Zbornik Instituta za kriminološka i
sociološka istraživanja
2009 / Vol. XXVIII / 1-2 / 23-35
Originalni naučni rad
UDK:
ID broj:
Olivera
Pavićević*
Institut
za kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu
Cilj ovog rada je
upoznavanje sa teorijskim i istraživačkim analizama koje se bave odnosom medija
i kriminaliteta, čineći deo kulturne kriminologije. Snažne društvene promene
koje su zahvatile globalno društvo primetne su kako, na planu odnosa društva prema
kriminalitetu, tako i u medijskoj slici kriminaliteta. Iako nesaglasni oko
uzročnosti i efekata ove veze, teoretičari se skoro nepodeljeno slažu u
konstataciji da je obim i način na koji je kriminalitet, danas, zastupljen u
masovnim medijima u velikoj meri intenziviran u odnosu na prethodne dekade.
Sagledavanjem toka i pravca trendova medijske prezentacije kriminaliteta kroz
istoriju, u radu je dat prikaz promena koje su najznačajnije obeležile
novonastalu poziciju kriminaliteta kao fenomena u društvu i u medijima
KLJUČNE REČI:
mediji / kriminal / analiza sadršak / vesti / prezentacija
*
Rad je nastao kao rezultat na projektu "Prevencija kriminala i socijalnih
devijacija" koji podržava Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj
Republike Srbije, broj 149016
*
E-mail: olja64@eunet.rs
Veza imeđu medija i
kriminaliteta je trajan predmet i interes naučne analize. Istraživanja su,
prevashodno, usmerena na način medijskog prezentovanja kriminaliteta, kao i
efekata koje ono, u svojim različitim oblicima i intezitetima, ima na medijski
auditorijum. Postoji obilje istraživačke literature, koja je, najčešće
koristeći različite vrste analize sadržaja, hronološki pratila promene u načinu
medijskog prikazivanja kriminaliteta kroz istoriju. Prisustvo i saznanje o
značaju tog uticaja seže u period koji daleko prethodi uzdizanju sredstava
masovne komunikacije. To možemo videti na primeru iz osamnaestog veka, u kome
je reč o magistratu iz Midleseksa (Middlesex), koji je, još u to davno vreme,
uočio vezu između porasta počinjenog kriminaliteta i načina na koji se on
prezentuje osamnaestovekovnoj publici. On je tvrdio da su "moral i navike
nižih rangova društva progresivno pogoršane" (Radzinowicz 1956:275 prema
Renier, 2007), usled talasa, navodno, skarednih balada, koje su izvodili pevači
zabavljajući goste pabova. Smatrajući da je ovakvim načinom zabavljanja publike
podstaknuta popularnost kriminala, predlagao je osnivanje rivalskih grupa
muzičara, koji bi bili sponzorisani od strane države sa ciljem da se neutrališe
negativan uticaj pevača balada.
Navedeni primer se odnosi
i reprezentuje jednu veliku grupu mišljenja kojoj je zajednički imenitelj stav
o medijima kao subverzivnim društvenim činiocima, kada je kriminalitet u
pitanju. Medijska reprezentacija kriminaliteta se u okviru ovih mišljenja shvata
kao značajan uzrok počinjenog kriminaliteta.
Istraživanje
"istorijski respektabilnog straha" (history of respectabile fears) se
stavlja u fokus istraživanja efekata koji medijske slike kriminaliteta
izazivaju u populaciji.
Suprotstavljena teorijska
škola, koju su začeli liberali i koja je ušla u sastav radikalne kriminologije
(Renier, 2007:376), sagledava ulogu medijskog prikazivanja kriminaliteta kao
najuspešniji način da se alarmira javnost i da se pojača potreba za društvenom
kontrolom koja podrazumeva represivna rešenja. Način na koji mediji prezentuju
kriminalitet izaziva izuzetno štetne društvene posledice, koje prevashodno
pogađaju demokratske institucije (Gerbner, 1970, 1995 prema Renier, 2007:376).
Kako Renie (Renier,
2007:377) zaključuje, iako se nalaze na potpuno različitim polovima, oba
pristupa demoniziraju medije, koristeći pri tome argumente zasnovane na
industriji empirijskih istraživanja medija i medijske produkcije.
