Zbornik Instituta za kriminološka i
sociološka istraživanja
2009/
Vol. XXVIII / 1-2 / 93-116
Originalni naučni rad
UDK:
ID broj:
Vesna
Gojković*
Fakultet
za pravne i poslovne studije u Novom Sadu
U ovom tekstu se
diskutuje jedna od centralnih tema psihologije kriminalnog ponašanja, a to je
problem adekvatnog dijagnostifikovanja ličnosti prestupnika.
Novija
istraživanja ličnosti opasnih kriminalaca ukazala su na inadekvatnost
postojećih nozoloških kategorija koje su preuzete iz psihopatologije, i
jednostavno implementirane na populaciju osuđenika. Tako se većina osuđenika
primenom kriterijuma DSM IV klasifikuje u kategoriju poremećaja ličnosti
(antisocijalni poremećaj), čime se indirektno prihvata premisa da su svi
kriminalci psihopate i da su sve psihopate kriminalci.
Robert Hejr
(Hare,1998) je uveo nov koncept kriminalne psihopatije kao nezavisan takson u
odnosu na postojeće nozološke kategorije, i utvrdio da psihopatija čini jezgro
kriminalne ličnosti, ali da kriminalno ponašanje nije srž psihopatije. Kanadski
autori (Andrews,2003) su, analizirajući studije kriminalnog ponašanja u
poslednje dve decenije, potvrdili zaključak da kriminalnu ličnost treba
prediktovati na osnovu seta kriminoloških i ličnosnih osobina, a ne kliničkih
varijabli.
U radu je izneta
sugestija da kriminalnu ličnost čini i specifična disfunkcija kognitivnih
sposobnosti, uzrokovana poremećajima u radu centralnog ličnosnog sistema, što
podrazumeva invalidne relacije između mišljenja i emocija, odnosno mišljenja i
govora.
Dakle, opasni kriminalci
imaju kriminalnu ličnost i kriminalni um, to su kriminalne psihopate koje su
kao takve rezistentne na svaki vid tretmana. Prevencija se u tom smislu odnosi
na akcije zaštite društva od njih, kao i ranom detekcijom na osnovu predloženih
kriterijum – varijabli.
KLJUČNE REČI:
antisocijalna ličnost / kriminalni psihopata / kriminalni um
*
Rad je nastao kao rezultat na projektu "Prevencija kriminala i socijalnih
devijacija" koji podržava Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj
Republike Srbije, broj 149016
*
E-mail: v.gojkovic@nadlanu.com
Psihologija kriminalnog
ponašanja je jedna nova aplikativna oblast psihologije, koja je nastala kao
rezultat potrebe da se sistematizuju naučna psihološka znanja o etiopatologiji
kriminala. Osnovni predmet izučavanja jeste empirijska i teorijska eksploracija
individualnih razlika u činjenju krivičnih dela.
Mogli bi smo reći da je
tek sa Ajzenkovim (Eysenck,1982)
istraživanjima kriminala započeo sistematski razvoj ove nauke, jer su se do
tada koreni i oblici ispoljavanja nasilništva i zločinačkog ponašanja uopšte,
razmatrali ad hoc. Drugim rečima, psiholozi su fenomen prestupništva razmatrali
u okviru postojećih teorija ličnosti, ili u okviru izučavanja problema
individualnog aberantnog ponašanja, koji je podrazumevao primenu znanja iz
psihopatologije i kliničke psihologije.
Tako je delinkventno
ponašanje sve do sredine prošloga veka, dijagnostifikovano primenom postojećih
nozoloških kategorija. Indirektno, to je značilo prihvatanje stavova da se ovaj
vid ličnosnih malformacija svrstava u kategorije mentalnih poremećaja i poremećaja
ličnosti, što je dalje značilo da se može govoriti o istim ili sličnim
etiološkim faktorima, kao i simtomima i predikciji na osnovu istih varijabli.
Nedostataci ovakvog pristupa su višestruki i tiču se kako teorijskih okvira
prirode samih poremećaja, tako i praktičnih konsekvenci koje postavaljaju
pravce eventualnog terapijskog ili preventivnog delovanja.
U ovom radu, mi ćemo se
baviti problemom adekvatne dijagnostike ličnosti prestupnika, odnosno problemom
njihovog tretmana.
Najpre, evidentan je
problem konotativnog određenja same aberacije. U psihologiji kriminalnog
ponašanja, delinkvencija je zakonski inkriminisano ponašanje i subsumira pojam
devijantnosti.1 U psihopatologiji se pod pojmom dvijantnosti
podrazumeva svako odstupanje od normalnosti. Normalno je svako ponašanje koje
odgovara proseku, i sve što odstupa od prosečnih vrednosti jeste devijacija.
Ukoliko je odstupanje veće, devijacija je značajnija. Očigledno, pojam
normalnosti je definisan statističkim pristupom, da bi se na elegantan način
eliminisale kulturološke, vremenske i moralne odrednice.
Kada je reč o mentalnom
zdravlju, odmah se postavlja pitanje – odstupanje u odnosu na šta ili na koga?
Naravno, radi se o devijacijama u odnosu na postavljene standarde u društvu, u
odnosu na norme koje regulišu proces socijalizacije i omogućavaju proces
civilizacije uopšte. Drugim rečima, svako ponašanje koje značajno odstupa od
normi i standarda (koje je većina podržala) smatra se anormalnim ili
abnormalnim2 ponašanjem: to su mentalne, emocionalne i ponašajne
aberacije, pri čemu su one standardizovane postojećim nozološkim kategorijama
psihijatrijske dijagnostike.
Predmet bavljenja
psihopatologije su dakle, ljudi koji imaju navedene abnormalne simptome i/ili
sindrome i koji se klasifikuju u jednu od kategorija mentalnih poremećaja ili
poremećaja ličnosti. Kriminalci koji svakako zadovoljavaju kriterijum
odstupanja, takođe se svrstavaju u jednu od kategorija, a najčešće se radi o
tipu poremećaja koji je definisan kao antisocijalni poremećaj ličnosti, 3
odnosno disocijalni poremećaj ličnosti.
Rezultat ovakvog stanja
je to da se delinkventna i devijantna ponašanja često psihološki interpretiraju
kao poremećaji koji su prvenstveno uslovljeni socijalnim disocijacijama.
Latentna informacija koja "leži" u suštini primene ovakvog naziva jeste
da se radi o ljudima koji su "odvojeni od socijalnog4"–
sociopatama – ili su usmereni protiv (anti) društva, čime se definitivno
maskira prava priroda i psihološka kauzalnost pojave.
Naravno, postoje zločini
koje čine osobe sa mentalnim poremećajima, ali njih u ukupnoj strukturi ima oko
15%, pa se o njima govori kao o kriminogenim kauzalnim faktorima. Pravo pitanje
bi bilo: zašto psihički procesi i stanja dovode do toga da neko pobegne u
sopstveni svet i postaje nasilan (najpre prema sebi), a drugi sopstvenu
poremećenost manifestuju nasiljem na drugim ljudima.
Konačne posledice su
katastrofalne, jer, kao što rekosmo, pogrešno postavljena dijagnoza uzrokuje
pogrešan tretman, što se potvrđuje zastrašujućim brojem recidivista (nezavisno
od društvenih sistema), velikom "tamnom brojkom kriminala" i anomijom
u određenju programa prevencije.
Distinkcija različitih
oblika ljudske devijantnosti nastala je usled nedovoljno istraženih etioloških
okolnosti - dugotrajna vladavina sociološko-kulturoloških teorija, kao i etička
ograničenja u psihofiziološkim istraživanjima, doprinela je razvoju mišljenja
da u formiranju duševnih oboljenja prvenstveno ulogu igraju psihološki faktori
endogenog porekla, a da u nastanku delinkventnog i devijantnog ponašanja
primarnu ulogu imaju faktori egzogenog, socijalnog porekla. Novija
istraživanja, međutim, pokušavaju da ukažu na to da stvari nisu tako
jednostavne i da je problem vrlo heterogen, jer je čovek, po prirodi stvari, i
biološko i psihološko i socijalno biće.
Drugi činilac koji je
doprineo navedenom razlikovanju kategorija ljudskog ponašanja, jeste način na
koji je izvršeno odstupanje od normi i standarda. Duševni bolesnik je
"otišao" u sopstveno ludilo, sa posledicama prvestveno po svoju
ličnost, a delinkvent je uz verovatnoću sopstvene disfunkcije odstupao tako da
su posledice u najvećoj meri po njegovu okolinu i šire.
