Zbornik Instituta za kriminološka i
sociološka istraživanja
2009/
Vol. XXVIII / 1-2 / 79-92
Originalni naučni rad
UDK:
ID broj:
Dušan
Davidović*
Institut
za kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu
Želimir
Kešetović*
Fakultet
bezbednosti Univerziteta u Beogradu
Rad predstavlja
pokušaj kritičkog prikaza zakonodavstava koja regulišu privatni sektor
bezbednosti u zemljamaEU. Privatna bezbednost postala je neodvojivi deo ukupne
unutrašnje bezbednosti svih zemalja starog kontinenta. U tom smislu,
proučavanje privatne bezbednosti u okviru ukupne bezbednosti u Evropi,
predstavlja deo ukupne brige svakodnevnoj sigurnosti građana Evrope. Privatne
kompanije za obezbeđenje sve više se angažuju u pružanju pomoći državi u
ispunjavaju tog zadatka, a u isto vreme one stvaraju novu vrednost - u vidu
novih radnih mesta i biznisa. Privatni sektor bezbednosti se upadljivo širi po
svim zemljama EU; 1,7 miliona zaposlenih u 50,000 kompanija sa godišnjim obrtom
od 15 milijardi €.
Ekspanzijom EU na
Istok, još više će se povećati potražnja za uslugama bezbednosti i zaokružiti
proces internacionalizacije bezbednosnih usluga privatnog sektora. Jedan od
osnovnih uslova tog procesa, jeste i harmonizacija nacionalnih legislativa u
privatnom sektoru. Ovaj rad predstavlja pokušaj stvaranja jednog inventara
zakona koji regulišu privatni sektor bezbednosti u Evropi, a koji može biti od
koristi nekoj zakonodavnoj vlasti koja jednom u Srbiji bude uvodila zakon o
privatnoj bezbednosti.
KLJUČNE REČI:
privatna bezbednost / industrija privatne bezbednosti / zakonodavstvo privatnog
sektora bezbednosti / harmonizacija zakona o privatnoj bezbednosti / Evropska
Unija
*
Rad je nastao kao rezultat na projektu "Prevencija kriminala i socijalnih
devijacija" koji podržava Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj
Republike Srbije, broj 149016.
*
E-mail: ddavidovic@hotmail.com
**
E-mail: zkesetovic@yahoo.com
Industrija privatne
bezbednosti u Italiji vodi poreklo iz 1870. godine, i ona se brzo razvijala sa
razvojem novih aktivnosti (kao što je prevoz novca) i ugovaranjem boljih uslova
rada. Aktivnosti uključuju zaštitu objekata i industrijskih postrojenja, obezbeđenje
lica, transport novca i dragocenosti.
Industrija je regulisana
zakonom 18/06/1931 o javnoj bezbednosti, zakonom 26/09/1935 i zakonom
06/05/1940. Oni određuju okvire posebnih mera, sa mnogo detaljnijim merama
uređenim na lokalnom nivou, odražavajući se na političku i administrativnu
strukturu države. Zakonodavstvo
takođe uređuje privatni
detektivski posao.
Italijansko zakonodavstvo
predviđa da država poseduje monopol nad silom koji se temelji na vojsci. U
izuzetnim slučajeviam, država može dozvoliti privatnom sektoru da preduzme
ograničene radnje (prevencija krivičnih dela protiv imovine). Od operativnog osoblja
se zahteva licenca za rad u industriji privatne bezbednosti.
Ovu potvrdu izdaje sudija
na period od jedne godine, a produžava se u nadležnoj pokrajinskoj upravi.
Podnosilac zahteva mora imati najmanje 18 godina, izvršenu vojnu obavezu i mora
biti italijanske nacionalnosti. Takođe se zahteva provera kriminalne prošlosti
i ličnih osobina.
Zahtevi za obuku su
postavljeni na regionalnom nivou i sadržani u kolektivnom ugovoru. Obuka nije
na dobrovoljnoj osnovi i obuhvata 40 časova teorije i 40 časova praktične
obuke.
U zakonu su sadržani
kriterijumi nošenja i izgleda uniforme, mada su detaljnije norme određene
posebno u svakom regionu.