Uočavajući teškoće u
utvrđivanju čvrste veze između medijskih slika i njihovog efekta na auditorijum
pojavila se i treća grupa autora koja smatra da nema značajne veze i uticaja
medijskog prikazivanja kriminaliteta i pretpostavljenih efekata na konzumente
medijskih sadržaja (Mellanie Phillips 1996:2 prema Renier, 2007). Ona denuncira
kulturne konstrukte koji dovode u vezu medijske imidže i ponašanje publike i
zaključuje, da može biti reči samo o efektima koji se mogu slikovito opisati
kao "žvakaća guma za oči" (chewing gum for the eyes).
Ovaj oštar zaokret u kome
se pobija svaka veza medijske prezentacije kriminaliteta i uzročnih efekata na
stvarnost samo govori o kompleksnosti istraživačkog problema i opreznosti sa
kojom on mora biti tretiran. Način istraživanja ove diskutabilne veze, mora
biti spektar širokog ispitivanja medijskog sadržaja, posledica, uzroka, kao i
izvora medijskih slika. Mora biti uključeno istraživanje motiva medijskog
prezentovanja kriminaliteta (oni mogu biti ideološki, moralni, estetski,
komercijalni, politički), a na kraju je potrebno obaviti temeljnu analizu
efekata medijskog prezentovanja kriminaliteta na auditorijum.
Na osnovu celokupnog
istraživačkog fundusa, koji uključuje hronološke analize sadržaja, koje prate
određene medije kroz istoriju i koja sežu u vreme koje prethodi razvoju moderne
tehnologije i sredstava komunikacije, jasno je da se prikazivanje kriminaliteta
u medijima veoma značajno prilagođavalo društvenom, političkim i ideološkom
kontekstu u kome je nastalo. Razlika o kojoj se, takođe, mora voditi računa
vezana je za specifičnost vrste medija. Erikson (Ericson, 1991:219) se
fokusirao na ispitivanje prirode partikularnih medija kao sprovodnika vesti o
kriminalitetu koji se obraćaju pojedinačnim auditorijumima. On je utvrdio da
postoji način medijskog prezentovanja kriminaliteta koji predstavlja direktno
sprovođenje političkih odluka od strane urednika i novinara, tako što se vrši
odabir i raspored emitovanih vesti, pri čemu dominira kriterijum povlađivanja
očekivanjima specifičnog auditorijuma.
U potpunosti politički i
ideološki determinisani medijski prostor, pa i kada je reč o prezentovanju
kriminaliteta, zabležen je u periodu komunističkih vlasti. Mediji su širom
komunističkog bloka bili strogo kontrolisana propagandna institucija i važan element
monolitne države i partije kao ideološke mašine (Zankova, 2005). Autorka
obimnog istraživanja bugarskih medija u vreme komunizma ilustruje to stanje
analizirajući tematske fajlove i novinske izveštaje (Subject Files (50s, 60s,
70s), through the Bulgarian press surveys in English (1958–1967) and through
the RFE/RL Background and Situational Reports (1964–1988).
Mediji služe ostvarivanju
čisto ideoloških državnih ciljeva, iako u određenoj meri trpe promene, kako
unutrašnje, tako i spoljašnje. Sama dinamika medija, sa jedne strane, kao i
promene političkih zahteva, sa druge strane, modifikovali su strukturu, funkciju
i prioritete medijskih programskih politika (Zankova, 2005).
Kada razmatra razlike
između određenih tipova medija, Zankova karakteriše štampu i radio tog vremena,
kao tvrde partijske glasnike. Tehničke performanse radija i kvalitet programa
nacionalne mreže, iskorišćeni su u dostizanju totalitarnih ciljeva u procesu
ujedinjena i unifikacije svesti cele nacije (Zankova, 2005:2). Od kraja
pedesetih godina televizija preuzima primat i njen potencijal u sferi širenja
ideologije partije ostaje najrelevantniji značaj za kreatore medijskih
sadržaja. Ipak, kako Zankova ističe, i pored osnovne funkcije asistiranja
komunističkoj partiji u dostizanju njenih političkih ciljeva, elektronski
mediji su, u isto vreme, bili retka šansa da se dođe do nekih informacija i
vidova zabave. Kao novo uporište komunističke vladavine, elektronski mediji su
čuvani od preteranog emitovanja i uticaja stranih programa. Strani programi su
kritikovani, zbog štetnog ideološkog uticaja (harmful ideological effect",
M.Minkov prema Zankova,2005:2). Širenje informacija preko medija bilo je strogo
selekcionisano, reducirano i cenzurisano, a paralelno je stalno nanovo
razmatrana njihova uloga u kreiranju javnog mnjena. (A. Koen, Democracy and
information – the role of information in the democratization of Bulgarian
culture, Narodna kultura, 15 April
1967, In: Ibid, N 635; P. Mitev, Public opinion and its role in socialist
society, Novo vreme, N1, January
1964, In: Ibid., N 512).