Primenom iste
dijagnostičke klasifikacije za sve forme aberacija, izgubile su se individualne
razlike i u populaciji samih prestupnika. Većina osuđenika, bez obzira na
značajne strukturalne razlike, svrstana je u jedan dijagnostički klaster
psihopatije. Ovaj stav podrazumeva da su sve psihopate kriminalci (po ličnosnom
određenju) i da su svi kriminalci psihopate.
1 Devijantno ponašanje
nije zakonski kažnjivo, ono jeste u suprotnosti sa normama i vresnostima i
izaziva reakcije osude i odvbacivanja, ali nije presuđeno. Devijant nije nužno
delinkvent, dok je delinkvent nužno i devijant.
2 Razlika je definisana
lingvističkim područjem kome autor pripada: u anglosaksonskoj literaturi,
koristi se termin abnormalno.
3 Drugim rečima, s jedne
strane postoje odstupanja koja su procentualno značajno manje rasprostranjena u
populaciji, ali koja se tretiraju kliničkim putem (jer se uglavnom navodi
psihološko poreklo), i koja povlače nesrazmerno veliku stigmu (porodica se u
velikoj meri stidi duševno obolelog člana). S druge strane, postoje odstupanja
koja nemaju zasebnu dijagnostiku psihološku klasifikaciju, za koja se u velikoj
meri tvrdi da su posledica socijalnih činilaca, koja su u značajno većoj meri
rasprostranjena u populaciji i koja imaju nesumnjivo značajno veću štetnost po
društvo, a obrnuto proporcionalnu društvenu reakciju (porodica može da iskaže
stid zbog člana koji je osuđen, ali u blažoj meri nego da je
"ludak").
4 oni ne pate od društva,
društvo pati od njih
Ne postoji potpuna
saglasnost oko toga šta tačno podrazumeva pojam psihopatskog poremećaja
ličnosti, disocijalnog poremećaja, ili, antisocijalne ličnosti. Nozološku
kategoriju psihopatije uvodi Pričard (Prichard,
prema Bukelić, 2000) obeležavajući ovo oboljenje kao "moral
insanity", koje opisuje kao "perverziju prirodnih osećanja, težnji i
prirodnih impulsa, navika, temperamenta i moralnih dispozicija, bez poremećaja
inteligencije i bez bolesnih iluzija i halucinacija". Stoga se dugo za
ovaj vid aberacija koristio nezvanični termin "ludilo bez ludila",
ili moralno ludilo. Poremećaj moralnosti, kao dominantno obeležje psihopata,
naročito ističu dinamski psiholozi, opisujući ove osobe kao osobe bez
super-ega, ili sa invalidnim super-egom. Nedostatak morala ili devijantnu
moralnost ili amoralnost ističu i ostali psiholozi kao suštinsku odliku ove
kategorije aberacija, s tim što se navode drugačiji mehanizmi nastajanja
poremećaja.
Autori uglavnom navode
kao psihopatski "trijas" osobine kao što su zadovoljenje potrebe bez
odlaganja, sada i odmah, nemogućnost kontrole impulsa i nedostatak osećanja
krivice.
Ali, da li su svi amoralni ljudi koji se
teško kontrolišu, manipulativni su i bezobzirni, i pri tom su očuvanih funkcija
svesti i mišljenja - kriminalne ličnosti?
Odgovor na ovo pitanje
zahteva mali uvod, odnosno upoznavanje sa principima uobičajene kliničke
klasifikacije. Jedna od najčešće korišćenih klasifikacija je DSM IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental
Disorders, American Psychiatric Association, 1994), koja opisuje ponašajne
obrasce i psihološke odlike koje svrstava u klastere, unutar dijagnostičke
kategorije. Klasteri su nastali tako što je određeni broj kliničara prikupljao
simptome pacijenata koji se manifestuju prilikom različitih abnormalnih oblika
ispoljavanja, a onda su svi ti nalazi sistematizovani i "uređeni" u
ovaj dijagnostički registar.
Kada je reč o
poremećajima ličnosti, DSM IV opisuje tri klastera aberantnog ponašanja. To su:
1)
ekscentrici: paranoidni,
shizoidni i shizotipalni poremećaji ličnosti
2)
dramatici: histrionični,
narcistični, disocijalni (antisocijalni), granični poremećaji ličnosti
3)
strašljivci:
izbegavajući, opsesivno – kompulsivni, zavisni poremećaji ličnosti
Problemi koji često
nastaju u praksi su tipični za metodološke nedostatke korišćenja kliničkog
metoda. Jedan od njih je taj što i unutar jedne kategorije mentalnih poremećaja
ne postoji precizna saglasnost oko egzaktne konotacije termina koji se koriste za
opise različitih vidova ponašanja.
Poenta je u tome da se
ponašajne i emocionalne disfunkcije detekuju i klasifikuju u nozološku
kategoriju koja je definisana kliničkim putem, te se na osnovu kliničkih kriterijuma i prediktuje
takvo ponašanje.
Međutim,
novija istraživanja ukazuju da se kriminalno ponašanje mora indikovati na
osnovu kriminalnih varijabli, koje imaju
drugačiju konotaciju od kliničkih i čine poseban takson.
Jedno od istraživanja o
kojima govore ovi autori pokazuje da kada se vrši predikcija kriminalnog
ponašanja na osnovu kliničkih varijabli (anksioznost, depresivnost, itd) onda
dobijamo neznačajnu korelaciju od 0,03 do 0,09. Ako se predikcija kriminala vrši
na osnovu kriminoloških varijabli, onda je korelacija značajna i njena visina
je preko 0,40.
Endrjuz
i Bonta (Andrews and Bonta, 2003), su
napravili uporedne profile rezultata istraživanja kriminalca u najvećim
kanadskim i aneričkim zatvorima i ustanovili su da se može govoriti o četiri
kriminalna prediktora, koje su nazvali “Big
four”, a to su: kriminalna istorija, antisocijalno ponašanje, kriminalno udruživanje
(antisocijalna podrška) i ličnost. Dakle, evidentirana su čak tri seta
"kriminoloških" varijabli i jedan set ličnosnih, kliničkih varijabli.
Grupa autora (Knepper, 2001) je napravila pregled 131
studije recidivizma koje su objavljene u periodu od 1970. do 1994. godine, i
sistematizovala prediktore recidivizma prema stepenu korelacije, a rezultat je
prikazan u sledećoj tabeli.
|
prediktor |
korelacija |
|
udruživanje |
0,21 |
|
antisocijalna
kognicija |
0,18 |
|
antisocijalna
ličnost |
0,18 |
|
rasa |
0,17 |
|
kriminalna
istorija |
0,16 |
|
roditeljsko
postupanje |
0,14 |
|
socijalno
postignuće |
0,13 |
|
interpersonalni
konflikti |
0,12 |
|
uzrast |
0,11 |
|
zlostavljanje |
0,10 |
|
inteligencija |
0,07 |
|
personalni
distres |
0,05 |
|
socijalni
status |
0,05 |
Ono što se prvo zapaža je
to da su, s obzirom da se radi o predikciji recidivizma, dobijene relativno
niske korelacije. Naš zaključak je pojačan argumentom da su uključeni i
"čisto" kriminološki prediktori, kao što je kriminalna karijera, na
primer. Međutim, treba imati u vidu da je kao metod analize odnosa između
merenih pojava korišćen metod jednostavne linearne korelacije, tako da
pretpostavljamo da bi veze bile mnogo ubedljivije da su primenjene neke
složenije, multivarijantne analize podataka.
Takođe, treba razjasniti
odnos prediktora kao što su antisocijalna kognicija i inteligencija, odnosno
antisocijalna ličnost i personalni distres. Prema ovim nalazima, stepen
razvijenosti opštih kognitivnih sposobnosti, odnosno pamet, nije prediktivan
faktor bavljenja kriminalom. Međutim, socijalna inteligencija, koja podrazumeva
određeni amoralni kognitivni stil, slabost kontrole i nesposobnost kompromisnog
življenja, je značajni prediktor povratništva. Slično tome, antisocijalna
ličnost, konfliktna ličnost koja živi bez straha od kazne, osećanja krivice i
traži stalna uzbuđenja, bez obzira na posledice, jeste prediktivna osobina
kriminala. S druge strane, interiorizovani ličnosni konflikti i unutrašnja
dinamika nema nikakav značaj za predviđanje ponovnog vršenja kriminala.
Zaključak autora je da za predikciju nasilničkog kriminala (u odnosu na
kriminalni prediktor – ličnost) treba uzeti konstrukt psihopatije, ali onako
kako je definiše Robert Hejr (Hare,1998).