Saglasno sa članom 42
773/1931 i članom 71 635/1940, dozvole za nošenje oružja izdaje lokalni
načelnik policije. Ne postoje posebni zahtevi za obuku za podnošenje zahteva za
oružje.
Upotreba pasa na dužnosti
je dozvoljena i ne postoje posebni zahtevi za obuku.
Uslovi rada u industriji
regulisani su nacionalnim zakonodavstvom i nacionalnim kolektivnim ugovorom.
Nacionalno zakonodavstvo predviđa minimum 40 sati rada nedeljno. Minimalna cena
rada i uslovi godišnjeg odmora sadržani su u kolektivnom ugovoru. Takođe,
kolektivni ugovor sadrži odredbe o diskriminaciji nad radnicima na određeno
vreme.
Uopšteno posmatrano,
Luksemburg je država sa strogim pravilima koja se tiču kompanija za privatnu
bezbednost. Kompanije za privatnu bezbednost obavljaju aktivnosti kao što su
zaštita objekata i lica, transport novca i vrednosti i održavanje i instalacija
alarmnih sistema.
Aktivnosti industrije
privatne bezbednosti regulisane su zakonom od 6. juna 1990. godine.
Novi predlog zakona
trenutno prolazi kroz proces razrade i ocenjivanja kako bi poboljšao postojeće
zakonodavstvo. Ministarstvo pravde zahteva od preduzeća za privatnu bezbednost
licencu za obavljanje delatnosti, koja se izdaje na 5 godina.
Takođe, od Ministarstva
pravde zahteva se i dozvola za zapošljavanje operativnog osoblja.
Član 5. zakona od 6. juna
1990. godine reguliše aktivnosti kompanija za privatnu bezbednost i uslove koji
su neophodni za izdavanje licence za obavljanje delatnosti od ministarstva
pravde. Razlog za odbijanje može biti nepotpuna dokumentacija.
Međutim, trenutno
zakonodavstvo ne sadrži listu posebnih kriterijuma za odbijanje. O kadrovskim
promenama trebalo bi obavestiti nadležne organe. Aktivnosti upravljanja
preduzećima za privatnu bezbednost ne moraju biti u skladu sa aktivnostima koja
nisu saglasna njihovoj misiji.
Zaposleni u kompanijama
za privatnu bezbednost moraju imati najmanje 18 godina i ne mogu učestvovati u
drugim aktivnostima koje su u suprotnosti sa poslovima privatne bezbednosti.
Radnici obezbeđenja moraju nositi ID karticu i na zahtev policije moraju je
pokazati. Zakon ne predviđa zahteve koji se odnose na obuku radnika
obezbeđenja, tako da se obuka obavlja dobrovoljno. Kompanije prilikom
zapošljavanja uglavnom zahtevaju govorne veštine i vozačku dozvolu.
Ne postoje posebna
pravila u odnosu na uniforme. Upotreba pasa na dužnosti je zakonom regulisana,
kao i nošenje i upotreba vatrenog oružja. Član 7. zakona iz 1990. godine
predviđa da se zahtev za dobijanje dozvole za nošenje vatrenog oružja podnosi u
ministrastvu pravde. Nadležni policijski organi proveravaju svaku prijavu za
dozvolu. Oružje može biti upotrebljeno za samoodbranu, a uobičajeno je da se
koristi i za vreme obezbeđivanja transporta novca.
Zakonodavstvo određuje
radno vreme na 8 časova dnevno, 40 časova nedeljno i 137 časova mesečno.
Trenutni kolektivni ugovor predviđa 10 časova dnevno, 48 časova nedeljno i 192
mesečno. Minimalna cena rada je propisana zakonom, a posebna cena rada u
sektoru određuje se u kolektivnom ugovoru. Takođe je regulisan prekovremeni rad
i noćni rad. Zakonodavstvo i kolektivni ugovor predviđaju 25 dana godišnjeg
odmora godišnje i 10 neradnih dana za državne praznike. Kolektivni ugovor
predviđa da se nakon 20 godina rada dodaje jedan dan godišnjeg odmora.
Zaštita zaposlenih je
regulisana zakonom posebnim odredbama. Privremeni radnici imaju ista prava kao
i radnici sa punim radnim vremenom. Trenutno ne postoje posebne odredbe za
zaposlene na određeno vreme.
