretiramo kao diskriminacioni faktor, odredili vrijednosti
iznad 0,300 (vidjeti tabelu br.4 str.12). Na zajedničkoj diskriminativnoj
funkciji izdvojile su se sledeće varijable:
-
Laž (0,820) ;
-
Noćni strahovi (0,391) ;
-
Pakost i zavidljivost
prema braći i sestrama (0,384) ;
-
Enureza (0,357).
Na
osnovu prezentiranih opterećenja na diskriminativnoj funkciji, možemo
zaključiti da se maloljetni delinkventi, od adolescenata društveno
prihvatljivog ponašanja, prvenstveno razlikuju po tome što su u periodu
djetinjstva značajno češće lagali, značajno češće ispoljavali noćne strahove,
po tome što su značajno češće ispoljavali zavidjivost i pakost prema braći i
sestrama i značajno češće imali problem enureze. Pomenuti problemi su
prisutniji kod maloljetnih delinkvenata, nego kod adolescenata društveno prihvatljivog
ponašanja, ali ne možemo tvrditi da su psihosocijalni poremećaji
karakteristični samo za maloljetne delinkvente, jer pojedine vrste
psihosocijalnih poremećaja nalazimo i kod ispitanika kontrolne grupe.
Na
osnovu prezentiranih opterećenja na diskriminativnoj funkciji ne možemo
zaključiti da struktura dobro razlikuje grupe. Poremećaji psihosocijalnog
razvoja kod maloljetnih delinkvenata se ne grupišu na takav način da je moguće
govoriti o njihovoj strukturi. Da bi se moglo govoriti o strukturi,
pretpostavlja se da navedeni problemi visoko koreliraju, tako da čine
jedinstvo. Ako je moguće govoriti o nekim čvršćim strukturalnim elementima,
onda bi njihovu okosnicu činili laganje, noćni strahovi, pakost i zavisnost
prema braći i sestrama.
S
obzirom da opterećenja na zajedničkoj diskriminativnoj funkciji nisu osobito
visoka, ne možemo govoriti o nekim čvršćim strukturalnim razlikama koje bi
imale veliku prediktivnu vrijednost. Medjutim, određene tendencije postoje,
kada su u pitanju laž, noćni strahovi, zavidljivost i pakost prema braći i
sestrama koji su izgleda najspecifičniji problemi psihosocijalnog razvoja
maloljetnih delinkvenata. Na oba nivoa analize na univarijantnom
(jednofaktorska analiza varijanse) i multivarijantnom (diskriminativna analiza)
na dimenziji laži se pokazuje najveća značajnost razlika između eksperimentalne
i kontrolne grupe. Osim ispoljavanja laži, ispitanike eksperimentalne grupe
karakteriše i učestalo ispoljavanje noćnih strahova, veća zavidljivost prema
braći i sestrama i problem enureze. Određene tendencije postoje u pravcu ovih
problema, koji su izgleda najspecifičniji problemi psihosocijalnog razvoja
maloljetnih delinkvenata. Stoga ćemo u daljoj analizi interpretirati ove tri
dimenzije. Kako je varijabla koja opisuje učestalo javljanje enureze relativno
blizu granične vrijednosti, ovu varijablu nećemo posebno interpretirati.
Analizom
razlika u strukturi poremećaja psihosocijalnog razvoja ispitanika
eksperimentalne i kontrolne grupe, ustanovili smo da je laž
najdiskriminativnija dimenzija. Na njoj se pokazuje najveća značajnost razlika
između ispitivanih grupa. Ova dimenzija ima najveću participaciju u zajedničkoj
diskriminativnoj funkciji. Ona ima i najveću korelaciju sa zajedničkom
diskriminativnom funkcijom. Njena participacija iznosi (0,820), dok korelacija
iznosi (0,816) (vidjeti tabelu br.4 str.12).