Ovaj autor je smatrao da
postojeća dijagnostika psihopatije nije adekvatna iz nekoliko razloga. Najpre,
kada je reč o kriminalcima, evidentno je
da nisu svi kriminalci psihopate. Hejr je smatrao da postoje suštinske,
koncepcijske razlike između APL (antisocijalni poremećaj ličnosti) i kriminalne
psihopatije.
Primenom dijagnostičkog
kriterijuma (DSM IV), on je ustanovio da se preko 80% osuđenika može svrstati u
APL kategoriju, a da pri tom postoje vrlo značajne razlike u strukturi
ličnosti. Tako na primer, seksualni prestupnici, koji se prema emocionalno kognitivnom
ustrojstvu značajno razlikuju od ostalih kriminalaca, takođe su
"pripali" ovoj kategoriji. Na taj način, neopravdano je izvršeno
ujednačavanje, odnosno, izgubljene su individualne razlike. Glavni razlog je
taj, kako kaže Hejr, što u okviru APL ne postoje indikatori kao što je
nepostojanje straha od kazne na primer, ali i neki drugi.
Pre Hejra, istražujući
problem dijagnostike kriminalca, Kleklej (Cleckley,
1982) je, pošavši od hipoteze da nisu
sve psihopate kriminalci, napravio dopunu DSM IV kriterijuma. Nakon
dugogodišnjeg terapeutskog rada sa pacijentima, utvrdio je osnovne odlike
psihopata, koristeći kliničke metode. Najvažnije su tri karakteristike: prvo,
oni nemaju poremećaje kao što su halucinacije ili deluzije, ali ni anksioznost
niti osećaj krivice (ludilo bez ludila); drugo, oni su apsolutno
neresponzitivni na socijalnu kontrolu (čine nešto iako znaju da će biti
kažnjeni); treće, on smatra da kriminalno ponašanje ne čini suštinu
psihopatije, i navodi niz primera svojih pacijenata koji su bili psihopate, ali
nisu imali kriminalni dosije.
Hejr je iskoristio listu
odlika psihopata koje navodi ovaj autor i revidirao je, koristeći rezultate
sopstvenih empirijskih istraživanja o detekciji kriminalnog ponašanja, i tako
je formirao listu od 20 opisa kriminalnog psihopate - PCL-R.
Da bi bilo jasnije o čemu
se radi, daćemo uporednu listu DSM IV kriterijuma za pripadnost grupi
antisocijalnih personalnih poremećaja (APL) i revidiranu listu Hejra (PCL-R).
|
DSM
IV / APL |
PCL-R |
|
1.
Ignorisanje prava drugih (treba da zadovolji najmanje tri navedena uslova): |
1.
Površan šarm |
|
a.
ponašanje koje zahteva hapšenje |
2.
Grandioznost |
|
b.
lukav i manipulativan |
3.
Potreba za stalnom stimulacijom |
|
v.
impulsivan |
4.
Patološko laganje |
|
g.
agresivan |
5.
Manipulativnost |
|
d.
neodgovoran |
6.
Odsustvo osećanja krivice i kajanja |
|
đ.
odsustvo kajanja |
7.
Površnost afekata |
|
2.
Stariji od 18 godina (i 18) |
8.
Odsustvo empatije |
|
3.
Istorija poremećaja ponašanja u detinjstvu |
9.
Parazitiski životni stil |
|
4.
Antisocijalno ponašanje nije posledica shizofreno-manične epizode |
10.
Slaba bihevioralna kontrola |
|
|
11.
Promiskuitetnost |
|
|
12.
Rani problemi u ponašanju |
|
|
13.
Odsustvo realističkih ciljeva |
|
|
14.
Impulsivnost |
|
|
15.
Neodgovornost |
|
|
16.
Nemogućnost prihvatanja odgovornosti za sopstvene odluke |
|
|
17.
Više kratkotrajnih bračnih veza |
|
|
18.
Juvenilna delinkvencija |
|
|
19.
Otpornost na mehanizme uslovljavanja |
|
|
20.
Kriminalna karijera |
Dakle, kriminalno
ponašanje nije suština psihopatije, kao što kaže Kleklej, ali je psihopatija
suštinsko jezgro kriminalnog ponašanja kome gravitiraju navedene emocionalno
interpersonalne osobine, zaključuje Hejr. On dalje navodi da su DSM IV
kriterijumi zasnovani na bihevioralnim opisima koji mogu biti svojstveni i
ljudima koje uglavnom označavamo kao "normalne", prodorne, agresivne,
ambiciozne i td. Na primer, Endrjus (Andrews,
2003) kaže da ako bi ljudi zaposleni u nekoj kompaniji popunjavali intervju
zasnovan na ovim kriterijumima, većina bi opisala menadžere kao manipulativne,
agresivne, impulsivne ili bez osećanja empatije (i to u jednakoj meri kao neki
presuđeni hladnokrvi ubica). Šta tek možemo očekivati kada je reč o osuđeničkoj
populaciji?
Osnovna razlika u
Hejrovom određenju psihopatije u odnosu na antisocijalne poremećaje ličnosti u
DSM IV jeste ne samo u pristupu - psihopatija je poseban konstrukt (ličnosti),
nego i u sadržaju - to je emocionalno - interpersonalna dimenzija. Kriminalna psihopatija
mora sadržati opise afektivnih i interpersonalnih odnosa, odlika koje su
specifične samo za ovaj konstrukt i ne mogu pripadati drugim poremećajima
ličnosti. Drugim rečima, Hejr je smatrao da je psihopatija konstrukt (ličnosni)
koji je određen bihevioralnim, kognitivnim i afektivnim odlikama, koje su
nezavisne od ostalih pojmova koji određuju poremećaje ličnosti. Iz tog razloga,
on insistira da su kategorija antisocijalni poremećaj ponašanja APL (DSM IV) i
kriminalna psihopatija dve potpuno nezavisne i suštinski različite kategorije.
Proveru Hejrovog tvrđenja
su izvršili Haris i saradnici (Harris at
al, 1994), ispitavši 653 osuđenika i potvrdili svoj nalaz o postojanju
posebne ličnosne dimenzije kriminalne psihopatije.
Mnogobrojne studije
kriminalnog ponašanja, kako strane tako i domaće, ukazale su da konativna
dezorganizacija uzrokovana malformacijom u radu centralnog ličnosnog sistema i
sekundarnih poremećaja ličnosti, u sprezi sa kognitivnim deficitom, podrazumeva
poseban vid poremećaja ličnosti koji možemo dijagnostifikovati kao kriminalnu psihopatiju.
Preciznije rečeno, radi
se o dispozicionoj (organskoj), averzivnoj psihopatiji, koja se razlikuje od
uobičajenih oblika psihopatskog ispoljavanja. Ovu psihopatiju određuje
averzivna, afektivna agresija, koja nema instrumentalni karakter, nego je sama
sebi cilj. Prepoznatljiva je kao destruktivno ponašanje nasilnih, opasnih
kriminalaca.
Kanadski istraživači, ali
i neki drugi, smatraju da se u okviru konstrukta kriminalne psihopatije mogu
razlikovati primarne i sekundarne psihopate. Za razliku od uobičajene
distinkcije, koja podrazumeva da je primarno ono što je urođeno, a sekundarno
rezultat stečenih osobina, ovde je osnovna razlika u posedovanju ili
neposedovanju osobine ličnosti koja se određuje kao (ne)sposobnost za osećanjem
krivice. U odnosu na terapijsko postupanje, to znači da je kod primarnih
psihopata usled odsustva osećanja krivice, nemoguć bilo kakav tretman.
Poznato je na primer, da
se dugo vodila polemika između Blekburna i Ajzenka o tome kako se određuje
kategorija primarne i sekundarne psihopatije. Tako su primarne psihopate
određene klasičnom definicijom psihopatije (nebriga za druge ljude, nedostatak
empatije i sl), dok se za sekundarne psihopate smatralo da mogu imati osećanje
krivice, tj da se nakon učinjenog zlodela mogu pokajati i zažaliti što su to
učinili. Ove dve grupe psihopata poseduju vrlo slične karakteristike, ali
sekundarne psihopate mogu imati povremeno osećanje griže savesti. U
prognostičkom smislu - uspešnost terapije je realna pretpostavka, jer u
psihološkom smislu, oni imaju kapacitet za osećajnost, ali su prosto naučeni da
"ugase" osećanja.
Robert Hejr, međutim,
odbija svaku indiciju postojanja osećanja krivice ili "griže savesti"
kod kriminalnih psihopata. Opasni delinkventi su kriminalne psihopate. Unutar
koncepta psihopatije nema podele na primarne i sekundarne.