U poređenju sa drugim
evropskim zemljama, industrija privatne bezbednosti u Holandiji počela je da se
razvija relativno kasno, kao odgovor na sve veću industrijalizaciju između dva
rata koja je uslovila sve veće zahteve za bezbednosnim uslugama. Danas su
kompanije aktivne na zaštiti lica i imovine, u transportu novca i instalaciji
alarmnih sistema.
Holandija uopšteno
gledano spada u države koje na srednjem nivou zakonodavstva regulišu aktivnosti
industrije privatne bezbednosti. Aktivnosti kompanija u odnosu na pružanje
usluge zaštite i privatnih detektivskih poslova regulisani su Zakonom o
pružanju usluga privatne bezbednosti i privatnim detektivskim službama od
24.oktobra 1997. godine, kao i uredbom od 3. marta 1999.
Za osnivanje preduzeća za
privatnu bezbednost neophodno je tražiti licencu od Ministarstva pravde.
Ministarstvo traži preporuku od predstavnika policije o delatnosti koju firma
obavlja i o sedištu. Dozvola se izdaje na period od pet godina. Podnosilac zahteva
mora dokazati da poseduje dovoljna finansijska sredstva i osposobljeno
kvalifikovano osoblje. Zaposleni moraju dokazati da nisu bili krivično
osuđivani u poslednje 4 godine ili osuđivani na kaznu zatvora u poslednjih 8
godina.
Zakon iz 1997. godine
predviđa da se dozvola za rad pojednicu izdaje na 4 godine, koja se nakon toga
obnavlja za naredne 4 godine. Član 15. Uredbe od 3. marta 1999. godine zahteva
od kompanija da provere da li je njihovo osoblje bilo umešano u bilo koje ilegalne
aktivnosti. Član 7. sadašnjeg zakona utvrđuje uslove da kompanije za
obezbeđenje ne mogu da zaposle radnike bez dozvole lokalne policije (ili vojne
policije za aktivnosti u vazduhoplovstvu). Policijski službenici ne mogu raditi
na istragama za privatne agencije ili firme za privatno obezbeđenje. Svako ko
konkuriše za posao u kompaniji za privatno obezbeđenje treba da poseduje
diplomu za radnike obezbeđenja koju izdaje Udruženje preduzeća za privatnu
bezbednost. Postoji obaveza nošenja uniforme, dok je nošenje oružja u privatnoj
bezbednosti zabranjeno. Upotreba pasa dozvoljena je u posebnim okolnostima. O
upotrebi pasa se odlučuje u svakom pojedinačnom slučaju.
Nacionalnim
zakonodavstvom regulisani su uslovi rada, koji predviđaju najviše 48 časova
rada nedeljno. Ustavom je zagarantovana minimalna cena rada koja se određuje na
godišnjem nivou. Zakonodavstvo predviđa 4 nedelje godišnjeg odmora, a
privremeni radnici i radnici na određeno vreme imaju ista prava kao radnici sa
punim radnim vremenom.
Industrija privatne
bezbednosti u Norveškoj nastala je na potrebi za dopunskim uslugama u oblasti
bezbednosti, uprkos dugo važećem monopolu policije u obezbeđivanju građana i
imovine.
Zakonodavstvo koje
reguliše industriju privatne bezbednosti datira od 13. maja 1998. godine i
predviđa aktivnosti zaštite lica i imovine, transport novca i instalaciju
alarmnih sistema.
Vlasnici kompanija za
obezbeđenje treba da poseduju sertifikat za obavljanje delatnosti i licencu
koju izdaju lokalni policijski organi. Minimalna starost za vlasnika kompanije
je 21 godina.
Operativno
osoblje mora imati najmanje 18 godina i od njih se takođe zahteva sertifikat za
obavljanje delatnosti.
Od
radnika obezbeđenja zahteva se 15 časova osnovne obuke koja je praćena sa 50
časova teorijske i 30 časova praktične obuke.
Nošenje
uniforme je obavezno. Upotreba pasa na dužnosti je dozvoljena, dok je upotreba
vatrenog oružja zabranjena.
Uslovi rada regulisani su
nacionalnim zakonodavstvom i sadržani su u nacionalnom kolektivnom ugovoru.
