Zbornik Instituta za kriminološka i
sociološka istraživanja
2008 / Vol. XXVII / 1-2 / 171-182
Originalni naučni rad
UDK:
343.82:343.91-056.34
159.97
342.726-056.34
ID
broj: 153801996
Leposava
Kron*
Institut
za kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu
The
hospital itself imposes a special environment in which the meaning of behavior
can be easily misunderstood
(Bolnica sama izlaže posebnim okolnostima
u kojima se značenje našeg ponašanja lako može razumeti pogrešno)
D.
L. Rosenhan
U ovom tekstu se
raspravlja o totalnim institucijama uopšteno, kao i mentalnim institucijama
partikularno kao i "karijerom" duševnih bolesnika. Autor podseća na
Szaszov bazični argument da niko ne može biti lišen slobode, a da pri tom nije
učinio nikakvo krivično delo. Deprivacija od slobode "za nečije
dobro" nije moralan čin. Kao što osoba terminalno bolesna od kancera ima
prava da odbije tretman, tako bi trebalo da osoba koja pati od mentalnih
problema ima prava da odbije psihijatrijski tretman. Szaszovo stanovište da je
mentalna bolest mit oslanja se na kartezijanski model "mind versus
body". Iako specifične socijalne kategorije podložne stigmatizaciji mogu
varirati u prostoru i vremenu, dve osnovne forme socijalne stigme (fizičke
deformacije i mentalni problemi) postoje u većini kultura i civilizacija što
psihologe navodi na hipotezu da je moguće da tendencija ka stigmatizaciji ima
evolucione korene.
KLJUČNE REČI: totalne
ustanove / duševne bolnice / stigma
*
Rad je nastao kao rezultat na projektu "Prevencija kriminala i socijalnih
devijacija" koji podržava Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj
Republike Srbije, broj 149016.
*
Email: bebakron@gmail.com
U
poznatoj knjizi Azili, Goffman (1961)
izlaže rezultate svojih istraživanja psihološke atmosfere koja vlada u duševnim
bolnicama i drugim ustanovama zatvorenog tipa. U cilju sistematske kontrolisane
opservacije klime i stila života u duševnim bolnicama, Goffman u jednoj od njih
živi godinu dana, radeći kao poslužitelj. Kao rezultat tog iskustva nastali su
tekstovi koji će izvršiti značajan uticaj na radikalne kritike psihijatrije.
Goffman
duševne bolnice svrstava u širu kategoriju totalnih
institucija čiji je zajednički cilj da život velike grupe ljudi određenih
osobina drži pod kontrolom. Primeri takvih institucija su zatvori, ludnice,
koncentracioni logori, kasarne, manastiri, internati. Ove institucije se
nazivaju totalnima zato što svoje stanovnike okružuju u gotovo apsolutnom
smislu, presecajući sve njihove veze sa spoljašnjim svetom. One su orijentisane
na potpunu kontrolu i vode deprivaciji svake autonomije. Ljudi koji u njima
žive, hrane se, spavaju, rade i "provode vreme" na istom mestu, pod
istim permanentnim nadzorom i sve svoje svakodnevne aktivnosti sprovode u
velikim grupama ljudi koji rade to isto. U totalnim institucijama postoji
hiperinflacija propisa kojima se reguliše kompletna aktivnost pojedinca i
podstiče njegov inferiorni položaj. Sve aktivnosti striktno su programirane i u
skladu sa zvaničnim pravilnikom nametnutim "odozgo". Svaki detalj
ovih institucionalnih aktivnosti zamišljen je tako da služi oficijelnim ciljevima
ustanove. Iako se ti ciljevi razlikuju zavisno od karaktera ustanove, sve
totalne institucije, po Goffmanu (ibid.)
imaju i jedan skriveni, implicitni, zajednički cilj koji se svodi na
uništavanje prethodnog identiteta jedinke i njegovu modifikaciju u one oblike
koje institucija smatra poželjnim.