Odnos medija iz
komunističkog perioda prema kriminalitetu je u potpunom u skladu sa rutinskim,
gotovo dosadnim stilom informisanja, koji stvara ideološki fabrikovanu sliku
stvarnosti. Mada su, komunistička društva patila od svih oblika kriminaliteta
koje su beležila i zapadna društva, pa možda i još nekih njima nepoznatim,
održavanje optimističke slike društva podrazumevalo je prećutkivanje realne
slike kriminaliteta. To se postizalo ideološkim filtriranjem informacija o
kriminalitetu koje su se prevodile u floskule o ugrožavanju društvene svojine,
odstupanju od socijalističkih vrednosti, napadima na tekovine
narodno-oslobodilačke borbe i sl. Problem narastajućeg kriminaliteta belih
okovratnika, privredni i ekonomski kriminalitet, kao i specifičan problem
huliganstva, posebno u Sovjetskom Savezu, intenzivirali su se kao medijska tema
paralelno sa slabljenjem komunističkog režima.
Kroz zvaničnu
komunističku politiku i ideologiju toliko uzdizani egalitarni princip, realno
je predstavljao čistu demagogiju, jer se pokazalo da su već, do tada, uveliko,
uspostavljene i gusto umrežene strukture nejednakosti u periodu tranzicije,
ojačale svoj kolektivistički duh i imale značajnu ulogu kako među elitama, tako
i u većini stanovništva. Nakon demokratskih promena u bivšim komunističkim
društvima došlo je do ekstremno narastajućeg kriminaliteta, tako da se kod
građana javila nostalgija za periodom kada su, kako se činilo, političke elite
i "snage zakona i reda" bivšeg režima mogle da drže ove pojave pod
kontrolom. U toj potrebi da se zbog narastajućeg "haosa" prizovu
stare komunističke partijske strukture previđalo se, da su partije i njeni
članovi bili velikim delom umešani u kriminal belih okovratnika, u organizovani
kriminal (Glinkina,1998a:20). Sami kriminalizovni, omogućili su kriminalu da
prodre u sve stratume društva.
Posebno zanimljivom se
činini sličnost između "idilične ere" kada je reč o medijskoj slici
kriminaliteta u državama komunističkog režima od 1950-tih do sredine 60-tih i
medijskog prezentovanja kriminaliteta u zemljama razvijenog Zapada. Ta sličnost
i pored mnogih, možda, značajnijih razlika ukazuje na drastično drugačiju
sliku, ali i drugačiju društvenu poziciju kriminaliteta kao fenomena, u odnosu
na dolazeće moderno doba.
Optimistička paradigma
koja je karakterisala društveni i medijski odnos prema kriminalitetu bila je
dominantna politika devetnaestog i prve polovine dvadesetog veka. Ona se
zasnivala na ideji da se kriminalitet može pokoriti putem socjalnog progresa i
rehabilitacije individualnih počinilaca (Garland i Sparks 2000, Garland, 2001).
I pored činjenice da uznemirenost povodom medijskog prezentovanja kriminaliteta
ima svoje početke u vremenu koje prethodi nastanku modernih medija i sredstava
komunikacije, postavlja se pitanje uzroka dramatične promene kursa medijskog
odnosa prema kriminalitetu u drugoj polovini dvadesetog veka.
Medijsko prezentovanje
kriminaliteta u društvima razvijenog kapitalizma, od Drugog svetskog rata
pokazuje jasnu periodizaciju u smislu idealno-tipskih narativnih struktura.