Radno vreme je ograničeno
zakonom na najviše 9 časova dnevno. Kolektivni ugovor predviđa najmanje 37.5
časova nedeljno. Kolektivnim ugovorom je regulisana minimalna cena rada.
Ustavom je predviđeno 4 nedelje godišnjeg odmora. Kolektivnim ugovorom ovo je prošireno
na 4 nedelje i 3 dana.
Zaštita zaposlenih,
jednake mogućnosti i prava stalno zaposlenih i radnika na određeno su
obuhvaćeni zakonom.
Regulisanje industrije
privatne bezbednosti u Portugalu usledilo je nedavno, i ono je obezbedilo da se
u Portugalu jasnije upravlja ovim sektorom.
Industrija
privatne bezbednosti regulisana je sledećim zakonima i propisima:
-
Dekret 772, 12. oktobar
1985
- Dekret
231, 22. jul 1998
-
Dekret 969, 16. novembar
1998
-
Dekret 970, 16. novembar
1998
-
Dekret 971, 16. novembar
1998
-
Dekret 972, 16. novembar
1998
-
Dekret 25, 16. januar
1999
-
Dekret 135, 26. februar
1999
-
Dekret 1325, 4. decembar
2001
Zakonodavstvo
daje okvire u kontroli sledećih aktivnosti:
-
Alarmni sistemi
-
Upravljanje, održavanje i
pravilna upotreba sistema obezbeđenja
-
Instalacija i održavanje
sistema obezbeđenja
-
Zaštita objekata
-
Zaštita dobara
-
Zaštita i obezbeđenje
lica
-
Zaštita i kontrola lica i
pristupa javnim mestima
-
Transport, zaštita i
distribucija novca i dragocenosti
Za obavljanje delatnosti
od kompanije se zahteva licenca koja se izdaje na određeno vreme. Licencu
izdaje nadležni organ, i podnosilac zahteva mora dokazati pored ostalog da
raspolaže neophodnim finansijskim sredstvima. Ovde su dodata neka od opštih
zakonskih pravila. Podnosioci zahteva za licencu moraju takođe da imaju
garanciju banke, obavezno osiguranje i osiguranje od krađe.
Vlasnici, rukovodioci i
operativno osoblje u kompanijama za privatno obezbeđenje ne smeju da imaju kiminalnu
prošlost. Državni organi sprovode provere krivičnih dosijea.
Iako ne postoji minimalna
starosna granica, obaveza je vlasnika i rukovodioca da mogu zaposliti samo lica
koja su punoletna, odnosno starija od 18 godina.
Kompanijama za privatno
obezbeđenje zabranjeno je bavljenje aktivnostima kao što su proizvodnja ili
trgovina oružjem, municijom i eksplozivnim sredstvima ili uređajima.
Rukovodeće i operativno
osoblje takođe ne smeju da budu pripadnici tajne službe u poslednjih 5 godina.
Takođe je zabranjeno zapošljavanje rezervnih pripadnika vojske ili policije,
kao i pripadnika vojske i policije koji su pred penzijom.
Osim toga, kao jedan od
zahteva navodi se da operativno osoblje mora položiti test fizičke sposobnosti
i izvršiti 58 časova osnovne obuke plus 30, 36 ili 42 časa posebne obuke, u
zavisnosti od funkcije koju će eventualno obavljati. Obuka se završava polaganjem
dva testa.
Zakon od kompanija za
privatno obezbeđenje zahteva da vode svakodnevne izveštaje, kao i godišnji
izveštaj koji se predaje nadležnom organu. Nadležni organi mogu u svakom
momentu proveravati kompanije, a posebno mogu proveravati da li kompanije
pravilno primenjuju procedure.
Vlasnici, rukovodstvo i
operativno osoblje treba da ima najmanje 9 godina školskog obrazovanja. Obuka
je obavezna samo za operativno osoblje pod sledećim uslovima:
-
58 časova opšte obuke
-
Dodatna 42 časa za
poslove koji su označeni u zakonu
-
Dodatnih 30 časova obuke
za poslove zaštite od požara
-
Dodatnih 36 časova obuke
za poslove u restoranima, kafićima, noćnim
-
klubovima i sličnim
objektima gde postoji prostor gde gosti mogu da se kreću.
Postoje strogi zahtevi
koji treba da se ispune tokom obuke. Zaposleni moraju položiti i dva pismena
testa.