Ulazak
u totalnu instituciju obeležen je "ponižavajućim ceremonijalom":
osobi se oduzima garderoba i lične stvari i primorava se da svoje lične i
intimne poslove obavlja javno. Ona je stalno suočena sa nepovoljnim činjenicama
o sebi samoj i stiče u svemu jedan ponižavajući status na osnovu kojeg više ne
može da očekuje ni elementarno poštovanje na koje je navikla u spoljašnjem
svetu.
Ponižavajućim
ceremonijalom dolaska u totalnu instituciju prekida se, ponekad ireverzibilno,
veoma važna nit na životnom putu osobe koja u nju stupa: nit koja je na mnogo
načina vezuje sa njenim prirodnim socio-psihološkim okruženjem.
"Ponižavajući
ceremonijal" stupanja u totalnu ustanovu vodi, po Goffmanu, umrtvljenju (mortifikaciji) čovekovog ega. Ljudima
koji dođu u totalnu ustanovu oduzima se njihova odeća i lične stvari i daje im
se specijalno odelo identičnog kroja, materijala i boje čime se na simboličan
način uništava njihov prethodni identitet i uspostavlja novi grupni identitet, identitet etiketiranih i devijantnih. Ovaj postupak, kao mnoge
slične (kupanje, šišanje do glave "iz higijenskih razloga", posipanje
dezinfekcionim praškovima, zamena imena brojem) Goffman (1961), i drugi autori
antipsihijatrijske orijentacije nazivaju reifikacijom
koja označava proces pretvaranja ličnosti u stvari bez imena,
individualnosti i identiteta.
Gotovo
svaka totalna institucija pokazuje zavidnu "kreativnost" u
izmišljanju različitih depersonalizujućih postupaka, ali neke pravilnosti ipak
postoje: totalna regulisanost svake akcije propisima (koji se odnose na izgled,
oblačenje, uzimanje hrane, primanje poseta, pošte, način pozdravljanja i
obraćanje nadređenima), nemogućnost da se na bilo kojem mestu bude sam sa
sobom, kao i potpuna negacija privatnosti.
U
totalnim ustanovama, kako to korektno primećuje Laing, vlada atmosfera koja
"izluđuje ljude".
Jedna
od njih, u kojoj sam, radeći na svom doktorskom projektu, provela nekoliko
meseci, nalazi se na četvrtom spratu zgrade Centralnog zatvora u Beogradu. Tu
su smešteni oni učinioci krivičnih dela kojima je sud, na osnovu forenzičke
procene komisije veštaka da su delo učinili u tzv. "neuračunljivom"
stanju i da se, shodno tome, mogu smatrati "opasnima po svoju
okolinu", izrekao "meru bezbednosti obaveznog čuvanja i lečenja u
psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa".
Trajanje
ove mere bezbednosti vremenski je neodređeno; ona može biti na snazi godinama,
ponekad čak i čitav život okrivljenog, ergo
i duže ili čak značajno duže od trajanja zatvorske kazne koju bi učinilac
dobio za konkretno krivično delo. Ova činjenica opisanu situaciju dodatno
komplikuje sa stanovišta njene etičke opravdanosti.
Dehospitalizacija
zavisi od mišljenja psihijatara o "zdravstvenom" stanju pacijenta:
psihijatar treba da stekne utisak da je njegov pacijent u "dobroj i
dugotrajnoj remisiji", da više nije "opasan po svoju okolinu" i
da, prema očekivanju, neće učiniti neko novo krivično delo. Mnogi psihijatri se
retko odlučuju da pacijentima pruže takve garancije, a ako se to ipak dogodi
oni upućuju svoj predlog Komisiji za otpust o čemu, opet, konačnu odluku donosi
sud. U tom složenom spletu okolnosti pacijent ima dobre izglede da se nađe u
ulozi "žrtvenog jarca" (Szasz, 1961) koji se, u ime spasavanja i
lečenja, izlaže jednom krajnje dehumanizujućem postupku.
