Zbornik Instituta za kriminološka i
sociološka istraživanja
2009
/ Vol. XXVIII / 1-2 / 117-127
Originalni naučni rad
UDK:
ID broj:
Leposava
Kron*
Institut
za kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu
U ovom tekstu
analizrani su problemi parafilija, definicije, etiologije, kao i kliničkog
tretmana i prognoze. Psiholozi i psihijatri kodiraju parafilije kao poremećaje
(DSM-IV-R), umesto pravnih termina perverzija ili sodomija i definišu ih kao
ponovljene, intenzivne seksualno stimulativne fantazije, seksualne potrebe ili
ponašanja koja uopšteno uključuju objekte koji nisu humanog porekla, patnju ili
ponižavanje partnera, kao i dece ili drugih mogućih osoba koje sa tim nisu
saglasne.
KLJUČNE REČI: parafilije
/ etiologija / klinička prognoza
*
Rad je nastao kao rezultat na projektu "Prevencija kriminala i socijalnih
devijacija" koji podržava Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj
Republike Srbije, broj 149016.
*
E-mail: bebakron@gmail.com
Seksualne devijacije ili
parafilije1 odnose se na bilo koje aberantno seksualno ponašanje
koje je preferirano ili je došlo umesto heteroseksualnog ponašanja, a koje
odstupa od manje ili više kulturalno prihvaćenih seksualnih normi i pri čemu je
ili kvalitet ili objekt seksualnog instinkta abnormalan. Većina autora koji se
bave ovim problemima smatra da kod perverzija, kao i kod neuroza, postoji
unutrašnji konflikt, samo što u prvom slučaju postoji karakterni defekt u
ličnosti koji omogućuje seksualni "acting out" odnosno ispoljavanje
unutrašnjih konflikata kroz seksualne devijacije, umesto razvijanja
anksioznosti ili drugih neurotičnih simptoma.
1 U DSM-IV, American
Psychiatric Association. (2000)
Diagnostic and statistical manual of mental disorders (4th ed., rev.).
Washington, DC: Author.upotrebljava se kao tehnički termin parafilija koji je
slobodan od eventualnih negativnih konotacija.
Perverzije ili parafilije
su bile prakticirane tokom čitave istorije i prisutne u svim rasama. To je
istorijska činjenica. Postoje različite teorije koje pokušavaju da objasne
seksualne devijacije, ali su dokazi koji se tiču etioloških faktora krajnje siromašni.
Ako bismo pokušali da izdvojimo jedan zajednički faktor koji se javlja u bar
nekom obliku u različitim eksplanatornim pokušajima, bio bi to značaj ranog
iskustva. Laboratorijska istraživanja nisu podržala teorije o ulozi hormonalne
neravnoteže u etiologiji seksualnih aberacija. Ono što je u ovom trenutku
zajedničko za skoro sve teoretičare je to da se seksualne devijacije gotovo
univerzalno posmatraju kao psihogene.
Mnogi autoriteti smatraju
da se koreni seksualnih devijacija nalaze u ranim fazama psihoseksualnog
razvoja. Kad god postoji fiksacija ili regresija na te rane faze razvoja,
rezultat je seksualno aberantno ponašanje. Neke seksualne aktivnosti uobičajene
u ranim fazama mogu perzistirati ili se, posle perioda prekida, ponovo pojaviti
kasnije. Tako, na primer "virenje" i gledanje svega i svačega kao i
potreba za pokazivanjem, uobičajeni u ponašanju male dece, ako opstanu u
odraslom dobu smatraju se seksualnim devijacijama (voajerizam i
egzibicionizam).
Dečak koji ima agresivnu,
dominantu majku i pasivno-submisivnog oca može imati teškoća u procesu
identifikacije i definisanja svoje seksualne uloge ili čak seksualnog
identiteta. Slično, devojčica koja ima majku koja je bila nezadovoljna svojom
ulogom supruge i majke može imati teškoća prilikom stvaranja kvalitetne,
odrasle feminine identifikacije.