Analizom
dobijenih rezultata ustanovili smo da su ispitanici eksperimentalne grupe u
periodu djetinjstva znatno češće ispoljavali sklonost laganju, nego ispitanici
kontrolne grupe (χ²= 202,4, df =1, p= 0,000) (prilog I, tabela br.1.str 19) Od
ukupno 115 maloljetnih delinkvenata njih 80 (69,56%) procjenjuje da su u
periodu djetinjstva imali ovaj poremećaj u svom razvoju, dok 35 (30,43%) da
nisu. Za razliku od ispitanika eksperimentalne grupe, ispitanici kontrolne
grupe u 87 % slučajeva procjenjuju da nisu ispoljavali ovaj poremećaj u periodu
djetinjstva. U pogledu zastupljenosti ovog psihosocijalnog poremećaja razlika
među grupama pokazuje visoku statističku značajnost.
Visoka
učestalost javljanja ovog psihosocijalnog poremećaja kod maloljetnih
delinkvenata može se objasniti time što ova djeca odrastaju u krajnje
neadekvatnoj porodičnoj atmosferi, lišena roditeljske ljubavi, u dubokoj
emocionalnoj konfuziji, izložena protivurječnim emocionalno-vaspitnim uticajima
roditelja. Veoma rigidni odnosi roditelja prema djeci proizvode kod djece
strah, nesigurnost, frustracije. Svoju nesigurnost djeca kompenzuju lažima i
negativizmom.
S
obzirom na činjenicu da delinkventi iz našeg uzorka u 80% slučajeva potiču iz
porodica koje karakteriše ekscesivni alkoholizam oca, njihovo ekscesivno
ponašanje može se objasniti, osim kao reakcija na očev alkoholizam, i kao način
zadovoljenja svojih potreba. Alkoholičar se prema djeci ponaša neodgovorno i
nedosljedno. U pijanom stanju radi zadobijanja dječije ljubavi spreman je da
udovolji svim njihovim potrebama, okrećući djecu protiv majke. Frustrirana u
zadovoljenju svojih potreba djeca lažu da bi zadovoljila svoje potrebe. Na
njihovu laž alkoholičar odgovara agresivnošću. Time se stvara jedan začarani
krug.
Neurotična
majka razočarana brakom traži u djetetu nadoknadu za svoja životna razočaranja.
U svojim postupcima prema djeci ispoljava ona ista svojstva koja su uzrok
životnih razočaranja. Zbog osjećaja manje vrijednosti i snažne emocionalne
frustriranosti fizički zlostavlja djecu. Postupa sa djecom kruto,
zapovjednički, zlostavlja ih na razne načine, naročito čestim tjelesnim
kažnjavanjem. Ovakav odnos majke prema djetetu kod djeteta proizvodi osjećanje
straha da ne bude ponovo zlostavljano. U ovakvim situacijama djeca lažu da bi
izbjegla kaznu.
Učestalo
laganje kod maloljetnih delinkvenata može uticati na tip odnosa koji se
uspostavlja sa majkom. Potreba djece da budu prihvaćena veoma je naglašena u
periodu djetinjstva. Međutim, u neuspjelom braku dešava se da jedno dijete bude
zapostavljeno od strane majke u odnosu na ostalu djecu. Ovo potvrđuju i naši
rezultati. Delinkventi iz našeg uzorka u 43% slučajeva percipiraju da su im
roditelji poklanjali manje pažnje u odnosu na drugu djecu. S obzirom na ovakav
rezultat, učestalo laganje se može objasniti zapostavljenošću jednog djeteta u
odnosu na drugo. U takvim situacijama djeca se ponašaju sluganski, dodvoravaju
se roditeljima na najrazličitije načine, služe se lažima da bi zadobila pažnju
majke. Borba za majčinu ljubav poprima oblik bolesti.
U
38 % slučajeva delinkventi iz našeg uzorka potiču iz razvedenih porodica, te
učestala sklonost laganju može biti posljedica razvoda braka roditelja. Nakon
razvoda braka, žena se sveti mužu preko djece. Ona onemogućava vidjanje djece
sa ocem, podgovara djecu protiv oca. Ovakva razračunavanja roditelja putem
perfidnog manipulisanja sa djecom dovode do toga da djeca gube povjerenje u oba
roditelja i lažu ih. Laž se može objasniti kao otpor prema takvom ponašanju
roditelja. U takvim situacijama nepredvidivog ponašanja roditelja djeca počinju
da lažu i da bi zadobila ljubav oba roditelja, jer svako opredjeljivanje za
jednog rađa osjećaj krivice.