Prvi, posleratni period je dekada društvenog konsenzusa i socijalne harmonije u
prikazivanju kriminaliteta. Slika društva koju šalju mediji, kroz sve oblike
izražavanja (vesti, režirane kriminalističke priče), bazirana je na deljenju
zajedničkih vrednosti koje beskonfliktno usvajaju hierarhiju statusa i
autoriteta. Dirkemovski odnos prema kriminalitetu u kome će kriminalitet biti
osuđen i iskorenjen zajedničkom reakcijom zdrave zajednice, nedvosmisleno je
ocenjivao kriminalitet kao društvenu devijaciju. Na snazi je bilo stanovište da
se kriminal ne isplati i da počinioci moraju biti privedeni pravdi. U medijskim
narativima o kriminalitetu snage reda uvek hvataju zločinca, a pravosudni
sistem je prikazan kao strog, posvećen i efikasan (videti: Stenson i Sullivan,
2001). Sadržaj priča o kriminalitetu u prvoj dekadi se, i kvalitativno i kvantitativno,
razlikuje u odnosu na period koji sledi. Snage reda i zakona pojavljuju se kao
reprezenti države, ali i društva u celini, nema preispitivanja njihove
ispravnosti i veliki broj televizijskih heroja se regrutuje iz korpusa
branitelja reda i sigurnosti. Kriminalitet je, bez izuzetka, prikazivan kao
nesvakidašnja i abnormalna društvena pojava. Ubistva koja dominiraju kao oblik
kriminaliteta najčešće zastupljenog i u informativnim i u fikcionalnim
sadržajima, uvek su vezana za centralnu priču i kontekstualnog kriminaliteta,
koji nije povezan sa narativnom potkom, gotovo i da nema. Prema svim
istraživačkim merenjima u kvantitativnom smislu, kriminalitet je procentualno
mnogo manje zastupljen (pogledati Renier, 2007).
U periodu od 1960-te
godine uočljivo se menja način medijskog prezentovanja kriminaliteta. Vrednosti
društvenog integriteta i autoriteta se intezivno preispituju. Pojavljuju se
sumnje u odnosu na pravdu i efikasnost pravosuđa. Pojačani su društveni konflikti
između etničkih grupa, između polova, generacija. Kritički odnos prema snagama
socijalnog reda i pravosudnom sistemu postaje uporišna tačka socijalnih
reformi. Traže se alternative društveno ponuđenim odgovorima i rešenjima.
Period od 1970-tih godina
možemo nazvati početkom nove ere. Sa jedne strane, se kroz kritičko-borbene
pristupe traži povratak vrednosti društvenog konsenzusa, sa druge strane,
narastaju tendencije koje podrazumevaju beznadežno stanje nereda koje se više ne
može društveno regulisati. Stanje Hobsovskog opšteg neprijateljstva koje se
nalazi izvan kategorija dobra i zla polako osvaja društveni i medijski prostor.
Konflikt srednjeg perioda koji je izazvao komešanja završava se u sveobuhvatnoj
promeni. Pored pokušaja da se revitalizuju vrednosti iz prošlosti, nazire se
predominantni diskurs koji će zaokružiti sve dotadašnje trendove medijskog
prezentovanja kriminaliteta, a to je uzdizanje teme "društva rizika"
(Stenson i Sullivan, 2001:181).
Postmodernizam donosi
kraj ogromnog narativa o društvenom progresu, koji na kraju dovodi do
"smrti socijalnog" (Rose 1996). Koncept društva rizika ("risk
society") oslanja se na promene koje su se odigrale u osnovi društvenog
razvitka. On ne znači, samo smenu prirode rizika, nego i alternativne kulturne
senzibilitete i iznad svega strategiju borbe protiv rizika (Stenson i Sullvan,
2001:177). Država i policija više nisu rešenje, već se ono traži u promeni
ponašanja ljudi, u ličnoj odgovornosti, i u individualnim (self) strategijama
koje su odraz uzdizanja self identiteta kao okosnice poznog moderniteta.
Individue su odgovorne za svoje sudbine u "dobitničko- gubitničkoj"
kulturi. Naraslo globalno deregulisano tržište stalno je poprište uspona i padova,
proliferacije novih milionera i novih paupera (Stenson i Sullivan, 2001:178). U
"kazino kulturi" ulozi su sve veći, a sigurnost od "kolevke pa
do groba" države blagostanja zamenjena je kulturom u kojoj pobednik odnosi
sve. "Rizikofobična kultura" zamenjena je "rizkofiličnom"
kulturom u koju je uključen substancijalni strah od gubitka. U tom smislu, može
se uočiti paralela između kraha komunističkog društva kolektivnog paternalizma,
za koje se vezuje osećaj društvene sigurnosti, i nestanka kapitalističke države
blagostanja, koja je socijalnu sigurnost smatrala svojim prioritetom. Nestanak
sveta ideala , koji je možda, bio prividan dovešće do uzdizanja sveta
hiper-realnosti.