Prema psihoanalitičkoj
teoriji, ove devijacije su izvedene primarno iz infantilne seksualnosti.
Prisustvo kastracione anksioznosti i nerazrešena edipalna situacija su, u ovom
interpretativnom okviru, elementi od suštinskog značaja za razumevanje razmatranog
oblika devijantnog ponašanja. Freud je verovao da je neuroza negativ perverzije
i da je ona simbolična ekspresija onoga što devijacije ispoljavaju direktno u
svom seksualnom "bihejvioru". Fenichel smatra da su osobe koje na
seksualnu frustraciju reaguju regresijom na infantilne oblike seksualnog
ponašanja devijantni, dok su oni koji reaguju drugim tipovima odbrane
neurotični.
U Dijagnostičkom i
statističkom priručniku o mentalnim poremećajima koje je izdalo Američko
udruženje psihijatara (DSM-IV 1994, DSM-IV-R, 2000), seksualni poremećaji,
njihova klasifikacija, kliničke manifestacije i dijagnostički kriterijumi
podeljeni su u dve kategorije: parafilije i seksualne disfunkcije. Budući da se
samo prva može dovesti u vezu sa kontekstom seksualne agresije2,
ukratko ćemo se osvrnuti na one vrste poremećaja koji se u kliničkoj praksi
najčešće sreću.
Egzibicionizam.
Odnosi se na izlaganje sopstvenog tela, specijalno genitalija, kao sredstva za
privlačenje seksualne pažnje i postizanje seksualnog uzbuđenja ili
gratifikacije. Egzibicionizam je predominantno perverzija muškog dela
čovečanstva. Psihodinamski gledano, egzibicionista deluje kao da traži ponovno
potvrđivanje svoje kastracione anksioznosti. Gest "izlaganja" može
biti pokušaj traženja potvrde kroz drugu osobu koja reaguje na značenje
njegovih genitalija, traženja egzistencijalnog potvrđivanja kroz strah koji
druga osoba ispoljava od egzibicioniste ili privlačenja pažnje na način, kako
to potenciraju psihoanalitičari, kojim prikazuje drugim osobama ono što bi
želeo da bude prikazano njemu. Egzibicioniste obično ponavljaju uvek istu
scenografiju "izlaganja". Egzibicija se uglavnom ne završava
orgazmom, ali je najčešće praćena masturbacijom koja je verovatno u funkciji
specifičnog repetitivnog traženja potvrde za svoj maskulini identitet.
Voajerizam.
Podrazumeva erotsko uzbuđenje prilikom posmatranja nepoznate ili osobe koja u
to ne sumnja dok se svlači, ili je već neodevena, ili se nalazi u toku neke
seksualne aktivnosti. Treba ga razlikovati od normalnog ispoljavanja seksualne
radoznalosti koja je univerzalna i u okviru koje je prirodno biti uzbuđen
prizorom objekta ljubavi.
Frotirizam.
Prema DSM-IV-R (American Psychiatric Association, 2000) frotirizam (trljanje)
se odnosi na pojavu seksualnog zadovoljstva i seksualno uzbuđujućih fantazija
prilikom dodirivanja ili "trljanja" o drugu osobu koja sa tim nije
saglasna. Frotirizam se najčešće upražnjava na javnim mestima u gužvama
(sredstva javnog saobraćaja, na primer), gde su žrtve lako dostupne. Seksualno
uzbuđenje se javlja kao posledica čina dodirivanja a ne kao rezultat čina
prinude.
Pedofilija.
Odnosi se na patološki seksualni interes i uključivanje u seksualne aktivnosti
sa sasvim malom ili prepubescentnom decom (ispod 12-13 godina) istog ili
suprotnog pola. Mnogi teoretičari analitičkog smera ističu da je priroda muške
pedofilije u značajnoj meri mazohistična pri čemu su oni često i impotentni i
preplavljeni kastracionom anksioznošću. Pedofil vidi dete kao slab i dostupan
objekt. Treba razlikovati pedofile koji su primarno seksualno devijantni od
osoba kod kojih se zloupotreba dece javlja kao simptom organskog moždanog
sindroma (npr. senilna deterioracija).