On je smatrao da
kriminalne psihopate nikada nemaju osećaj krivice i da kod njih ne postoji
anksioznost uzrokovana sopstvenim lošim ponašanjem, tj. da ne postoje
sekundarne psihopate. Kod njih se indukuje devijantna savest i emocionalnost,
ne postoji strah od kazne, pa su izuzetno otporni na svaki tretman. Kriminalne
psihopate ne mogu se poistovetiti sa narcističkim poremećajima, jer su oni
emocionalno prazni, nemaju kapacite da vole ni sebe ni druge ljude, to su
"zombirani" ljudi koji se rukovode svojim nagonskim, impulsivnim
težnjama. Ovaj specifičan poremećaj, koji je karakterističan upravo za
kriminalnu populaciju, nastao je biološkim deficitom i-ili u ranom detinjstvu,
i kao takav, nije ga moguće korigovati. Tokom života, ostaje relativno
stabilan. Autori govore o kriminalnoj kogniciji i kriminalnoj psihi. Predikcija opasnog kriminaliteta na
osnovu ovog poremećaja je visoka (0,80), kao i predikcija recidivizma.
Opasni kriminalitet
podrazumeva počinioce najtežih krivičnih dela, a to su nasilnički delikti:
krvni delikti (ubistva), seksualni delikti (silovanja) i krivično delo
razbojništva koje ima elemente imovinskih delikata. To je u skladu sa Hejrovim
mišljenjem da nisu svi kriminalci psihopate,odnosno, da opasni, nasilni
kriminalci jesu kriminalne psihopate.
Postoje i mišljenja da su
kriminalne psihopate samo "neuspešne" psihopate. Ovi autori negiraju
Hejrov pristup, smatrajući da sa nama "normalno" žive ljudi sa
sličnim ličnosnim osobinama, ali da nisu kriminalci. Odnosno, oni čine krivična
dela, nasilni su, ali nisu nikada presuđeni za izvršene zločine.To što su
"uhvaćeni" je jedina razlika. Zato su neki istraživači smatrali da
treba revidirati Hejrovu listu i uključiti i neke druge kriminološke varijable,
koje su pokazale impresivnu prediktivnu vrednost, kao što su rani oblici
devijantnog ponašanja (zloupotreba supstanci, antisocijalno ponašanje i sl).
U prilog tome, govore i
ranije navedena istraživanja o prediktivnosti recidivizma, na primer, koje je
najtačnije bilo kada su kao prediktori korišćene kriminološke varijable.
Tako smo došli do još
jednog koncepta koji opisuje oblike ponašanja, simptome, koji čine klaster
kriminalne ličnosti. Endrjuz i Bonta (Andrews,2003)
su napravili korekciju Hejrove liste PCL-R i usaglasili je sa konstruktom
kriminalne psihopatije koji je definisan već pominjanim Big four prediktorima. Simptomi (indikatori) su diferencirani u tri
grupe:
Prvu grupu čine
konstantne, nepromenljive varijable, odnosno osobine koje su zajedničke za sve
one koje možemo klasifikovati u ovu dijagnostičku kategoriju. To su prediktori
čija je visoka prognostička validnost empirijski dokazana, odnosno, oni se
najčešće nalaze u anamnezi opasnih kriminalaca. To su kriminološki faktori.
Drugu grupu čine
indikatori koji mogu varirati (po intezitetu i frekvenciji) kod različitih
ispitanika i treću grupu čine indikatori koji predstavljaju način odgovora
ispitanika (responzitivnost). Na primer, osuđenik će u svojoj anamnezi svakako
imati kriminalnu istoriju, i može ispoljavati potrebu za stalnim patološkim
laganjem, potrebu za manipulacijom drugim ljudima, bez potrebe za osećanjem
krivice što to radi i td. U kontaktu sa ljudima, pokušava da osvoji šarmom,
koji se oslanja na sopstveno osećanje grandioznosti, sebe voli najviše itd.
Pogledajmo sada kako
izgleda ova lista:
|
1.
KRIMINALNA ISTORIJA (NEPROMENLJIVA) |
2.
KRIMINOGENE POTREBE (PROMENLJIVA) |
3.
RESPONZITIVNOST |
|
-
parazitski način života |
-patološko
laganje |
-
površan šarm |
|
-
rani poremećaji ponašanja |
-
manipulativnost |
-
grandiozno osećanje sopstvene vrednosti |
|
-
više kratkotrajnih brakova |
-
odsustvo osećanja krivice |
-
potreba za stalnom (povećanom) stimulacijom |
|
-
juvenilna delinkvencija |
-
slaba bihevioralna kontrola |
-
plitki emocionalni doživljaji |
|
-
otpornost na procese uslovljavanja |
-
promiskuitetnost |
|
|
-
ponavljanje kriminalnog ponašanja |
-
nedostatak realističnosti, naročito u određivanju ciljeva "na duže
staze" |
|
|
|
-
impulsivnost |
|
|
|
-
bezosećajnost |
|
|
|
-
ne prihvatanje odgovornosti |
|
U nekim forenzičkim
studijama, kao i u nalazima Hejra, kao bitna odlika kriminalne psihopatije
navodi se "nesposobnost sticanja novog iskustva putem učenja". Time
se psihopate određuju kao nepopravljiva kategorija ljudi, koja ne reaguje ni na
jedan tretman. Endrjuz i Bonta (Andrews,2003)
su pokušali da ukažu na to da je izvestan tretman moguć, ako se deluje
prvenstveno na simptome klasifikovane u kategoriju "kriminalne
potrebe" i "responzitivnost".
Proveravajući ovaj model
o konstruktu kriminalne psihopatije, autori su utvrdili da sa recidivizmom (kao
kriterijum opasnosti) u najvećoj meri koreliraju varijable kao što su
kriminalna istorija, antisocijalno ponašanje i antisocijalna podrška, dok je za
sociološke varijable, kao što su socioekonomski status i rasa, utvrđena niska i
statistički irelavantna korelacija.
Drugim rečima, ono što
diferencira (prediktuje ) "opasne" kriminalce jeste sindrom osobina,
ponašanja koji čine listu kriminalne psihopatije. Skup ovih indikatora je ono
što ih razlikuje od ostalih psihopata u populaciji (klaster nepromenljivih
odlika čine ono što je zajedničko za sve kriminalne psihopate, dok osobine iz
drugog klastera mogu varirati). Dakle, opet se ponavlja Hejrov zaključak:
psihopatija čini srž kriminalne ličnosti, ali kriminalno ponašanje ne čini srž
psihopatije. I naravno, nisu sve psihopate kriminalci, kao što ni svi
kriminalci nisu psihopate.
U odnosu na listu koju su
predložili Bonta i saradnici, i u odnosu na Hejrov koncept psihopatije,
smatramo da je važno primetiti da bi bilo poželjno imati u vidu i specifični kognitivni deficit opasnih
kriminalaca. Kao što studije nasilništva potvrđuju, radi se o psihopatiji
koja uključuje spregu ova dva ličnosna entiteta (razum i konativne osobine), a
koja deluju dispoziciono na sve kriminogene prediktore.
Mišljenja smo da kao što
postoje posebne osobine ličnosti koje diferenciraju opasne kriminalce, postoji
i poseban način na koji funkcioniše njihov um, i da se tu ne radi toliko o
primarnoj (ne)mogućnosti da razviju pamet (dispozicije) koliko o defektnim vezama
između dispozicija i konativnih struktura. Ovaj pristup mogao bi biti odgovor
na dilemu da li je inteligencija značajan prediktor kriminala, naročito
nasilničkog, kao i pitanje da li je osuđenička populacija pretežno određena kao
deo opšte populacije sa slabije razvijenim kognitivnim sposobnostima ili ih je
usled ovog deficita bilo lakše uhvatiti(?).
Kognitivna
insuficijencija koja je pretežno hereditarnog porekla dodatno je izmenjena
poremećajima u centralnom konativnom sistemu, tako da oni imaju drugačije
viđenje odnosa u svetu oko sebe i diferencijalno abnormalnu moralnost. Razvoj
analno-sadističke agresije i amoralnosti kao dispozicije dodatno je
fascilitirana i deficitom u razvoju verbalnih sposobnosti.Većina prevalentnih
istraživanja nasilničkog kriminala je ustanovila insuficijenciju verbalnih
sposobnosti, koja se, kao što to neurofiziološka istraživanja pokazuju,
objašnjava slabom lateralizacijom u korteksu.
Studija Mofita (Moffit,1981) je ukazala na to da se kod
dece sa atisocijalnim ponašanjem mogu uočiti rane teškoće u razvoju verbalnih
sposobnosti, što je još jedan argument o dispozitivnoj vrednosti ovog deficita,
koji se donedavno objašnjavao kao posledica slabe edukacije kriminalaca. Evo
kako Mofit opisuje nalaz: "deca (u vrtiću) koja imaju problem da se
izraze, ili da zapamte određene informacije su jednostavno hendikepirana.