Društvene promene
reflektovale su se na teorijski i praktični tretman kriminaliteta i u društvu i
u medijima. On se okreće pragmatičnom i u većoj meri kaznenom pristupu kao
socijalnom odgovoru, udaljavajući se od pokušaja socijalnog isceljivanja.
Traganje za uzrocima kriminaliteta biva zamenjeno "administrativnim
realizmom". "Rehabilitacioni ideali" zamenjeni su generalnim
zastrašivanjem i odmazdom kao svrhom penalne politike. Kriminalci više nisu
objekat razumevanja i primene tretmana koji će ih izmeniti i oplemeniti, već su
osamostaljeni u svojoj krivici. Uzroci kriminaliteta se označavaju kao monoštvo
koje je deo "kriminologije svakodnevnog života" (Garland,1996 prema
Stenson and Sullivan, 2001). Pribegava se pragmatičnoj rutini minimiziranja prilika
za počinioce kada je u pitanju situacioni kriminal. Fokus je na prevenciji i
otkrivanju "vrućih tačaka" (hot spots). Socijalna dimenzija
kriminaliteta se zanemaruje i potencira se individualni pristup u rešavanju
problema kriminaliteta. Razvijanje taktike komšijske borbe protiv kriminaliteta
i strategija policije orijentisane na uzak problem, rezultira problemom ugušene
politike. Policajci više nisu simbol javnog reda, mira i vrline već se takmiče
na komercijalizovanom tržištu obezbeđenja i sigurnosti (pretežno privatnim).
Niko nije pošteđen u "društvu rizika ". Opasnost od kriminaliteta
pogađa i bogate i moćne, strah se rasprostire globalno, u "distribuciji
lošeg" su male razlike između privilegovanih i nemoćnih. Mušterije
privatnih ponuđača zaštite od kriminaliteta biraju između mnogobrojnih dilera
"pick’n’mix" policijskog nadzora. Kriminalitet postaje praktični
"hazard", a ne više moralna pretnja. Široko shvaćena idealna pravda
biva zamenjena kalkulacijom da se minimizira rizik od kriminaliteta.
Mediji igraju vodeću
ulogu u reprodukciji "spektakularnog konzumerizma". (Stenson i
Sullivan 2001:178). Izmenjeni sadržaj masovnih medija u prezentovanju
kriminaliteta ukazuje na porast diskursa rizika. Studije o medijskim procesima
otkrivaju motivacioni ključ medijskih operativaca i implikacije koje se postižu
na globalnom nivou (Roberts, 2003:80). Slika o stalno narastajućem
kriminalitetu zamenila je suprotstavljenu, takođe nerealnu sliku o nepostojanju
kriminaliteta. Kriminalitet se pojavljuje kao najveći društveni problem.
Istraživanja koja imaju za predmet paralele između razvoja i rasta medijskih
slika kriminaliteta i efekata izazivanja straha u masovnom auditorijumu, imaju
veoma kompleksan zadatak, a interpretacija ove uzročnosti predmet je žučnog neslaganja..
Sa druge strane, osnovne karakteristike promena u obrascu medijskog tretiranja
kriminaliteta dovele su istraživače medijskih sadržaja do sličnih zaključaka.
Priče o kriminalu i
silama zakona najčešći su televizijski sadržaji od kad je ona postala vodeći
medij, od 1950-te godine. Pored toga što su se zabavni programi u koje je
uključen kriminalitet enormno povećali, do današnjih dana, došlo je do promena
u načinu prikazivanja kriminaliteta i snaga reda i zakona. Promene u obrazcu
prikazivanja sadržaja kriminaliteta u medijima isti je i kod informativnih i
kod režiranih (fikcionalnih) medijskih produkcija. Analize sadržaja 620
slučajno izabranih udarnih televizijskih termina pokazuju od 1955 do kraja 1986
narastajuću prevagu nasilnog kriminaliteta u televizijski režiranim sadržajima
o kriminalu (Lichter et al. 1994:
chapter 8 prema Renier, 2007:313).Televizija uveliko nadmašuje realnost u
prikazivanju nasilja od 1950 –te godine.