2 Napominjemo da neke
parafilije uopšte nemaju violentnu konotaciju (kao što je to slučaj kod
fetišizma ili transvestizma), kao što postoje parafilije koje se mogu
ispoljavati na nasilan ili nenasilan način (npr. pedofilija) i koje, konačno,
treba razlikovati od onih kod kojih se violentnost javlja kao osnovni atribut
(sadizam). Mi smo se ovde, preglednosti radi, osvrnuli na one vrste
parafiličnih ponašanja koje se mogu posmatrati kao klinički entitet
zanemarujući za trenutak njihovu eventualnu povezanost sa agresivnim impulsima.
O razlikama između seksualnih devijacija i seksualnih prestupa raspravljaćemo u
narednom poglavlju.
Pedofilija se može
specifično odnositi na decu istog pola, suprotnog pola ili uključiti decu oba
pola. Ona, takođe, može biti ekskluzivnog tipa (kada je osoba privučena
isključivo decom) ili neekskluzivnog tipa, kada se deca samo povremeno
pojavljuju kao preferirani objekt izbora. Posebno drastičan i po svojim
posledicama najopasniji oblik pedofilije može biti sveden isključivo na
incestno ponašanje. Mada su psiholozi i lekari svesni činjenice da su latentna
ili manifestna incestuozna osećanja prilično česta kod njihovih pacijenata, oni
su takođe svesni da većina tih pacijenata razvija stroge mehanizme odbrane
protiv njih, budući da je tabu incesta vrlo moćna zabrana u mnogim kulturama.
Seksualni
mazohizam. Uključuje osobe koje izvlače seksualno
uživanje iz situacija u kojima su ponižavane, tučene, vezivane ili na neki
drugi način prisiljene da pate. Sasvim specifičan oblik ove parafilije je
flagelacija (nl. flagelattio – bičevanje) u kojoj se seksualno zadovoljstvo
postiže u toku erotičnog bičevanja.
Seksualni sadizam. Ova
parafilija se definiše kao seksualno zadovoljstvo koje se postiže nanošenjem
psihičkog ili fizičkog bola drugima. Psihička ili fizička patnja (uključujući
poniženje) žrtve je seksualno stimulativna za osobu sklonu ovakvoj vrsti parafilije.
Transvestitski
fetišizam. Odnosi se na heteroseksualne muškarce
kod kojih se erotično zadovoljstvo i seksualne fantazije javljaju prilikom
nošenja ženske odeće, što je propraćeno igranjem ženske uloge. Treba ga
razlikovati od poremećaja seksualnog indentiteta u adolescenciji ili odraslom
dobu netransseksualnog tipa kod kojeg se osoba subjektivno oseća i ponaša kao
da pripada suprotnom polu ili transseksualizma, kada se osoba usled snažnog
pritiska navedenog osećanja kao i postojanja potpune averzije prema sopstvenom
biološkom polu odlučuje na hiruršku promenu pola.
Fetišizam.
Odnosi se na situaciju kada je erotsko uživanje izvedeno iz zamenjenog, neživog
objekta (fetiša) ili nekog dela tela objekta ljubavi. Fetiš je obično u
direktnom kontaktu sa telom kao veš, čarape ili cipele. Prema DSM-IV-R
(American Psychiatric Association, 2000) fetišizam se ne odnosi samo na artikle
ženske odeće već i na sprave koje se upotrebljavaju za taktilnu genitalnu
stimulaciju (npr. vibrator). Fetišizam je izuzetno retko povezan sa seksualnom
agresijom.
Telefonska
skatologija. Ova vrsta perverznog ponašanja nastala
je u eri elektronike, a sastoji se manifestovanju seksualnog zadovoljstva
prilikom uznemiravanja nepoznatih osoba (ponekad i poznatih, pri čemu se onaj
koji poziva maskira boju glasa ili podmetne neku treću osobu) opscenim
telefonskim pozivima.