Disfunkcionalna komunikacija između deteta i roditelja, vršnjaka i učitelja kasnije
se razvija u trajno antisocijalno ponašanje" .
Verbalni deficit kod
delinkvenata je činjenica koja je poznata mnogim istraživačima i svima koji
rade u penitercijalnim ustanovama. Njihov rečnik je ograničen i sačinjavaju ga
konkretno-operacionalni pojmovi. Na žalost, poslednje istraživanje Instituta za
psihologiju u Beogradu, pokazuje da to više nije odlika samo juvenilnih i
odraslih delinkventa, nego mladih u celini. U proseku, oni koriste oko 200
reči, rečenice su oblikovane kao SMS poruke, koriste se (engleske) skraćenice,
pokreti ekstremitetima kompenzuju deficit vokabulara. Jedno od ponuđenih
objašnjenja bilo je i to da deca ne čitaju knjige, sve manje ulažu u sopstvenu
edukaciju,oni su apolitični, dezorijentisani... Paralelno sa ovim nalazom treba
čitati i nalaz o porastu agresije kod mladih.
Dakle, edukacija utiče na
razvoj dispozicije, to je nesporno, ali treba imati u vidu rezultate
istraživanja koja ukazuju na rane oblike ispoljavanja ovog deficita i
inadekvatne relacije u porodici. Statin i Larson (Stattin, Larsson, prema Andrews, 2003) su longitudinalno ispitivali
122 dečaka od rođenja do njihove 30-godine, pokušavajući da utvrde relacije
između razvoja jezičkih sposobnosti i kriminala. Utvrdili su da je rana
vokalizacija (pre 6 meseci) u negativnoj korelaciji sa kriminalom (r=-.16), ali
da su majke kasnijih osuđenika imala veće teškoće u komunikaciji i razumevanju
jezičkih sintagmi deteta do njegove četvrte godine (17,5%), što nije bio slučaj
sa majkama ostalih dečaka. Slabost ili teškoće u emocionalnoj (neverbalnoj)
komunikaciji, direktno uslovljava i razvoj verbalne komunikacije: kada dete 50
puta izgovori neku reč i ne dobije odgovor, ili je odgovor naopak, on će takvo
ponašanje, tj reč, eliminisati.
Aberantne korelacije
između govora i mišljenja, odnosno emocija i mišljenja su jedna od suštinskih
odlika poremećaja koji se indikuju kod kriminalne psihopatske populacije. Ovaj
kognitivni deficit obeležava se kao amoralnost.
Pre Kolberga, Hjum (Hume, prema Popović, 1984) je govorio da
moralno mišljenje, odnosno davanje moralnog suda o nekome ili nečemu, nije
ništa drugo nego pridavanje emocija
racionalnom mišljenju, čime se odvija put od "jeste" koje učimo
kao date vrednosti i pravila, do "treba", koje daje moralnu
konotaciju. Ovaj filozof je pokušao da dokaže da su moralni sudovi, odnosno
"treba", utemeljeni na sentimentima, i da oni izražavaju osećanja
pohvale i pokude. Kada dete konačno usvoji nazore roditelja i počinje da dela u
skladu sa njima, bez prisustva roditelja, ono zapravo izražava pozitivna ili
negativna osećanja prema tom činu, u zavisnosti od emocionalnih uslova u kojima
se proces učenja odigravao. Da bi proces bio moguć, neophodno je da dete
razvije određeni stepen razumevanja (shvatanja), odnosno govora kojim ne samo
što se izražava, nego i postepeno uopštava. Razvoj govora uzrokuje bogatije
misli, ali i usložnjavanje emocija: one se razvijaju od jednostavnih, osnovnih
(ljutnja, radost, prijanto – neprijanto) do složenijih, kao što je ljubomora,
ljubav, mržnja, zavist, i sl. I tako dete konačno uspeva da razlikuje dobro od
zla, pri čemu je svaki vrednosni sud satkan od određenih oblika emocija
(sentimenta).
Kasniji interpretatori
Hjumovog gledišta kažu da je razlika između "jeste" i
"treba" ništa drugo, nego razlikovanje logičkog od psihološkog suda,
ali i da to "treba" nije samo jednostavan psihološki opis osećanja,
nego odraz celokupne ličnosti. "Jeste" je ono što nam roditelji
"serviraju" kao osnovne postulate i vrednosti (postoje jasni i
racionalni razlozi). "Treba" je ono što čini spektar naših moralnih
načela, individualno razumevanje i emocionalni doživljaj udenutih načela, to je
moralni kodeks svakog čoveka.
Ako Hjumovo određenje
logičkih iskaza "jeste" shvatimo kao racionalno mišljenje, sposobnost
izvođenja zaključaka na osnovu čega uviđamo odnose i učimo (sisteme vrednosti i
pravila), onda možemo prihvatiti tvrđenje da razvoj kognitivnih struktura
određuje način prihvatanja "jeste" sudova. Na primer, neko ko je
rođen sa slabijim mentalnim dispozicijama, teže će shvatiti šta sme a šta ne
sme, ali upornošću roditelja, voljom, ulaganjem, shvata osnovne odnose uspeva
da razlikuje dobro od zla, šta valja a šta ne. On u okviru svojih mogućnosti
razvija "jeste". Ukoliko je emocionalna komunikacija neoštećena,
postoji dovoljno gratifikacija, on razvija i sudove "treba" koji ne
znače odstupanje u pogledu društveno moralnih načela.
Međutim, opasni
delinkventi, koji su većinom kognitivno oštećeni, ne postižu najviši nivo
(moralnog) rasuđivanja, koji ovaploćuje savest, otežano (pogrešno) izvode
logičke zaključke koristeći konkretne pojmove sa egocentričnog aspekta. Pri tom
su i njihovi sentimenti, emocije i konacija uopšte, invalidni, i onda se
iskrivljenom rasuđivanju pridodaju iskrivljene ili neadekvatne (egocentrične)
emocije što za posledicu ima psihopatsku strukturu i psihopatsko ponašanje.
Pretpostavka od koje
polaze kognitivisti, o čemu govore još Pijaže i Vigotski, je da postoji
paralelizam u razvoju moralnog mišljea i opštih kognitivnih sposobnosti. Tako
na primer, razvojni put teče od preoperacionalnog, egocentričnog i konkretno –
operacionalnog perioda do formalno operacionalnog perioda, koji je najviši
stadijum i pretpostavlja postojanje apstraktnog mišljenja, rasuđivanja na
osnovu generalizacija itd.
Istraživanja kriminalnog
ponašanja ukazuju da većina delinkvenata donosi zaključke na osnovu konkretnih
zapažanja, sa aspekta sopstvenog Ja. Ne ulazeći u diskusiju o relaciji emocija
sa kognitivnim ustrojstvom, ovu osobinu autori često određuju kao (jedna od
osnovnih osobina kriminalnih psihopata) egocentričnost, narcizam. Otuda
verovatno i Hejrova potreba da ukaže na razliku između narcističkih poremećaja
ličnosti i kriminalne psihopatije – u istom odnosu kao što navodi razliku
između antisocijalnih poremećaja i psihopatije. Dakle, nisu sve osobe sa
narcističkim ulaganjima kriminalne psihopate, ali kriminalne psihopate jesu
narcistički poremećeni.
Narcizam je, prema Frojdu
(1984), uzrokovan povlačenjem libida
sa objekta u spoljnom svetu na samoga sebe – pošto me niko ne voli, voleću ja
sam sebe. Libido se ulaže u sopstveni ego, i s obzirom da nema adekvatnog
pražnjenja, energija narasta,odnosno ego raste i dobija grandiozne razmere. Ako
znamo da je ego racionalni segment ličnosti, "menadžer zadužen za kontakte
sa javnošću", jasno je da su onda svi realistički procesi (mišljenje,
apstrahovanje...) deformisani i nerealni. Dakle, emocionalni konflikti (prvenstveno
osećanje straha, prema psihoanalizi), uzrokuju iskrivljenje ego procesa, u
konačnom ishodu, odnosno formiranja invalidnog super – ega. Tako se ponovo
vraćamo na priču o reverzibilnom odnosu razvoja mišljenja i emocija.
Kognitivno bihevioralne
teorije govore o averzivnom uslovljanju, gde je egocentrizam i nesposobnost
kontrole impulsa uzrokovana afektivnim poremećajima u primarnoj sredini učenja,
odnosno cilj je da se izbegne bol (defanzivna agresija) a postizanje tog uspeha
je doživljaj nagrade. Doživljaj nagrade je praćen lučenjem dopamina, pa dolazi
do hemijske adikcije.