Inteziviranje medisjkih
slika nasilja ogleda se u podacima da je od 1945-60 te godine u 90% filmova
nije bilo, ili je minimalno zastupljeno nasilje, dok je od 1980-1991 ta
proporcija uvećana za 65%. Mada ubistvo, kao oblik kriminaliteta ostaje
najzastupljenije, uvećava se prikazivanje svih vrsta nasilja.
Prisutna je veoma
izražena diskrepanca između medijskih slika o kriminalitetu i zvaničnih
statističkih podataka i izveštaja kriminalističkih i policijskih službi. Realna
ocena stope kriminaliteta često biva zamagljena medijskim prikazima u kojima se
iz različitih razloga (politički, komercijalni i dr.) manipuliše realnim
stopama rasta kriminaliteta. Pitanje validnosti same kriminalističke
statistike, koja može da varira usled promene instrumenata i kategorija
merenja, takođe biva iskorišćeno u medijskom prikazivanju kriminaliteta kao
stalno rastućeg.1
Insistiranjem na
određenom tipu kriminaliteta, a to su u medijskim prikazima brutalna ubistva,
zamagljuje se prisustvo mnogobrojnih drugih društveno razornih oblika
kriminaliteta, kao što su državni, ekonomski, kriminalitet belih okovratnika.
Slika brutalnih ubistava je predominatni oblik medijskih sdržaja kriminaliteta,
bez obzira da li je reč o vestima ili izmišljenim sadržajima. Imovinski
kriminalitet je obrnuto proporcionalno prikazan u medijima u odnosu na
statističke podatke. U medijima je on umanjen i prezentovan uz nezaobilazno
surovo nasilje i fizičke povrede žrtve, što u realnosti, često, nije slučaj
(Garofalo, 1981:326, Katz,1987;50).
Kontekstualan
kriminalitet je drastično uvećan. Udeo prikazivanja kriminaliteta koji nije u
vezi sa osnovnom radnjom ili centralnim likom postaje esencijalni izraz stanja
u kome je društvo prožeto rizikom od kriminala. U periodu do 1980-te godine
samo 15% filmova je prikazivalo kontekstualni kriminalitet, a od 1991. godine
80% filmova sadrži višestruke prikaze kriminalnih radnji koje nisu u vezi sa
centralnim narativom.Veliki rast kontekstualnog kriminaliteta implicira sliku
društva kome preti opasnost od svih vidova kriminaliteta, a što je još važnije,
kriminalitet se podrazumeva kao sastavni deo svakodnevnog života, tretira se
kao nešto uobičajeno. On više nema značenje nečeg posebno dramatičnog i
vanserijskog.
Promena koje je veoma
uočljiva u odnosu na prvu dekadu medijskog prikazivanja kriminaliteta je odnos
prema policiji i pravosudnom sistemu. Policija se sve više prikazuje kao
zločinačka, a ne kao sila zakona. Ona je ili preterano revnosna u upotrebi sile
(i kad je to potrebno i kad nije) ili je sama nosilac devijantnih poremećaja
(ekscesno konzumiranje alkohola i droga, vanbračne seksualne aktivnosti,
korupcija i dr.) Pravosudni sistem je povećano portretisan kao podeljen i
pocepan iznutra. Sve češći su prikazi konflikata između policije i sudova, kao
i policijskih službenika među sobom. Nesavršenost, nepravda, potkupljivost,
zavisnost o centrima moći postaju značajni motivi u medijskim vestima i pričama
o kriminalitetu. Tendencija u portretisanju pavosudnog sistema kreće su pravcu
isticanja politizacije, njegovog kontroverznog karaktera i kritičkih osvrta na
tu problematiku. Drastično se smanjuju afirmativne, pa čak i neutralne priče o
policiji. Kriminalitet se eksplicitno prikazuje kao društveni fenomen van kontrole.
Možda su, najznačjnije
razlike u obrascu medijskog prikazivanja kriminaliteta vezane za promene u
prezentaciji žrtava kriminala. Žrtve su se pomerile iz senke i njihova čisto
funkcionalna uloga u kriminalističkim narativima dospela je u vodeću poziciju.