Pokazalo
se da zajedničku diskriminativnu funkciju visoko definiše i varijabla, koja
ukazuje na učestalo javljanje noćnih strahova kod maloljetnih delinkvenata, u
periodu djetinjstva. Njena participacija u zajedničkoj diskriminativnoj
funkciji iznosi (0,391), dok je njena korelacija sa zajedničkom
diskriminativnom funkcijom nešto manja i iznosi (0,262), (vidjeti tabelu br.4
str.12).
Analizom
dobijenih rezultata ustanovili smo da su ispitanici eksperimentalne grupe u
periodu djetinjstva znatno češće ispoljavali noćne strahove, nego ispitanici
kontrolne grupe (χ²= 27,18, df = 1, p= 0,000) (prilog I tabela br.2 str 19). Od
ukupno 115 maloljetnih delinkvenata njih 59 (50,43%) procjenjuje da su u
periodu djetinjstva ispoljavali noćne strahove, dok 56 (48,69 %) procjenjuje da
nisu. Za razliku od ispitanika eksperimentalne grupe, ispitanici kontrolne
grupe u 87% slučajeva procjenjuju da nisu ispoljavali ovaj poremećaj u periodu
djetinjstva. U pogledu zastupljenosti noćnih strahova razlika među grupama
pokazuje visoku statističku značajnost.
U
objašnjenju učestalog javljanja noćnih strahova kod maloljetnih delinkvenata
može se poći od nekoliko pretpostavki. Jedna od njih je da je učestalo
javljanje noćnih strahova posljedica učestalog fizičkog zlostavljanja od strane
oba roditelja, a naročito oca. Zbog straha od gubitka ljubavi i pažnje supruge,
otac alkoholičar može biti u stalnom sukobu sa jednim ili više djece u periodu
ranog djetinjstva. Alkoholičar doživljava svoju suprugu kao izvor zavisne
gratifikacije, te nije u stanju da prihvati interakciju izmedju žene i djece,
doživljavajući djecu kao rivale. Jedno dijete može biti izabrano kao
"žrtveno jare, mada to može biti i više djece. Najčešće je u pitanju muško
dijete, jer lakoća identifikacije sa djetetom istog pola čini ovo dijete pogodnim
žrtvenim jarcem za projekciju svojih vlastitih nedostataka. Projekcija
negativnih roditeljskih atributa čini da ono na pogrešan način bude shvaćeno,
te da se koristi kao žrtva kriva za sve. Ovakav hostilan i neprijateljski odnos
oca prema djeci izaziva kod djece strepnju i strah, osjećanje bespomoćnosti.
Većina djece ne uspijeva da izgradi odbrambene mehanizme kako bi se
suprotstavila situacijama povezanim sa akutnim stanjima straha. Stoga akutna
stanja straha, izazvana fizičkim nasiljem očeva, prethodila su javljanju noćnih
strahova.
Kako
maloljetni delinkventi iz našeg uzorka u 51 % slučajeva potiču iz porodica
očeva alkoholičara, dobijeni nalazi slični su podacima koje nalazimo u
literaturi, a odnose se na djecu očeva alkoholičara (Vuletić, 1988.). Međutim
naši nalazi pokazuju veći procenat u odnosu na 42,5 % djece alkoholičara koja
su ispoljavala noćne strahove, koliko je našla Vuletić, 1988. godine. Ovo je
možda posljedica toga što veliki broj delinkvenata iz našeg uzorka potiče iz
porodica u kojima je i majka nosilac socijalno- patoloških pojava, što uzrokuje
učestalije javljanje ovog psihosocijalnog poremećaja.