Paralelnost u razvoju
intelekta i moralnosti naglašava Pijaže (Piaget,
prema Popović,1984), kada govori o egocentričnoj fazi u razvoju deteta.
Osnovna odlika ovog stupnja jeste alogičnost u izvođenju zaključaka, odnosno
anomija moralnog rasuđivanja. Umesto da svoje mišljenje izvodi na osnovu
hipoteza, ono se donosi na osnovu sistema verovanja, sistema baziranog na
osećanjima. Kako se dete oslobađa egocentrizma? Tako što se, zahvaljujući
sredini koja je podsticajna, ohrabruje na samostalnost, proveravanje sudova,
samostalnom istraživanju ispravnosti onoga što mu se nudi, bez prinude i
"zahteva za jednosmernim poštovanjem". Ako nema takve sredine i
odnosa između roditelja i dece, onda se intelekt sputava, moralnost deformiše,
nema razvoja apstraktnog mišljenja i unutrašnje kontrole - sve funkcioniše na
osnovu spoljašnje kontrole autoriteta, smeni poslušnosti ili neposlušnosti.
Vigotski takođe naglašava
"osećajno – motivacionu sferu", jer se prvi moralni sudovi donose na
osnovu osećanja: "misao se ne rađa iz druge misli, nego iz motivacione
sfere svesti. Pomenuta sfera obuhvata stremljenja, interesovanja, afekte i
osećanja. Jedino afektivna i voljna težnja, koje su iza misli, mogu dati
odgovor na poslednje "zašto" u analizi mišljenja. Tuđu misao možemo
shvatiti jedino ako otkrijemo njenu delatnu, afektivno – voljnu pozadinu"
(Vigotskiй, prema Popović, 1984)..
Ovaj ruski autor, kada analizira razvoj mišljenja, analizira i razvoj govora,
smatrajući da su to dve kauzalno zavisne pojave.
Problem koji je
indikativan za psihopate (eksperimentalno utvrđen) jeste nemogućnost pridavanja
adekvatnih sopstvenih osećanja rečima i slikama čije se racionalno značenje
jasno prepoznaje. Dakle, nepostojanje empatije, nesposobnost uživljavanja jeste
takođe korelat poremećaja u mišljenju, odnosno razvoju moralnosti.
Da li je taj osećaj za
pravdu ili nepravdu, ispravno ili neispravno ponašanje formiran identifikacijom
sa roditeljima, kao što tvrdi dubinska psihologija, ili je nastao procesima
uslovljavanja, tj učenjem, ili ustaljivanjem fizioloških puteva između mislećeg
mozga i limbičkog sistema, ili su svi ovi faktori učestvovali u određenim
fazama i na određeni način? Poenta je u tome da se mora govoriti o deformisanoj
ličnosti u celini, jer je odnos između mišljenja (govora) i emocija
reverzibilan.
Hipoteza o idioafektivnoj
disocijaciji je poznata u psihopatologiji kao jedna od etioloških paradigmi
shizofrenije, a njen tvorac je bliski saradnik i učitelj Sigmunda Frojda, Eugen
Blojler.
Ovaj naučnik, je
izučavajući teške duševne poremećaje koje je označio kao shizofrene (rascep
ličnosti), došao do zaključka da se radi o idioafektivnoj disocijaciji. Cepanje
ličnosti nastaje kao posledica razdvajanja, prekida veze između mišljenja i
emocija. Bolesnik gubi kontakt sa realnošću i sa samim sobom (derealizacija i
depersonalizacija). Zašto i kako se to dešava, ne zna se pouzdano ni danas,
iako je još ovaj autor pretpostavljao da se radi o dominantnom kvaru u kori
velikog mozga i genetskoj predominaciji.
U odnosu na kriminalne
psihopate, indikovana je takođe disocijacija između mišljenja i emocija, s tim
što su procesi formalno očuvani. Kod psihopata, predominacija misaonih
disfunkcija, verovatno hereditarnog porekla (ili rano stečenog) uzrokuje
emocionalne disfunkcije. Rezultat je takav da kod obe vrste aberacija nalazimo
nagonsko ponašanje, samo što se kod psihopata nalaze očuvani realistički
procesi (nema prekida sa realnošću i samim sobom), ali tako da su uvek u službi
nagona.
Dakle, koncept kriminalne
psihopatije znači da se radikalno menja prilaz u definisanju ličnosti
kriminalca, etiopatogenezi ovog poremećaja ličnosti, što uzrokuje i promene u
sistemu terapije, odnosno principa delovanja na suzbijanje i sprečavanje
pojave.
Istraživanja o uticaju
različitih tipova tretmana potvrdila su stav da je reč o repetitivnom,
struktuiranom obliku ponašanja. Programi terapijskih zajednica su pokazali da
psihopatski kriminalci nisu motivisani i da vrlo brzo napuštaju terapijsku
grupu. Postoji i klinička anegdota o tome da psihopate uspešno manipulišu
ljudima i terapeutom i to tako da ubede terapeuta da je uspeo u svojoj nameri.
Optimisti, međutim, kažu da se problem može sagledati i drugačije: to što neko
pripada određenoj kategoriji (nozološkoj) ne znači da ima sve simptome koje ta
kategorija podrazumeva, i da se osobe sa istom dijagnozom mogu međusobno
razlikovati. Dakle, nisu sve psihopate neizlečive, i možda se kod nekih može
delovati. Stav koji ćemo prihvatiti zavisi od teorijskog aspekta sa koga
"stvar" posmatramo. Uslovnost prethodne rečenice uzrokovana je,
između ostalog, nalazima o visokoj stopi recidivizma i slabom, irelavantnom
uticaju socijalnih faktora na izmenu ponašanja kod nasilnih kriminalaca.
To znači, da možda treba
redefinisati problem na sledeći način: ako (za sada) ne postoji mogućnost da se
izvrši korekcija kriminalnog ponašanja koje smo označili kao kriminalna
psihopatija, onda treba napraviti sistem zaštite od njih. Taj preventivni sistem,
treba da obuhvati mere za ranu detekciju opasnog, kriminalnog ponašanja i
kaznenu politiku primerenu njihovoj struktuiranoj ličnosti. Naravno, treba
imati u vidu da nisu svi kriminalci psihopate.
Jedna od osnovnih ideja
psihologije kriminalnog ponašanja jeste da se na osnovu analize strukture
ličnosti koje vrše određeni tip zločina osvetle uslovi, mehanizmi nastanka
takvog ponašanja, što bi moglo da doprinese sprečavanju delinkvecije ili
terapijskom procesu.
Prevencija ili
sprečavanje nastanka delinkvencije je posebna naučna oblast, koju, makar po
obodima, dotiče i ovaj naš rad. Moramo reći da je do skoro, prevencija
delinkvencije, kao i resocijalizacija, proučavana u domaćim studijama, kroz
šablonski, okoštali, socrealistički način, koji nije ostvario značajan pomak u
praktičnoj realizaciji istraživanih ideja. Osnovna greška, na koju su ukazali
noviji radovi, bila je u tome što je problem razmatran sa generalizovanog,
uopštenog aspekta koji govori pretežno o društvenim uzrocima i društvenim
faktorima nastanka kriminala. Tako se često može pročitati da je neki prelomni
potres u društvu glavni uzrok kriminala, kao što su ratovi, velike ekonomske
nesreće, procesi tranzicije i slično. Naravno, niko ne spori evidentan uticaj
socijalnih okolnosti, ali se mnogo manje govori o tome da ne postaju kriminalci
svi koji su izloženi takvim uticajima, i da je najveća stopa kriminala iz
oblasti nasilničkih delikta odlika visokorazvijenih i ekonomski relativno
stabilnih zemalja. Takođe, dosadašnji koncept društvenog pristupa kriminalnom
ponašanju nije uzimao u obzir empirijska naučna saznanja o individualnim
razlikama, odnosno njegovoj heterogenoj strukturi.
Rezultati većine
psihološko-kriminoloških istraživanja, konkretno, govore o tome da je neophodan
princip individualizacije. To znači da ako znamo da postoje latentne sklonosti
ka vršenju delinkvencije koje se mogu predvideti sa određenim procentom tačnosti,
moguće je konstruisati program pravovremenog dejstvovanja koji bi bio usmeren
na markirane pojedince(tu se može čuti zamerka da to mnogo košta, ali pitanje
je šta više košta). Rano detekovanje sklonosti ka određenoj vrsti asocijalnog,
antisocijalnom ponašanju ili devijantnim oblicima ponašanja, i rano delovanje
na te ispoljene sklonosti, mogu umanjiti rizik od nastanka delinkencije.