Uniforme se moraju
razlikovati od državnih bezbednosnih službi i vojske i moraju biti odobrene od
Ministra unutrašnjih poslova. Operativno osoblje, dok je na dužnosti mora
nositi ID karticu.
Dozvolu za nošenje oružja
izdaje policija. Dozvola se izdaje uz posebnu obuku.
Takođe, dozvoljava se
upotreba oružja samo u slučaju samoodbrane zaposlenog za vreme obavljanja
dužnosti. Zahteva se posebna obuka u trajanju od 30 časova.
Psi moraju biti
registrovani i zahteva se posebna obuka za psa i vodiča. Vodiči pasa moraju da
polažu ispite i kad polože, dobijaju dozvolu za na tri godine, nakon čega
moraju da polažu novi ispit. Psi se proveravaju svake godine.
Licenca može biti oduzeta
u slučaju teže povrede zakona. Nadležni organi (Generalni sekretar unutrašnjih
poslova, policija) mogu sprovoditi istragu i ispitivanje.
Kompanija se može kazniti
i novčanom kaznom koja može biti od 1.000 do 40.000 €, u zavisnosti od povrede
zakona.
Zakonodavstvo
i kolektivni ugovor regulišu radno vreme, platu, godišnje odmore i zaštitu
zaposlenih.
Zbog zakonodavstva iz
1992. godine, koje je rezultiralo poboljšanjem loše slike industrije, Španija
se može smatrati jednom od zemalja sa dobro uređenim zakonodavstvom u oblasti
privatne bezbednosti.
Zakon 23/1992 od 30. jula
1992. godine uređuje industriju privatne bezbednosti (obezbeđenje objekata i
industrijskih postrojenja, obezbeđenje lica, transport novca, instaliranje i
održavanje alarmnih sistema).
Zakon je sproveden
Kraljevskim dekretom 2364/1994, 9. decembra 1994. godine. Kraljevskim dekretom
137/1993 regulisano je nošenje oružja. Od kompanija za privatno obezbeđenje
zahteva se licenca koju izdaje Ministarstvo pravde.
Član 52. Kraljevskog
dekreta 2364/1994 utvrđuje uslove koji su neophodni (rukovodstvu i operativnom
osoblju) za dobijanje odobrenja za obavljanje dužnosti od Ministarstva pravde i
Ministarstva unutrašnjih poslova. Ti uslovi se odnose na to da zaposleni ne
smeju imati kriminalnu prošlost i da nisu krivično osuđivani. Dalje, zaposleni
ne smeju biti pripadnici vojske ili službi bezbednosti. Operativno osoblje ne
može preuzeti upravljačku funkciju za manje od 2 godine. Privatni istražitelji
ne mogu u isto vreme voditi istragu van poslova privatne bezbednosti. Takođe,
zabranjeno je sarađivanje sa trgovcima i proizvođačima naoružanja. Nadležni
policijski organ zadužen je za proveru zaposlenih. Osoblje mora imati potvrdu
da je punoletno.
Član 5. Zakona iz 1992. i
članovi 56-57 Kraljevskog dekreta od 9. decembra 1994. predviđaju obuku u
sektoru privatne bezbednosti. Član 5. predviđa da kompanije za privatnu
bezbednost treba da obzbede obuku za celokupno osoblje (i rukovodeće i
operativno).
Sadržinu teorijske i
praktične obuke propisuju Ministarstvo pravde i Ministarstvo unutrašnjih
poslova. Obuka može biti izvođena u centrima za obuku sekretarijata unutrašnjih
poslova. Praktična obuka se izvodi na terenu. Teorijska obuka traje najmanje
240 časova, a praktična 20 časova. Takođe treba izvršiti i 75 nastavnih časova
ili 15 radnih dana obuke svake treće godine. Član 61. Kraljevskog dekreta
predviđa obaveznu obuku u rukovanju oružjem. Radnici koji na dužnosti nose
oružje moraju položili test psihičkih sposobnosti.
Od radnika obezbeđenja
zahteva se nošenje uniforme, a upotreba oružja je strogo regulisana i
propisana. Oružje može koristiti radnik obezbeđenja na dužnosti, u transportu
novca, u zaštiti veoma osetljivih ili opasnih postrojenja, uključujući i vojna
postrojenja i zaštitu lica.