Pored navedenih, postoje
i neke specifičnije parafilije koje se srazmerno ređe sreću, čija je klinička
slika često veoma komplikovana, etiološki faktori krajnje nerazjašnjeni, a
objekt njihove seksualne pažnje izrazito neobičan.
Nekrofilija.
Odnosi se na prisustvo seksualnih fantazija, pojavu seksualnog uzbuđenja i
uključivanje u seksualne aktivnosti sa leševima. Osobe koje pate od ovakvih
poremećaja seksualnog nagona, najčešće se zapošljavaju u mrtvačnicama,
bolničkim kapelama i sličnim mestima gde su "objekti strasti"
relativno lako dostupni.
Zoofilija.
Seksualna gratifikacija postiže se kroz odnos sa životinjama. Kod osoba koje
pate od ovakvih devijacija često postoji šizoidni element.
Napomena 2.1. Kliničku
sliku šizofrenije ispoljio je i jedan od naših ispitanika (Kron, Nikolić,
2000)koji je patio od ovog oblika parafilije i održavao seksualne odnose sa
komšijinom kravom, potpomažući se, u trenucima opiranja svog seksualnog
objekta, raznim alatkama koje je pronalazio u štali. Pošto je ta
"veza", zbog nastalih mehaničkih povreda, kravu koštala života stvar
se, na inicijativu njenog vlasnika, završila u sudnici u kojoj je naš subjekt
odgovarao zbog "krivičnog dela oštećenja tuđe stvari". Prilikom našeg
prvog susreta, verovatno uznemiren zbog mogućnosti da bi tema razgovora
eventualno mogli biti detalji seksualnog incidenta, rekao je: "Znate šta,
muško je muško, a žensko je žensko; molim Vas, nećemo o kravi".
Koprofilija.
Erotično uživanje izazvano je jedenjem fecesa seksualnog partnera. Blaži oblik
ove parafilije je anilingus, koji se odnosi na seksualnu stimulaciju lizanjem
partnerove analne regije ili penetraciju jezikom u partnerov anus.
Klizmafilija.
Odnosi se na seksualno zadovoljstvo prilikom čina klistiranja.
Urofilija.
Seksualno uzbuđenje postiže se pijenjem urina seksualnog partnera.
2.1. O nekim manje poznatim parafilijama
~
Abasiophilia
se odnosi na ljubav ili seksualnu privlačnost prema osobama
koje su u invalidskim kolicima ili imaju neko drugo ortopedsko pomagalo
(Milner, 1997).
~
Agalmatophilia
označava seksualnu privlačnost prema statuama, lutkama
ili modelima (Scobie, & Taylor 1975).
~
Akromotophilia
se odnosi na isključivu seksualnu privlačnost prema
osobama koji imaju amputirane udove (Money, 1984, Money, J., & Simcoe, K.
W. 1986).
~
Andromimetophilia
je parafilija kojom se opisuje pojava seksualne
privlačnosti ženskih prema muškim transseksualcima (Money, 1984).
~
Apotemnophilia
se odnosi na pojavu seksualnog uzbuđenja u situaciji
amputiranosti ili doživljaja amputiranosti sopstvenih udova (Money, 1984).
~
Autassassinophilia
se odnosi na seksualno zadovoljstvo koje se postiže
prilikom zamišljanja sopstvenog ubistva (op. cit.).
~
Biastophilia
je pojam koji označava seksualno uzbuđenje žrtve
prilikom napada ili silovanja (Money, 1984).
~
Erotophonophilia
se odnosi na pojavu seksualnog zadovoljstva prilikom
ubijanja (ibid.).
~
Galactophilia
predstavlja seksualnu privlačnost prema ljudskom mleku
ili ženama koje doje bebe.
~ Gerontophilia se
odnosi na isključivu seksualnu privlačnost prema starim osobama (Blanchard,
2008).
~
Gynemimetophilia
se odnosi na seksualnu privlačnost muških prema
ženskim transseksualcima (Milner & Dopke 1997, Money, 1984).