S
druge strane, ispoljavanje noćnih strahova može biti odraz izrazito konfliktne
porodične situacije. Noćni strah se javljao u predškolskom periodu kada je
većina djece često prisustvovala scenama fizičkog obračunavanja roditelja i
bila umiješana u te nesporazume. Umiješana u roditeljske nesporazume djeca
doživljavaju konflikt privrženosti. Jedan roditelj hoće da pridobije dijete za
sebe. Dijete je prinuđeno da stane na stranu jednog roditelja. Ovo rađa strah
kod djeteta, jer mora biti spremno da izgubi ljubav onog roditelja kojeg
odbacuje. Takva situacija dovodi do toga da dijete ne stupa u koaliciju ni sa
jednim od roditelja i postaje dezangažovano, tj. sa slabim ili nikakvim
emotivnim vezama sa roditeljima. U 23% slučajeva delinkventi iz našeg uzorka su
bili dezangažovani, tj. sa slabim ili nikakvim emotivnim vezama sa roditeljima.
Ovakva pozicija delinkvenata stvara kod njih dodatni strah od kazne. Kako su
snovi u kontinuitetu sa onim što se dešava u stvarnosti, za očekivati je da će
se ispoljiti noćni strahovi.
Noćni
strahovi koji se javljaju kod maloljetnih delinkvenata u periodu djetinjstva
mogu biti reakcija na višednevno napuštanje djece od strane jednog ili oba
roditelja. Djeca su lišena prisustva i brige odrasle osobe, po nekoliko dana
ostaju sama prepuštena sebi ili slučajnom nailasku rodbine. U takvoj situaciji,
daleko teže posljedice će izazvati loš emotivni odnos sa roditeljima, nego što
dijete ne dobija na vrijeme hranu koja mu je u periodu intenzivnog rasta
posebno potrebna. Oslanjaju se na pomoć srodnika ili redje na pomoć drugih
lica. Višednevno napuštanje djece ima visoku učestalost u populaciji
maloljetnih delinkvenata iz našeg uzorka, čak 40%. Kod djece lišene prisustva
odrasle osobe najbolniji je nedostatak majke. Takva djeca ne vole da ostaju danju
sama u kući, a pogotovo ne noću. Zbog čestog odsustvovanja roditelja, a
naročito majke ispoljavaju pojačanu strepnju i napetost (nemiran san i noćne
strahove).
Rezultati
koje smo dobili su u saglasnosti sa našim očekivanjima da će se noćni strahovi
učestalije javiti kod prvorođene djece. Preopterećenost porodičnim poslovima i
obavezama teže je pogađala prvorođenu djecu. Prvorođena djeca su bila izložena
težim frustracijama, nego mlađa djeca. Zato je i razumljivo učestalije
javljanje noćnih strahova kod prvorođene djece.
Sudeći
po veličinama koeficijenata participacije i korelacije sa zajedničkom
diskriminativnom funkcijom, zajedničku diskriminativnu funkciju značajno
definiše i ova varijabla. Njena participacija u zajedničkoj diskriminativnoj
funkciji iznosi (0,357), dok je njena korelacija sa zajedničkom
diskriminativnom funkcijom (0,107) (vidjeti tabelu br.4 str.17). Visoki
rezultati na ovoj dimenziji pokazuju učestalu zavist i pakost maloljetnih
delinkvenata prema braći i sestrama, a niski solidarnost i pretjeranu povezanost.
Analizom
dobijenih rezultata ustanovili smo da su maloljetni delinkventi u periodu
djetinjstva značajno češće ispoljavali zavist i pakost prema braći i sestrama,
nego ispitanici kontrolne grupe. Od ukupno 115 maloljetnih delinkvenata njih 34
(29,56%) procjenjuje da su u periodu djetinstva imali ovaj poremećaj u svom
razvoju, dok 81(70,43%) procjenjuju da nisu. Za razliku od ispitanika
eksperimentalne grupe, ispitanici kontrolne grupe u 94% slučajeva procjenjuju
da su imali zadovoljavajuće odnose sa braćom i sestrama. U pogledu
zastupljenosti zavisti i pakosti prema braći i sestrama razlika među grupama
dostiže visoku statističku značajnost (χ² = 26,59,df =1, p=0,000) (prilog I,
tabela br.3, str.20 ).