Stradanja i patnje žrtava kriminaliteta čine ih subjektima zbog kojih cela
priča o kriminalu nastaje. Fokus na žrtvama je posledica
stanja"narastajuće brige" (Rock,1990). Viktimizacija je prikazana sa
traumatičnim posledicama u 74% filmova u periodu od 1980-91. godine. Žrtve su
novi junaci medijskog prikazivanja kriminaliteta, uvećava se saosećanje sa
njihovim neprilikama izazvanih kriminalom. Studije procenjuju da je uloga
žrtava u novinskim pričama dobila vodeću ulogu u poslednje tri decenije
(Reiner, 2001). Žrtve su postale centralna tačka izmišljenih kriminalističkih
narativa (Reiner, 2000a, 2000b). Nove priče potenciraju rizik sa kojim se
suočavaju pripadnici višeg socijalnog statusa, belci, žene i odrasli (Graber
1980 prema Dowler, 2003). Istina je, da su najčešće žrtve nasilja, prema
oficijelnoj statistici, siromašni, mladi i crne žene. U medijskim vestima ove
kategorije, su suprotno realnosti, predominantno prikazane kao zločinci.
U poslednje vreme narasta
broj programa koji su specijalizovani za prikazivanje kriminalnih sadržaja u
"realnoj" formi (Crimewatch UK. ID i sl.). Često se u te svrhe
koriste i amaterski video snimci, mediji se pojavljuju kao učesnici u kriminalističkoj
istrazi, veza između medija i kriminalnog pravosuđa se prožima, smanjujući
razliku izmedju "faktičkog " i "izmišljenog" kriminaliteta
(Manning 1998, Ferrell 1998, Tunnell 1998 prema Renier, 2007:304). Implikacije
ovog trenda su veoma značajne jer dejstvuju u pravcu projektovanja slike
globalnog društva zastrašenog kriminalitetom, u kome svako može postati žrtva,
ali i svako polaže pravo i slobodu da se uhvati u koštac sa kriminalitetom.
1 Slučaj Engleske, u kojoj
je 1999-te godine za 14% skočila stopa kriminaliteta usled nove statističke
procedure, o čemu su mediji izveštavali kao objektivnom podatku koji svedoči o
stopi porasta kriminaliteta Roberts, 2003:78
Proučavanje odnosa između
medijskog prikazivanja kriminaliteta i efekata koje ono izaziva u društvu
dugotrajna je istraživačka preokupacija, pretežno u zapadnoj literaturi. Ona se
prevashodno bazira na proučavanju medijskih sadržaja koji se odnose na kriminalitet
i isptivanju ponašanja auditorijuma. Treba imati u vidu, da analiza sadržaja,
bilo kvalitativna ili kvantitativna sadrži različite metodološke probleme koji
mogu uticati na rezultate istraživačkog procesa. To su izbor operativne
definicije kriminaliteta i devijacija, određivanje kvantitativnih kategorija i
dr. Ponašanje auditorijuma, ili primaoca poruka, može se posmatrati na
različite načine. Osnovna razlika se odnosi na izbor gledišta o tome da li je
medijska publika skup pasivnih primalca medijskih poruka ili aktivni učesnik
koji reaguje na medijske poruke uključivanjem sopstvenih stavova i procena.
Mnogi teoretičari
smatraju da su se mediji uveliko udaljili od prvobitnog cilja koji je bio
usmeren na obezbeđivanje objektivne i korektne slike o nasilju i kriminalitetu.
Ciljevi su usmereni ka ostvarivanju različitih interesa. Na osnovu tumačenja
tih interesa istraživači se dele na one koji u medijima vide podstrekače
društvenog kriminaliteta, sredstvo za zadovoljenje potrebe publike za
senzacijom i uzbuđenjem ili izazivače "moralne panike" koja zahteva
"društvo nadzora". Medijske vesti o kriminalitetu se karakterišu kao
"upakovani produkti" (Katz,1987) koji nemaju samo informativnu
vrednost već specifičnu novinarsku vrednost (newsworth). Traganje za adekvatnim
rešenjima u suzbijanju kriminaliteta, po mišljenju većine autora, nije primaran
cilj medijskog bavljenja kriminalitetom. Emocionalne reakcije publike,
"moralno angažovanje" posledica su emotivne manipulacije koja
nadilazi realnu sliku fenomena koji prezentuje. Na osnovu tretiranja
kriminaliteta mediji se uslovno mogu podeliti na "kvalitetne" i
"popularne". "Popularni" mediji su češće fokusirani na
"interpersonalne" konflikte i individualne devijacije, dok
"kvalitetni" uključuju različite komentare o socijalnim devijacijama
o ugrožavanju ljudskih prava, politici, sadrže debate o pravosuđu.