~
Hebephilia
predstavlje seksualnu privlačnost u odnosu na
pubescentnu decu (Blanchard, 2008, Zavitzianos, 1972).
~ Hybristophilia predstavlja
seksualnu privlačnost u odnosu na kriminalce koji su počinili osobito brutalne
delikte (Money, 1986, Sharma, 2003).
~ Infantophilia se
odnosi na seksualnu privlačnost prema deci uzrasta od pet godina ili mlađoj
(Rosman& Resnick, P. J. 1989)
~ Kleptophilia predstavlja
pojavu seksualnog uzbuđenja prilikom krađe (Scobie, A., & Taylor, 1975).
~ Macrophilia znači
seksualnu privlačnost u odnosu na "dzinove", dzinovske ili ektremno
velike delove tela (grudi ili genitalije - suprotno od microphilie.
~ Mamaphilia se
odnosi na seksualnu privlačnost prema ženskim grudima (Scorolli et al. 2007).
~
Microphilia
se definiše kao seksualna privlačnost u odnosu na
minijaturne ljude ili minijaturne delove tela – opozit od macrophilia.
~
Nepiophilia
se određuje kao seksualna privlačnost u odnosu na
infante (Money, 1986).
~
Podophilia
se definiše kao seksualna privlačnost prema stopalima
(Scorolli et al., 2007).
~
Pyrophilia
se odnosi na pojavu seksualnog uzbuđenja prilikom
posmatranja vatre, podmetanja ili maštanja o vatri.
~
Scatophilia
označuje seksualno uzbuđenje izazvano fecesom (Scorolli
et al., 2007).
~
Scoptophilia
se definiše kao seksualna preferencija prema
posmatranju tuđe masturbacije ili seksualnog odnosa (Seto, & Barbaree,
2000).
~
Raptophilia
označava seksualnu preferenciju prema činjenju
silovanja (Money, 1986).
~
Somnophilia
se definiše kao seksualno uzbuđenje u odnosu na osobe
koji spavaju ili su bez svesti (Milner & Dopke, 1997).
~
Stigmatophilia
se odnosi na seksualno interesovanje za pirsing i
tetovaže (Money, 1986; Scorolli et al., 2007).
~ Urophagia se
definiše kao seksualno privlačenje urinom, uključujući i javno uriniranje i
zadovoljstvo usled uriniranja po njima Seto, & Barbaree, 2000).
~
Zoosadizam
se definiše kao seksualna gratifikacija koja se dobija
pomoću mučenja ili izazivanja bola životinji ( Blanchard, 2000)
~
Ubistva
iz požude se odnose na pojavu seksualnog uzbuđenja
tokom čina ubijanja ili pokušaja ubistva (Money, 1986).
U psihijatrijskoj i
psihološkoj literaturi opisane su različite studije slučaja seksualnih ubistava
pri čemu je jedan od najbizarnijih i najbrutalnijih izvršio kanibal iz Rostova
na Donu. 15. aprila 1992. godine otpočelo je u Rostovu spektakularno suđenje
pedesetšestogodišnjem "ruskom kanibalu" Andreju Čikatilu optuženom da
je tokom 12 godina silovao, ubio i na kraju iskasapio, a u nekim slučajevima i
pojeo delove genitalija 21 dečaka (uzrasta 8-16 godina), 14 devojčica (9-17
godina) i 18 mladih žena. U cilju sprečavanja linča, "rostovsko
čudovište" se u sudnici pojavilo u gvozdenom kavezu specijalno
konstruisanom za tu priliku, obrijano do glave i, sa porno- časopisom u ruci i
osmehom na licu, poziralo za rusku televiziju.
Ubica je kompulsivno
ponavljao isti način i stil ponašanja prema svojim žrtvama: uvek ljubazan,
nasmejan i verbalno fluentan, nalazio je neki razlog da sa njima stupi u
kontakt, zatim ih vodio u šumu, gušio, vezivao im ruke, silovao i sekao nožem
(muškim žrtvama bi obično pojeo penis). Za sve to vreme živeo je običnim
životom, bio nežan muž, otac i deda, a na poslu se (diplomirani filolog)
ponašao neupadljivo i nekonfliktno.