Veća
učestalost javljanja ovog psihosocijalnog poremećaja kod maloljetnih
delinkvenata, može se objasniti poremećenim emocionalnim relacijama sa
roditeljima. U nemogućnosti da ostvare adekvatan emocionalan kontakt sa
roditeljima djeca su sklona da u braći i sestrama vide glavne krivce za takvo
ponašanje roditelja. Nedostatak roditeljske ljubavi i emocionalne topline
stvara kod njih osjećanje nesigurnosti. Sklona su da braću i sestre
doživljavaju kao rivale, smatrajući da roditelji više pažnje poklanjaju njima.
Kod djece se javlja bezrazložna ljubomora, pakost, zavist. Poremećeni odnosi u
relacijama unutar subsistema braće i sestara dovode do neprekidnih
rivaliziranja.
Kako
maloljetni delinkventi iz našeg uzorka pored alkoholizma oca u 30% slučajeva
percipiraju i alkoholizam majki, učestalo javljanje zavidjivosti i pakosti
prema braći i sestrama može se objasniti alkoholizmom oba roditelja. Da bi
obezbijedile prostor i vrijeme da nesmetano piju, majke aloholičarke djeci
ostavljaju veliku slobodu. Zbog takvog neodgovornog ponašanja majke, djeca su u
stalnom procjepu. Djeca bivaju u potpunosti zanemarena i prepuštena sebi. Mlađa
djeca bivaju prepuštena na čuvanje odrasloj djeci. Starija djeca postaju
odgovorna za mlađu. U osjećanju visokog stepena odgovornosti starija djeca su
sklona fizičkom zlostavljanju mlađe djece. To dovodi do oštrih konflikata među
djecom. Takva djeca svoju razočaranost u roditelje kompenziraju ispoljavanjem
agresivnosti i netrpeljivosti prema braći i sestrama. Mladja djeca su
ispoljavala izrazitu ljubomoru prema starijoj, smatrajući da roditelji više
pažnje i ljubavi poklanjaju njima.
Ovo
pokazuje da je stav roditelja prema djeci odlučujući za formiranje odnosa međju
djecom. Kvalitet odnosa doprinosio je opštoj porodičnoj atmosferi, a time
posredno uticao na kasnije javljanje delinkventnog ponašanja. Da bi skrenula
pažnju na sebe, ova djeca veoma rano počinju da bježe iz škole, druže se sa
asocijalnim grupama i sama počinju sa asocijalnim ponašanjem.
Ovaj
nalaz našeg istraživanja saglasan je i sa rezultatima empirijskog istraživanja
(Miladinović, Konstantinović, Đurđić 1992). Često javljanje zavidljivog i
pakosnog ponašanja prema braći i sestrama kod maloljetnih delinkvenata našli su
i autori (Miladinović, Konstantinović, Đurđić, 1992). Ovi autori ističu da je
naročito kod maloljetnih prestupnica izražen ovakav odnos prema braći i
sestrama. Prema njima maloljetne prestupnice su prema starijoj braći i sestrama
ispoljavale pakost i izrazitu ljubomoru.
Fokus
rada bilo je utvrđivanje strukturalnih razlika između maloljetnih delinkvenata
i adolescenata društveno prihvatljivog ponašanja u percepciji vrste i
intenziteta psihosocijalnih poremećaja koji su se javljali u periodu ranog
djetinjstva. Tražili smo i odgovor na pitanje koji su najznačajniji
psihosocijalni poremećaji koji diferenciraju maloljetne delinkvente od
adolescenata društveno prihvatljivog ponašanja.
Osnovna
hipoteza našeg istraživanja odnosila se na očekivanje da će se pokazati
statistički značajne razlike između ispitanika eksperimentalne i kontrolne
grupe u vrsti i intenzitetu poremećaja psihosocijalnog razvoja. Ovu hipotezu
potvrdili smo analizom podataka putem univarijantnih i multivarijantnih
statističkih metoda: analize varijanse i diskriminativne analize.