Masovni mediji formiraju
građansku svest o kriminalitetu koja se zasniva na informacijama bogatom, ali
znanjem siromašnom informisanju. (Sherizen 1978:204. prema Renier 2007:310).
Glavni argument odbrane na pitanje zašto nema kvalitetnije medijske slike kriminaliteta
sastoji se u odgovoru da mediji ne mogu da obezbede analitičko razumevanje
kriminaliteta jer za takve deskripcije nema prostora.
Bez obzira, da li su
strah od kriminaliteta ili pojačane kriminalne aktivnosti pretpostavljeni
rezultati efekata medijskih prezentovanja kriminaliteta, o čemu postoje
različiti stavovi, svakako je neophodna budna pažnja stručne javnosti kada je
ovaj odnos u pitanju. Fokus istraživanja ne treba da bude samo
"strah", već daleko širi uvid u problem (Sparks, 2001:194). Cilj
istraživanja treba da uključuje otkrivanje nevidljivih veza, sponzorstava,
diskusije o određenim konceptima kriminaliteta, o politici kažnjavanja.
Značajno je praćenje promena u vokabularu, komentatorskom stilu, dijagnozama,
atributima, simbolima, stilu i cenzuri. Na taj način predmet istraživanja nije
samo "strah" već mnogo značajnije implikacije odnosa medija i
politike. Na osnovu tako sprovedenih istraživanja mogu se promovisati ozbiljne
i stručne strategije intervencije koje bi uticale na poboljšanje kvaliteta
medijskog prezentovanja kriminaliteta u pravcu neutralisanja različitih
manipulativnih uticaja.
(1) DOWLER
KENNETH (2003) Media Consumption and Public Attitudes Toward Crime and Justice:
The Relationship Between Fear of Crime, Punitive Attitudes, and Perceived
Police Effectiveness Journal of Criminal
Justice and Popular Culture, 10 (2): 109-126.
(2) ERICSON,
R. (1991), ‘Mass Media, Crime, Law, and Justice’, British Journal of Criminology, 31, 3: 219–49.
(3) GARLAND,
D. (2001), The Culture of Control,Oxford:
Oxford University Press.
(4) GARLAND,
D., SPARKS, R.(2000): Criminology, Social
Theory and Challenge of our Time, The British Journal of Criminology,
189-204
(5) GAROFALO,J.
(1981),Crime and Mass Media: a Selective Review of Research Journal of Research in Crime and Delinquency,
Vol. 18, No. 2, 319-350
(6) GLINKINA,
S. (1998) The Omnious Landscape of Rossian Corruption, Transitions,
(7) KATZ,
J. (1987), ‘What Makes Crime "News"?’,Media, Culture and Society, 9, 1: 47–75.
(8) REINER,
R. (2007) Media made criminality: The representation of crime in the mass
media. In: Reiner, Robert and Maguire, Mike and Morgan, Rod, (eds.) The Oxford Handbook of Criminology. Oxford
University Press, Oxford, UK,
(9) ROBERTS,
J., STALAS, L., INDERMAUR,D., HOUGH, M. (2003) Penal Populism and Public Opinion : Lessons from Five Countries,
Oxford University Press, New York
(10) SPARKS,
R. (2001) "Bringing it All Back Home:Populism, Media Coverige and the
Dynamics of Locality and Globality in the Politics of Crime Control, in Handboook of Criminolgy, Stenson, Kelvin
and Robert Sullivan, Willian Publihing, Devon
(11) STENSON,
K. and ROBERT S.(2001) Crime, Risk and Justice:The
politics of crime control in liberal democraties, Willian Publihing, Devon
(12) ZANKOVA
B. (2005) The media in Bulgaria during
communism and their transformation into democratic institutions, Budapest,
July
The purpose of
this paper is presentation of theoretical and research analyses dealing with
the media-crime relation, which makes a part of the cultural criminology.
Strong social changes developing in the global society are visible in the
relation of the society toward crime, and in the media image of crime. Although
disagreeing concerning the cause and effects of this relation, theoreticians
almost unanonimously agree with the conclusion that the scope and manner in
which crime is presented in mass media is in a large degree intensified in
comparison to previous decades. Considering the flow and direction of trends of
the media presentation of crime through history, the paper gives a review of
changes which most significantly characterise the new position of crime as a
phenomenon in the society and the media.
KEY WORDS: media / crime
/ content analyses / presentation