Često, tokom suđenja
ponavljao: "Krv i agonija žrtve su mi pričinjavali posebno zadovoljstvo.
Zato sam produžavao da ih bodem nožem. Opisujući svoj zločin nad
petnaestogodišnjim dečakom, priča: "Izvadio sam mu oči da bih ga
onesposobio. I onda sam želeo što jače da ga ubadam nožem, da oseti šta je bol.
Zatim sam ga silovao. U analni otvor i u usta. Rasparao sam mu stomak, povadio
organe. Onda sam mu odsekao ud i jeo ga. Onanisao sam iznad trupa sve dok
potpuno nisam izgubio snagu".
Za vreme traganja za
izvršiocem sadističkih ubistava, jednom nevinom čoveku je izrečena i nad njim
izvršena smrtna kazna streljanjem, drugi je pokušao samoubistvo u istražnom
zatvoru, a treći je umro "od posledica ispitivanja" (torture i psihološkog
pritiska).
Februara 1994. Andrej
Čikatilo pogubljen je u oblasti Rostova na Donu, pošto je tadašnji predsednik
Rusije Boris Jeljcin odbio njegovu molbu za pomilovanje. Ovaj bivši učitelj
osuđen je na smrtnu kaznu zbog 52 ubistva izvršena u periodu od 12 godina (od 1978.
do 1990. kada je konačno uhapšen) u Rusiji, Ukrajini i Uzbekistanu.
Najkraće rečeno,
činjenice koje su se nataložile u brojnim istraživanjima u dužem vremenskom
periodu govore o tome da ne postoji idealna psihoterapija ni tretman koji bi
bio koristan i univerzalno primenljiv. Psihoanaliza je dug i zamoran proces
čiji je ishod neizvestan. Logično je da u slučajevima kada parafilija nije
dobro učvršćeni i ekskluzivni oblik seksualnog ponašanja, postoji veća
verovatnoća da će doći do poboljšanja. Takođe, psihoterapija ima mnogo više
izgleda da bude uspešna u situacijama kada je pojava anksioznosti,
depresivnosti ili osećanja krivice znak da osoba ne prihvata svoj poremećaj ili
da se u nekom smislu oseća nelagodno u toj ulozi. Ali, ako simptom pribavlja
mnogo uživanja i predstavlja trajan način da se strukturira vreme u formi koja
obezbeđuje bekstvo od dosadne svakodnevnice, obezbeđuje pažnju i potvrdu
postojanja, onda je tretman često otežan ili nemoguć budući da osoba u toj
situaciji ne vidi svoju aberantnost kao problem i neće sama tražiti pomoć (što
je, kao što je dobro poznato, nužan preduslov i najelementarnijeg kliničkog
poboljšanja). U slučajevima kada postoji indivudualna potreba za promenom,
grupna terapija je pokazala izvesne rezultate. Bihejvioralni terapeuti često
izveštavaju o uspesima svojih metoda, ali za sada ne postoji pouzdana
evaluacija ni komparativna analiza efikasnosti različitih terapijskih programa.
Ponekad se pokazala uspešnom i manipulacija sredinskim varijablama (obično kod
onih koji nisu devijantni u striktnom smislu definicije već se taj oblik ponašanja
pojavio u uslovima dugotrajne deprivacije).
Nezavisno od svega ovoga,
brojni autori insistiraju na tome da je u cilju zaštite zajednice ponekad
zaista neophodno zatvaranje, kao što je to slučaj sa hroničnim pedofilima koji
se uvek i iznova seksualno približavaju deci nanoseći im na taj način drastičnu
i uglavnom nepopravljivu psihološku štetu.