Univarijantnom analizom varijanse je utvrđeno da su se na 5. od 8. posmatranih
varijabli pokazale statistički visoko značajne razlike između aritmetičkih
sredina grupa. Na varijabli 84.(tikovi) i 88.(mucanje) razlike između
aritmetičkih sredina ispitivanih uzoraka dostižu nešto niži stepen statističke
značajnosti. Na varijabli 83. (grickanje noktiju) razlike ne dostižu stepen
statističke značajnosti.
Diskriminativna
analiza je pokazala da jedna zajednička diskriminativna funkcija značajno
razdvaja grupe. Ova funkcija definisana je na jednom kraju učestalim laganjem,
učestalim prisustvom noćnih strahova, učestalim ispoljavanjem pakosti i
zavidljivosti prema braći i sestrama. Ove osobine karakterišu grupu
delinkvenata. Drugi kraj funkcije definisan je suprotnim karakteristikama i
odlikuje ispitanike kontrolne grupe. Na univarijantnom i multivarijantnom nivou
analize na dimenziji laži pokazala se najznačajnija razlika. Ustanovili smo da
je laž najdiskriminativnija dimenzija. Osim nje, grupe diskriminišu učestalo
javljanje noćnih strahova i učestalo ispoljavanje zavidljivosti i pakosti prema
braći i sestrama. Pokazalo se da su ovo najspecifičniji problemi psihosocijalnog
razvoja maloljetnih delinkvenata.
Rezultati
našeg istraživanja sugerišu da su roditeljski postupci prema djeci u periodu
ranog djetinjstva od krucijalne važnosti za psihosocijalni razvoj djece.
Dobijeni rezultati daju osnovu za zaključak da postoji povezanost između
neprihvaćenosti u porodici i psihosocijalnih poremećaja u adolescentnom dobu.
Rezultatima smo pokazali da su djeca zlostavljana u periodu ranog djetinjstva,
pod visokim rizikom za nastanak psihosocijalnih poremećaja. Posebno je ugrožena
kategorija predškolske djece. Rezultati našeg istraživanja impliciraju
neophodnost preventvnog rada na problemima zlostavljanja djece.Dobijeni
indikatori mogu poslužiti u izradi strategije primarne prevencije maloljetničke
delinkvencije, preventivnog rada sa roditeljima i djecom koja su pod rizikom za
nastanak psihosocijalnih poremećaja. Prevencija bi trebala da bude fokusirana
na porodicu, školu, jer najveći broj djece potiče iz porodica koje nisu
dostupne nikakvoj vrsti tretmana.
PRILOG
1
Tabela br.1 Da li si
često lagao (la) bez vidljivog razloga ?
|
Da
li si često lagao (la) bez vidljivog razloga? |
Eksperimentalna
grupa |
Kontrolna
grupa |
∑ |
|||
|
Frekv %
vertikalne %
horizontalne |
F |
% |
f |
% |
f |
% |
|
Da |
80 |
30,18 80 69,56 |
20 |
7,54 20 13,33 |
100 |
37,73 |
|
Ne |
35 |
13,20 21,21 30,43 |
130 |
49,05 78,78 87 |
165 |
62,26 |
|
∑ |
115 |
(100,00) |
150 |
(100,00) |
265 |
(100,00) |
Hi
–kvadrat = 87,60 r = 0,58
df
= 4 p
= 0,00
C = 0,49
Tabela br.2 Da li si se
noću suviše plašio (la), budio (la) iz sna tražio(la) da spavaš sa roditeljima?
|
Da
li si se noću suviše plašio (la), budio(la) iz sna, tražio(la) da spavaš sa
roditeljima? |
Eksperimentalna
grupa |
Kontrolna
grupa |
∑ |
|||
|
Frekv %
vertikalne %
horizontalne |
F |
% |
f |
% |
f |
% |
|
Da |
59 |
22,26 66,29 51,30 |
30 |
11,32 33,70 20 |
89 |
33,58 |
|
Ne |
56 |
21,13 31,81 48,69 |
120 |
45,28 66,18 80 |
176 |
66,41 |
|
∑ |
115 |
(100,00) |
150 |
(100,00) |
265 |
(100,00) |
Hi
–kvadrat = 27,18 r = 0,32
df
= 4 p
= 0,00
C = 0,30
Tabela br.3 Da li si
ispoljavao (la) pakost i zavist prema braći i sestrama?