Uslovi rada regulisani su
nacionalnim Zakonom o radu i precizno su određeni u kolektivnom ugovoru.
Kolektivnim ugovorom je predviđeno najviše 1804 radna sata godišnje, a isto
tako njime su regulisani i minimalna i prekovremena cena rada.
Privremeni radnici
poseduju ista prava kao i radnici sa punim radnim vremenom, a jednake
mogućnosti su regulisane zakonom.
Usluge privatne
bezbednosti u Švedskoj neki autori smatraju među najboljima u svetu.
Zakonodavstvo i regulativne mere obuhvataju mnoga područja delovanja i postoje
tačni zahtevi za osnivanje i obuku. Kontrola vlade je veoma striktna.
Aktivnosti usluga
privatne bezbednosti su veoma različite i obuhvataju: sanitetsku službu, prevoz
pacijenata, kontrolu saobraćaja, pomoć u toku požara, pomoć u saobraćajnim
nesrećama, nadgledanje okoline, bezbednost aerodroma, transport vrednosti i
novca, kao i zaštitu lica i imovine.
Delovanje
industrije privatne bezbednosti je regulisano sledećim delovima zakonodavstva:
-
Zakon i dekret o
osnivanju privatne bezbednosti
-
Zakon i dekret o
održavanju
-
Zakon i dekret o zaštiti
državnih institucija od visokog značaja
-
Zakon i dekret o
pravilima za instalaciju alarmnih sistema i povezivanje alarmnih sistema sa
policijom.
-
Zakon iz 1974. godine
zahteva licencu od preduzeća za privatno obezbeđenje.
Vlasnik, rukovodioci i
zaposleni u kompanijama za privatnu bezbednost ne smeju imati kriminalnu
prošlost, koja se proverava od strane policije. Operativno osoblje mora imati
najmanje 18 godina, dok za neke zadatke ne smeju imati manje od 20 godina.
Obuka je obavezna, i
obuhvata 97 časova teorijske nastave i 120 časova praktične nastave. Postoji 15
centara za obuku uključujući univerzitete, privatne i radne organizacije.
Institucije za obuku se kontrolišu od strane lokalnog nadzornog tela.
Izgled i upotreba
uniformi u kompanijama za obezbeđenje regulisani su zakonom iz 1974. godine.
Za nošenje vatrenog
oružja potrebna je dozvola i obuka u trajanju od 21 čas. Ova obuka treba da se obnavlja
svake godine. Upotreba pasa je dozvoljena u propisanim slučajevima, i za psa i
za vodiča se traži posebna godišnja obuka.
Uslovi rada regulisani su
nacionalnim zakonodavstvom i kolektivnim ugovorom.
Zakonodavstvo predviđa
najviše 48 radnih časova nedeljno. Kolektivnim ugovorom je regulisana minimalna
cena rada. Ustavom je utvrđen minimum godišnjih odmora u trajanju od 25 dana,
privremeni radnici i radnici na određeno vreme imaju ista prava kao i radnici
sa punim radnim vremenom.
Velika Britanija je
tradicionalno država sa veoma ograničenom regulativom industrije privatne
bezbednosti, iako je pre sprovođenja trenutnog zakonskog okvira, širok opseg
standarda i inspektorata nadgledao privatnu bezbednost. BSIA je najpoznatije
trgovinsko udruženje koje je sprovelo samoregulativu sektora. Nedostatak
zakonske regulative menja se sprovođenjem novih zakona.
Zakon o industriji
privatne bezbednosti (2001) stupio je na snagu 11. maja 2001. godine, dok su
mnoge odredbe pitanje postepenog sprovođenja, posebno kada je u pitanju
uspostavljanje novog tela za industriju bezbednosti (SIA). Novo zakonodavstvo
pokriva sve vrste obezbeđenja privatne i javne imovine, života i tela,
transporta novca, nadgledanje ulaza, savetodavne usluge i privatne istrage.
Britansko udruženje u
industriji bezbednosti (BSIA) procenjuje da će biti potrebno 2 do 3 godine za
osoblje da dobije nove licence za rad preko SIA.