Najopštije rečeno,
prognoza zavisi od ozbiljnosti i hroničnosti devijantnog ponašanja. Kada je
devijacija dobro razvijena i učvršćena i kad kod osobe koja od nje pati ne
postoji želja za promenom, predikcija je krajnje mizerna. Najbolja prognoza
postoji u onim slučajevima kada je povezanost između nekih preciptirajućih
enviromentalističkih stresova i devijantnih reakcija očigledna, kao i kod
parafiličara mlađeg, a naročito adolescentnog uzrasta.
(1)
American Psychiatric
Association (1994) Diagnostic and
Statistical Manuel of Mental Disorders, 4th Edition (DSM-IV). Washington,
DC: American Psychiatric Association.
(2)
American Psychiatric
Association. (2000) Diagnostic and
statistical manual of mental disorders (4th ed., rev.). Washington, DC:
Author.
(3)
BLANCHARD, R, LYKINS, A.
D, WHERRETT, D., KUBAN, M. E, CANTOR, J. M., BLAK, T., DICKEY, R, &
KLASSEN, P. E. (2008) Pedophilia, hebephilia, and the DSM–V. Archives of Sexual Behavior. DOI
10.1007/s10508-008-9399-9.
(4)
FROJD, S (1976) Odabrana dela (u izboru Huga Klajna).
Novi Sad: Matica srpska.
(5)
KRON, L (1992) Seksualno nasilje: psihološka studija.
Beograd: "Prometej" i Instituta za kriminološka sociološka
istraživanja.
(6)
KRON, L (2006) Seksualno
nasilje nad decom: psihološke implikacije i mogućnosti socijalne intervencije.
U: Novo krivično zakonodavstvo: dileme i
problemi u teoriji i praksi (Ed. Dobrivoje Radovanović), pp.399-408.
Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja i Viša škola
unutrašnjih poslova.
(7)
KRON, L & NIKOLIC, Z
(2009) Anatomija seksualne agresivnosti.
Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja
(8)
LEVINSOHN, R (1967)
Historija seksualnosti. Zagreb:
Naprijed.
(9)
MILNER, J S., &
DOPKE, C A (1997) Paraphilia Not Otherwise Specified: Psychopathology and
theory. In D. R. Laws and W. O'Donohue (Eds.), Sexual deviance: Theory, assessment, and treatment. New York:
Guilford.
(10) MONEY,
J (1984) Paraphilias: Phenomenology and classification. American Journal of Psychotherapy, 38, 164-178.
(11) MONEY,
J., & SIMCOE, K. W. (1986). Acrotomophilia, sex, and disability: New
concepts and case report. Sexuality and
Disability, 7, 43-50.
(12) SCOBIE,
A, & TAYLOR, J. (1975) Perversions ancient and modern: I. Agalmatophilia,
the statue syndrome. Journal of the
History of the Behavioral Sciences, 11, 49-54.
(13) SCOROLLI,
C, GHIRLANDA, S, ENQUIST, M, ZATTONI, S, & JANNINI, E. A. (2007) Relative
prevalence of different fetishes. International
Journal of Impotence Research, 19, 432–437.
(14) SETO,
M. C, & BARBAREE, H. E. (2000) Paraphilias.
In V. B. van Hasselt & M. Hersen (Eds.), Aggression and violence: An introductory text (pp. 198-213).
(15) SHARMA,
B. R. (2003). Disorders of sexual preference and medicolegal issues thereof. American Journal of Forensic Medicine &
Pathology, 24, 277-282.
(16) ZAVITZIANOS,
G. (1972) Homeovestism: Perverse form of behaviour involving wearing clothes of
the same sex. International Journal of
Psychoanalysis, 53:471-477.
In this paper the
problems of paraphilias, definition, etiology and clinical treatment and
prognosis has been analysed.
Psychologists and
psychiatrists codified paraphilias as disorders (DSM-IV- R), as a replacement
for the legal constructs of perversion or sodomy and describes them as
reccurent, intense sexually arousing fantasies, sexual urges, or behaviors
generally involving nonhuman objects, or the suffering or humiliation of
partner, or children or other nonconsenting persons.
KEY WORDS: Paraphilia /
Ethiology / Clinical Prognosis