|
Da
li si ispoljavao (la) pakost i zavist prema braći i sestrama? |
Eksperimentalna
grupa |
Kontrolna
grupa |
∑ |
|||
|
Frekv %
vertikalne %
horizontalne |
F |
% |
f |
% |
f |
% |
|
Da |
34 |
12,83 79,06 29,56 |
9 |
3,39 20,93 6 |
43 |
16,22 |
|
Ne |
81 |
30,05 36,4 70,43 |
141 |
53,20 63,51 94 |
222 |
83,77 |
|
∑ |
115 |
(100,00) |
150 |
(100,00) |
265 |
(100,00) |
Hi
–kvadrat = 26, 59 r = 0,31
df
= 4 p
= 0,00
C = 0,31
(1)
ANN BOOKER, LOPER. (2000).
Femile juvenile delinquency, Risk Factors and promising interventions,
Institute of Law, Psychiatry, Public
Policy, University of Virginia .
(2)
BANJANIN-ĐURIČIĆ, N.
(1998). Udarac po duši, Sociološka studija
zlostavljanja djece u porodici. Beograd: Institut za kriminološka i
sociološka istraživanja.
(3)
BARBER, B.K. (1996). Parental psihychological control: Revisiting a neglected construct.
Child Development, 67, 3296-3319.
(4)
ĐUKANOVIĆ, B.(1979). Alkoholizam i porodica. Beograd:
Privredna štampa.
(5)
EKERMEN, V. N. (1987). Psihodinamika porodičnog života, dijagnoza i
liječenje porodičnih odnosa. Podgorica: Grafički zavod,
(6)
ENGLISH, D.J (1998). The
Extent and Consenquences of Child Maltreatment, U: The Future of Children, Protecting Children from abuse and Neglect,Vol.8,
Number 1, 39 -53.
(7)
ERLIH,V. (1971). Jugoslovenska porodica u transformaciji. Zagreb: Liber.
(8)
GASSNER S. MURRAY, E.
(1999). Dominance and Conflict in the interactions between
(9)
HIRJAN, F. I SINGER, M.
(1971) Krivično pravni aspekti zaštite
prava na odgoj i uzdržavanje. Zagreb: Republički zavod za socijalni rad.
(10)
HRNČIĆ, J. (1996).
Karakteristike funkcionisanja porodica maloljetnih delinkvenata, U: Časopis za kliničku psihologiju i socijalnu
patologiju, 3, 1-2 str. 356-372. Beograd: Filozofski fakultet
(11)
HRNČIĆ, J. (1999). Delinkvent ili pacijent. Beograd:
Zadužbina Andrejević.
(12) JAKOVLJEVIĆ,
V. (1970). Uvod u socijalnu patologiju. Beograd:
Naučna knjiga.
(13) JAŠOVIĆ,
Ž. (1991). Kriminologija maloljetničke
delinkvencije. Beograd: Naučna knjiga.
(14)
KASHANI J.H, BURBACH D.J,
ROSENBERG T.K. (1998). Perception of Family Conflict Resolution and Depressive
Symptomatology in Adolescentes, Journal
of American Academy Child and Adolescent Psychiatry, 27, 1, str.42-48.
(15) KNEŽEVIĆ,
G. (1994 a). Mjerenje i porodično funkcionisanje - predlog novog instrumenta.
U: Časopis za kliničku psihologiju i
socijalnu patologiju, br.1 str. 251-257. Beograd: Filozofski fakultet.
(16) KNEŽEVIĆ,
G. (1994b). Tipologija porodica i ličnost
maloljetnog delinkventa, Magistarski rad. Beograd: Filozofski fakultet,
Univerzitet u Beogradu.
(17) KOŠIČEK,
M. (1989). Antiroditelji. Sarajevo:
Svjetlost
(18) KRKELJIĆ,
LJ. (1997). Adolescencija, U: Socijalna
sigurnost, Časopis za socijalnu i defektološku misao br.1-2, 147-150.
Podgorica: Društvo socijalnih radnika i društvo defektologa.