Podaci o tome da postoji
visok procenat recidivizma, kao i nalazi o strukturi ličnosti kriminalaca koji
imaju kriminalnu karijeru, potvrđuju mišljenja da resocijalizacija ne postoji,
bar ne u onom konzervativnom smislu koja se prezentuje u penološkoj literaturi
i domaćoj javnosti. Ali, ako se značajno povećaju efekti preventivnog
delovanja, jasnije će postati i ka kom cilju ide resocijalizacija.
Suštinski prosec
resocijalizacije, jeste terapijski tretman osuđenika. Kako smo videli u
različitim istraživanjima, kriminalci su vrlo heterogeni međusobno, čak i kada
se radi o jednoj relativno ujednačenoj grupi (nasilnici). Ozbiljni poremećaji
ličnosti zahtevaju ozbiljan terapijski pristup, bilo individualan ili grupni.
Međutim, nema mesta optimizmu, jer dobijeni nalazi imaju vrlo lošu prognozu, na
prvom mestu zato jer se radi o većinskoj psihopatskoj populaciji. Robert Hejr,
u već pominjanoj studiji, iznosi mišljenje da, s obzirom na prirodu deficita,
nema ni govora o mogućnosti da se terapijski deluje na ove osuđenike, koji čine
oko 50% osuđeničke populacije. Ovo mišljenje podržavaju najnovije kognitivno-
bihevioralne studije.
S obzirom da oni poseduju
kriminalni um koji je rezistentan na različite vidove intervencija, onda bi se
društveni programi postupanja morali restruktuirati tako da se izoluju
kriminalci koji se određuju kao nepopravljivi (prema predloženoj metodi dijagnostifikovanja),
čime bi se smanjio i njihov uticaj na ostale osuđenike u penitercijarnim
ustanovama. Jedno od istraživanja nasilničkog ponašanja u zatvorima u Americi
je imalo za posledicu odvajanje osuđenika koji su bili otvoreno agresivni od
onih koji su imali druge oblike disfunkcija, i stepen međusobnog nasilja je
smanjen za trećinu. Na taj način se pruža veća mogućnost uspešnijeg oporavka
onih osuđenika koji su počinili delikte iz oblasti nenasilničkog kriminala.
Drugi i treći pristup
podrazumevaju princip zaštite (koristi) društva od kriminalnih psihopata:
iskustvo u velikim penitercijalnim ustanovama u SAD pokazuje da se ustanove u
značajnoj meri mogu samoizdržavati time što se osuđenici angažuju na imanjima i
u fabričkim radionicama. Takođe, lokalno stanovništvo ima koristi od ovih
osuđenika, jer učestvuju u izgradnji puteva na primer. Kao što neki autori
saopštavaju, pražnjenje povećanog nivoa energije (agresije) nije moguće samo u
okviru šetnje ili neke sportske aktivnosti. To su osobe koje imaju istoriju
nasilja, koje nikada nisu radile i živele od svoga rada. Treći način zaštite
društva od nasilnika jeste, kao što Ajzenk ukazuje, drugačiji sistem
kažnjavanja – cilj bi bio veći stepen izolacije (duže kazne).
Dakle, ako prihvatimo
mišljenja Hejra i ostalih autora konstrukta o kriminalnoj ličnosti, znači da
primena znanja iz eksperimentalnih istraživanja psihologije kriminalnog
ponašanja treba da budu primarno usmerena na prevenciju ispoljavanja nasilja,
odnosno nastanak devijantnog i delinkventnog ponašanja.
To dalje znači da se
prava prevencija odnosi na rane oblike ispoljavanja aberantnog ponašanja, pre
nego što se ono "pretvori" u delinkvento. Sekundarno, možemo govoriti
i o sprečavanju recidivizma kod maloletnih prestupnika. Psihologija kriminalnog
ponašanja izučava oblast maloletničke delinkvencije u kontekstu opšteg
kriminalnog ponašanja, jer su empirijskim putem dokazane direktne uzročno-
korelativne veze između ove dve pojave.
U zemljama sa izrazito
visokom stopom juvenilne delinkvencije već nekoliko decenija se sprovode
različiti programi ovog tipa. Ti programi su, po svojoj metodološkoj
orijentaciji zavisni od teorijske orijentacije autora, pa su tako primenjivane
metode delovanja psihodinamskog karaktera, klijento-centrične terapije,
kognitivno – bihevioralne, kao i one koje su usmerene na trening socijalnih
sposobnosti. Jedna od zajedničkih premisa svih navedenih programa je bila to da
je moguće delovati na smanjenje agresivnog i antisocijalnog ponašanja kod
mladih i to tako što će se delovati na odnose u njihovim porodicama, dok su
neki programi obuhvatili i grupe vršnjaka i školsku sredinu. Uspešnost
delovanja je merena procentom recidivizma.
Jasno je da su programi
usmereni na manipulaciju socijalnim faktorima, iz prostog razloga što se
podrazumeva da menjanjem socijalnog okruženja i ostalih socijalnih činilaca,
delujemo na manifestne aspekte (ponašanje), i da se takvim upornim delovanjem
mogu promeniti latentne sklonosti (ili bar držati pod kontrolom). Ovaj
optimistički stav se može opisati ovako: ako prihvatimo tezu da su nasilnici
kriminalne i nepopravljive psihopate, i da se oni mogu rano detekovati, onda u
okviru rane dijagnostike možemo delovati na suzbijanje uslova koji dovode do
manifestovanja antisocijalnog ponašanja.
Autori su najpre
sistematizovali etiološke kriminogene faktore, odredili razvojno vreme
ispoljavanja i onda pokušali da deluju. Neki programi su bili orijentisani na
prevenciju antisocijalnog ponašanja, a neki na redukciju (sprečavanje ponovnog
izvršenja prestupa).
Ferguson
i saradnici (Fergusson et al., 2000)
daju tabelarni prikaz "rizičnih" faktora i evo kako to izgleda:
|
FAKTOR RIZIKA |
UZRAST na kome se
ispoljava |
Moguće
DELOVANJE |
|
PREDISPOZICIJE roditelji kriminalci
"težak" temperament neurofiziološka svojstva |
0 – 3 |
/ |
|
INTELIGENCIJA niska verbalna IQ konkretni i egocentrični nivo
moralnog mišljenja slaba socijalna sposobnost |
2 - 7 |
+ |
|
PORODICA emocionalna zanemarenost slaba kontrola: uči agresivne
modele i nema aantikriminalnih modela |
0 - 7 |
+ |
|
UTICAJ
ŠKOLE ne izvršavanje školskih obaveza
slabo akademsko znanje napuštanje škole |
5 - adolescencija |
+ |
|
ANTISOCIJALNO
UDRUŽIVANJE socijalna podrška za antisocijalno
ponašanje učenje antisocijalnih obrazaca |
adolescencija |
+ |
Programi podrazumevaju da
postoji složena interakcija između hereditarnih i sredinskih uticaja, ali da je
porodica primarna sredina u kojoj se taj odnos manifestuje, te je onda upravo
onaj segment na koji treba delovati. Komunikacija u porodici, odnosno emocionalni
odnosi između članova zasnovani su na principima nagrade i kazne, koji će
individualno biti prihvaćeni u zavisnosti od sklopa kognitivnih, bioloških i
osobina temperamenta. Isto tako, od ovih ličnosnih uslova zavisi i uspeh,
odnosno način prihvatanja tretmana.
Tako na primer, jedan od
programa koji se vrlo često (a prema izveštajima i dosta uspešno) koristi za
intervencije kod visoko rizičnih potencijalnih delinkvenata, jeste
'”multisistemska terapija” (Henggeler, et
al., 1998). Princip delovanja podrazumeva da terapeuti rade direktno sa
članovima porodice (nakon dugotrajne opservacije komunikacije), grupe vršnjaka
i učitelja. Svi učesnici se uče da vrše pravilnu međusobnu komunikaciju,
vežbaju razvoj socijalnih sposobnosti, samokontrole i prihvatanja, čime se redukuju
konflikti. Takođe, koriste se i principi "funkcionalne porodične
terapije" koji se zasnivaju pretežno na metodu terapije podrške.