Prema novom zakonu, nema
zahteva da same kompanije imaju licencu, iako svi zaposleni (bilo operativno
osoblje ili menadžeri) moraju da imaju takvu licencu.
Licence se izdaju na
period od 3 godine. U odnosu na menadžere i vlasnike kompanija, provere za
licence obuhvataju pregled registara kompanije o bankrotima i nekvalifikovanim
uslovima za direktore. Uvode se i provere krivičnih dosijea. Za dobijanje licence
takođe je potrebno platiti nadoknadu od 35-40 funti.
Svo operativno osoblje
mora da prođe provere krivične prošlosti od strane ili SIA ili lokalnih vlasti,
radi dobijanja licence za rad. I u ovom slučaju licence važe 3 godine, i plaća
se nadoknada. Smatra se da u većini slučajeva kompanija plaća ove troškove, ali
to nije određeno zakonom. Svako pružanje usluga obezbeđenja bez licence je
nelegalno.
Prema novom zakonu, obuka
ostaje dobrovoljna, osim ukoliko kompanije ne žele da utvrde određene standarde
kvaliteta kao što je ISO 9000. Dobrovoljna obuka trenutno se pruža unutar
kompanija i od strane Organizacije za obuku u industriji bezbednosti (SITO),
koja takođe utvrđuje sadržaj obuke.
Ne postoje posebna
pravila koja se odnose na izgled uniformi. Upotreba službenih pasa definisana
je Zakonom o psima čuvarima (1975). Posedovanje i upotreba oružja su
zabranjeni.
Radni uslovi u sektoru su
određeni opštim zakonodavstvom o zaposlenju. Ne postoje nacionalni sporazumi u
sektoru, mada su neki veći poslodavci uspostavili kolektivne sporazume.
Radno vreme je definisano
regulativom o radnom vremenu (1998), koja kaže da niko ne sme da radi duže od
48 sati nedeljno u proseku u periodu od 17 do 26 radnih nedelja. Viši menadžeri
nisu pokriveni ovom regulativom.
Prema Zakonu o minimalnom
dohotku (1998), radnici u Velikoj Britaniji imaju pravo na minimalnu platu,
koja se redovno preispituje. Mlađi zaposleni, ispod 21 godine, dobijaju nižu
platu od minimalne.
Svi zaposleni imaju pravo
na najmanje četiri nedelje plaćenog odsustva godišnje.
Zaposleni koji poseduju
javne prostorije imaju pravo na "razumno" vreme odsustva.
Zakonodavstvo o zaštiti
zaposlenih određeno je Zakonom o radnim odnosima (1996).
Period za kvalifikaciju
je jedna godina. Prema Regulativi o zaposlenima (2000), zaposleni na određeno
vreme imaju isti tretman kao i stalno zaposleni. Isto se odnosi i na zaposlene
pod ugovorom. Postojeći zakon zabranjuje diskriminaciju po svim osnovama.
(1) A
comparative overview of legislation governing the private security industry in
the European Union - Final Report: CoESS (Confederation of European Security
Services); Brussels, 2006
(2) La
participation de la securite privee a la securite generale en Europe; Institut
National des Hautes Etudes de Securite (INHES), Paris, 2008
(3) Kesetovic,
Z., Davidovic, D. (2007); Policing in Serbia; Challenges and Developments, in;
G. Mesko and B. Dobovsek(eds): Policing in Emerging Democracies-Critical
Reflections. Ljubljana .Univerza v Mariboru.
This article represent
an critical overview of the legislative that govern private security sector in
EU member countries and some of candidate countries. Private security sector
became integral part of overall security in every European country. In this
respect, examing the role of private security in overall security in Europe is
a way of lookingafter the everyday security of European citizens.
Private security
firms are being called upon more and more to assist states in providing this
protection and at the same time creating new wealth in the form of the jobs and
businesses.
The private
security sector is expanding across the European Union: it represents 1,7
million jobs, 50,000 companies and annual revenue of €15 billion. With
expansion of the Union to include Eastern Europe, demands for security services
will rapidly grow. One of the preconditions to fullfil those demands is to
harmonize national legislations governing private security. This article is
attempt to launch an inventory of the information which could be helpfull to
those state authorities that once will start working on Serbian private
security law.
KEY WORDS: private
security / private security industry / private security sector legislative /
harmonisation / European Union