(19) KUBURIĆ,
Z. (2001). Porodica i psihičko zdravlje
djece. Beograd: Čigoja štampa.
(20) LACKOVIĆ
– GRGIN K. (1982). Roditeljski stil rukovođenja i socijalno ponašanje učenika
U: Zborniku br.15, Institut za pedagoška
istraživanja. Beograd: Prosvjeta.
(21) LARRY
SIEGEL, JOSEPH SENA, (2000) Juvenile
Delinquency: Theory, Practice, Law, Seventh Edition. Washington: National Center for Juvenile Justice.
(22) MIJANOVIĆ,
M. (1993). Primjena c2 testa u sociološkim istraživanjima, U: Luča, Časopis za filosofiju i sociologiju br.1,
str. 115- 122, Nikšić: Filozofski fakultet.
(23) MIJANOVIĆ,
M. (2000). Izbor statističkih metoda,
Podgorica: Univerzitet Crne Gore.
(24) MILADINOVIĆ,
KONSTANTINOVIĆ, ĐURĐIĆ (1992) Kriminalitet
maloljetnica, Beograd.
(25) OPAČIĆ,
G. (1995). Ličnost u socijalnom ogledalu,
Beograd: Institut za pedagoška istraživanja.
(26) parents
of normal and neurotic children. U: Journal
of abnormal Psihology, Vol. 74, No.1, 33-41.
(27) PATTERSON
G. R., REID J.R., DISHION, T.J. (1992). Antisocijal Boys. In: A social internacional Approach, Vol. 4,
Castalia Publising Company, Eugene.
(28) RADOVANOVIĆ,
D., PETROVIĆ, M. (1977). Prestupništvo
maloljetnika, bježanje od kuće, bježanje od škole. Beograd: Institut za
kriminološka i sociološka istraživanja.
(29) ROHNER
R. P. (1984). Handbook for the study of
parental Acceptance and rejection, Meassurement of parental Acceptance -
Rejection Center for the study of parental Acceptance and Rejection, CT,
O6268, USA.
(30) ROHNER
R.P., HAHN B. C. & ROHNER E. C. (1980). Social –class diferences in
perceived parental acceptance – rejection and self evalution among Korean
–American Children, U: Behavior Science
Research, 15, 55-56.
(31) RONER
E.C., RONER R.P & ROLL S. (1980). Perceived parental acceptance - rejection
and children’ s reported behavioral dispositions: A comparative and
intracultural study of American and Mexican children, U: Journal of Cross –Cultural Psihology, 11, 213 - 231.
(32)
SCHAFFER I EMERSON
(1964). Razvoj socijalne vezanosti u ranom djetinjstvu, U: Proces socijalizacije kod djece. Beograd: Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, 1982.
(33) STOJAKOVIĆ,
V. (1984). Zlostavljanje djece.
Beograd: Institut za socijalnu politiku.
(34) VUJOVIĆ,
TATJANA (2006) Uticaj roditeljskog
zlostavljanja i zanemarivanja djece na javljanje delinkventnog ponašanja,
Magistarski rad, Filozofski fakultet, Univerzitet Crne Gore.
(35) VULETIĆ,
Z. (1988). Djeca alkoholičara. Gornji
Milanovac: Dječije novine.
This paper
explores structural differences between the juvenile delinquents who are
victims of parental abuse and the law-abiding delinquents, in the perception of
the type and intensity of psycho-social disorders which occurred in the early
childhood. This research includes 265 interrogated persons at the age of 15 to
18. The participants of the experimental group and those of the control group
perceived and commented on the type and intensity of the psycho-social
disorders on the basis of a specially constructed questionnaire. In order to
define the basic psychosocial disorders which establish a difference between
juvenile delinquents and their law-abiding peers, we applied to the
psychosocial disorders scale, comprising 8 variables from the questionnaire,
first the one-factor analysis of the variant, and then the canonical
discriminatory function. The results obtained on both levels indicated that the
most frequent disorders include lying, night fears, envy and malice toward the
siblings.
KEY WORDS: juvenile
delinquents / adolescence / psycho-social disorders / parental abuse and
neglect.