Da bi proverili efekat
navedene terapije, istraživači su (Henggeler,
et al., 1998) uporedili sledeće grupe: 46 porodica na kojima je bila
primenjena funkcionalna terapija, 19 porodica sa kojima se radilo
klijento-centričnom terapijom, 11 porodica koje su podvrgnute psihodinamskom
tretmanu i 46 porodica koje nisu imale nikakav tretman. Podaci su pokazali da
se funkcionalnom terapijom redukuje opasnost od ponavljanja prestupa i to za
50% u odnosu na grupu koja nije imala nikakv tretman. Utvrđeno je takođe da klijentocentrična
terapija ne utiče na ponovno činjenje prestupa, dok odnos između psihodinamske
terapije i recidivizma nije statistički značajan, iako je u toj grupi 78%
recidiviralo.
U našoj zemlji postoji
projekat novijeg datuma koji se sprovodi u školama u Beogradu, a čiji je cilj
sprečavanje i smanjenje nasilja i zasniva se na sličnim principima učenja
socijalne komunikacije, podrške i medijacije (posredovanja).
U svakom slučaju,
mišljenja smo da u odnosu na devijantno i delinkventno ponašanje treba delovati
što je moguće ranije i naravno, svim sredstvima, a rana detekcija je
ostvarljiva delovanjem socijalno – pedagoških službi. Opravdanja za njihovu
eskalaciju koja se nude su racionalizacije.
Na kraju, navešćemo listu
faktora koji određuju sklonost ka kriminalnom ponašanju, a koju navode kanadski
autori kao faktore koje socijalno – pedagoške službe treba da detektuju.
1.
kognitivno-konativni
činioci kriminalnog ponašanja, kao što su antisocijalno ponašanje,
prokriminalni sistem vrednosti i verovanja (kodeks)
2.
kriminalna podrška kroz
udruženje sa istomišljenicima, uz izolaciju od drugačijih orijentacija
3.
ličnosne osobine određene
crtama temperamenta: sklonost ka kriminalnom ponašanju, koja uključuje
psihopatiju, neadekvatnu ili slabu socijalizaciju, impulsivnost, povećanu
agresivnost, egocentrizam, smanjenu verbalnu inteligenciju, preferiranje
rizičnih i opasnih situacija i slabo rešavanje problema
4.
istorija antisocijalnog
ponašanja još u ranoj mladosti, (različiti oblici nasilja)
5.
istorija porodične
delinkvencije ili porodičnih disfunkcija
6.
nizak nivo lične
edukacije, nisko rangirana zanimanja, slaba materijalna situacija, nestabilna
zaposlenja
1. nizak
socioekonomski status roditelja
2. lični
disbalans, kao što je otuđenost, anomija, nisko samopoštovanje, anksioznost,
depresija ili ono što se klinički određuje kao mentalni poremećaj
3. biološki
i neurofiziološki pokazatelji
Da zaključimo: u odnosu
na mogućnost prevencije kriminala, naročito "opasnog" nasilnog
kriminala, stav psihologije kriminalnog ponašanja je da, osim što mora
postojati dvosmerna komunikacija između empirijskog rada naučnika i
odgovarajućih institucija, aspekt prevencije treba da "izađe" iz
okvira pravosudnog sistema i da se bazira na psihološkim, stručnim osnovama. To
podrazumeva kontinuirani i prolongirani rad odgovarajućih službi, na ranom
uzrastu, a ne samo povremeno angažovanje stručnjaka radi prevencije
recidivizma.
(1)
ANDREWS, D.A. AND BONTA,
J. (2003). The Psychology of Criminal
Conduct, Anderson Publishing Co, Cincinnati, Ohaio
(2)
BERGER, J., BIRO, M., I
HRNJICA,S.(1990). Klinička psihologija. Beograd:
Naučna knjiga.
(3)
BLACKBURN, R. (1995). The Psychology of Criminal Conduct –
Theory,Research and Practise. Chichester: Wiley.
(4)
BUKELIĆ, J. (2000). Socijalna psihijatrija. Beograd: Zavod
za udžbenike i nastavna sredstva
(5)
CLECKLEY,H. (1982). The mask of sanity. StLouis:Mosby.
(6)
EYSENCK, H.J. (1982). The
Biological basis of Cross - cultural differences in Personality Blood Group
Anrigens. Psichologycal Report, 51,
531- 540.
(7)
FAJGELJ, S. (2004). Metode istraživanja ponašanja. Beograd:
Centar za primenjenu psihologiju.
(8)
FERGUSSON, D.M.,
L.J.HORWOOD & D.S.NAGIN (2000). Offending trajectories in a New Zeland
birth cohort, Criminology, 38,
525-551.
(9)
FREUD, S . (1984). Uvod u psihoanalizu. Beograd: Kultura.
(10) GOJKOVIĆ,
V. (2007). Kibernetički model dimenzija
ličnosti i tipovi kriminalnog ponašanja, doktorska disertacija, Novi Sad.
(11) GOLUBOVIĆ,
G.Z. (2008). Osnovi opšte psihopatologije.
Niš: Unigraf Niš
(12) GOLUBOVIĆ,G.Z.,
LAKIĆ,A.,ILIĆ,B. (2002). Osnovi
forenzičke psihologije i psihopatologije. Bor: Zdravstveni centar Bor
(13) HARE,R.D.
(1998). Psychopaths and their nature: Implications for the mental health and
criminal justice systems. In T. Millon, E.Simonsen, M. Birket-Smith & R.D.
Davis (eds.), Psychopathy: Antisocial,
criminal and violent behavior (pp.188-212). New York: Guilford.
(14) HENGGELER,S.W.,
S.K.SCHOENWALD, C.M.BORDUIN, M.D.ROWLAND & P.B.CUNNINGHAM (1998). Multisystemic treatment of antisocial
behavior in children and adolescents. New York: Guilford Press.
(15) HIRSCHI,
T., AND HINDELANG, M.J. (1977). Intelligence and delinquncy: A revisionist
review, American Sociological Review,
42, 571-587.
(16) IGNJATOVIĆ,
Đ.(2000). Kriminologija, Beograd:
Nomos.
(17) KNEPPER,
P. (2001). Explaining Criminal Conduct – Theories and Systems in Criminology, Carolina Academic Press, Durham
(18) KRON,
L. (2002). Nasilje In Extremis: Psihopatološki profili ubica, Zbornik XIV Seminar Prava: Delikti nasilja –
krivično pravni i kriminološki aspekt. Budva: Institut za kriminološka i
sociološka istraživanja.
(19) LEVI,
M., MAGUIRE, M., BROOKMAN ,F. (2002). The
Oxford handbook of criminology, London
(20) MOFFIT,
T.E.., GABRIELI, W.F., MEDNICK, S.A., SCHULSINGER, F. (1981). Socioeconomic
Status, IQ, Delinquency. Journal of
Abnormal Psyhology, 90, 152 -156.
(21) MOMIROVIĆ,
K. I POPOVIĆ, D.A. (2002). Psihopatija i
kriminal. Leposavić: Univerzitet u Prištini.
(22) PIJAŽE,
Ž. (1977). Psihologija inteligencije.
Beograd: Nolit.
(23) POPOVIĆ,
B., MIOČINOVIĆ,LJ., RISTIĆ,Ž. (1984) Psihološke
osnove moralnog mišljenja. Beograd: Prosveta.
(24) RADULOVIĆ,
D. (2004). Teški oblici kriminala psihopata, Zbornik XVI Seminar Prava"Teški oblici kriminala". Budva:
Institut za kriminološka i sociološka istraživanja.
In paper one of the
central issues of psychology of criminal behavior has been discussed, and that
is the problem of adequate diagnosing of a delinquent’s personality.
The latest
researches of dangerous criminals’ personalities pointed out the inadequacy of
existing nosological categories taken from psychopthology, and simply
implemented to population of convicts. Thus, the majority of convicts is being
classified into the category of personal disorders by the application of DSM IV
criterion (antisocial disorders), by which the premise that all the criminals
are psychopats and that all the psychopats are criminals is indirectly
accepted.
Robert Hare (Hare,
1998) introduced a new concept of criminal psychopathy as an independent taxon
in relation to existing nosological categories, and concluded that psychopathy
makes the core of criminal personality, but criminal behavior isn’t the core of
psychopathy. Canadian authors (Andrews, 2003), analysing the studies of
criminal behavior within the last two decades, confirmed the conclusion that
criminal personality should be predicted on the basis of a set of criminologic
and personal traits, and not on the basis of clinical variables.
The work presents
a suggestion that the criminal person is also made by specific disfunction of
cognitive abilities, caused by the functioning of central personal system,
which means individual relations between thinking and emotions, that is,
thinking and speech.
Therefore,
dangerous criminals have criminal personalities and criminal mind. They are
criminal psychopats who are, being such, resistant to any kind of treatment.
Prevention is, consequently, related to protective activities of the society
against them, as well as the early detection based on the proposed criteria –
variables.
KEY WORDS: antisocial
personality / criminal psychopat / criminal mind