Szasz
(1961) je raspravljao o situacijama kada se osobi sudi i kada se
"utvrdi" da je krivično delo učinila pod uticajem duševne bolesti;
tada dužina boravka u duševnoj bolnici po pravilu nadmašuje kaznu koja bi inače
bila izrečena za delo koje je u pitanju. Po njegovom mišljenju kako neformalne,
moralne sankcije kao što je društveni bojkot, tako i formalne, zakonske
sankcije, kao što novčana ili kazna zatvora, mnogo manje vređaju ljudski duh
nego kvazimedicinska psihijatrijska sankcija hospitalizacije u duševnoj
bolnici.
Sobe
u, kako se u žargonu najčešće naziva, "zatvorskoj ludnici" u
Beogradu, u kojima pacijenti provode svoje dane i noći, mračne su i hladne
(radijatori postoje samo u hodnicima); svaka gleda na uzani dugački hodnik na
čijem kraju se nalaze teška gvozdena vrata (i stražar) koja ih odvajaju od
ostalog dela bolnice i čitavog sveta. Na kraju tog niza spavaćih soba nalazi se
i jedna dnevna, sa televizorom, u kojoj pacijenti gledaju
"dozvoljene" emisije u "dozvoljeno vreme". Ispod same
tavanice, kao posebno morbidan i za mnoge pacijente dodatno iritirajući detalj,
nalaze se zvučnici sa kojih se "emituje" radio program, saopštavaju
lokalne informacije ili prenose zatvorske priredbe. Oni su postavljeni van
domašaja ruke da ih neko ne bi, kako je to slikovito opisao jedan pacijent,
"možda dohvatio i u svojoj bolesti uništio" i, naravno, ne mogu se
isključiti. Zvučnici trešte od rane zore simbolično obznanjujući da je
odmaranju došao kraj i, utihnuvši za krako posle ručka, ponovo se oglašavaju toliko
snažno da se običan ljudski govor teško može razaznati.
U
cilju sprečavanja samopovređivanja, pacijentima nije dopušteno da se briju
sami, već su dva puta nedeljno obavezni da stoje u redu, svi istovremeno,
čekajući da tu proceduru nad njima obave drugi. Propisima ustanove nije
dozvoljeno puštanje brkova i brade niti kose duže od četiri santimetra.
Nepoštovanje ovog propisa povlači odgovarajuće sankcije: nasilno, u prisustvu
straže, brijanje brade i brkova i šišanje "do glave".
Pri
dolasku u bolnicu, svaki pacijent dobija tzv. "pribor za jelo" koji
se sastoji od tanjira, supene kašike i čaše, sve od plastike. Upotreba viljuške
i noža je zabranjena, kao preventivna mera protiv eventualnog samopovređivanja
ili povređivanja drugih. Odbijanje hrane, koja je inače prilično odvratnog
karaktera, ako postane suviše upadljivo povlači prinudno hranjenje sondom
direktno u želudac ili infuzijom.
Svaki
dopušteni izlazak i obavezni povratak znače i ponižavajući pretres "do
gole kože" koji često uključuje i skidanje cipela i čarapa.
Prema
iskazima pacijenata, svaka neposlušnost (npr. odbijanje "radne
terapije") ima za posledicu pretnju lekara "jačom terapijom" (a
to implicira ležanje u krevetu u stanju polunesvesti) "ukidanjem slobodnih
poseta ili vikenda", a katkad i onu najmračniju: "Ako ne budeš
slušao, nikada te neću pustiti na slobodu".
Pokušaji
samoubistva ovde su, kako bi se moglo i pretpostaviti, srazmerno česti. Na
jedno izvršeno samoubistvo dolazi nekoliko pokušaja (Marković, 1987) koji su
obično sprečeni od strane medicinskog osoblja ili drugih zatvorenika.
Možda
nije na odmet podsetiti se, na ovom mestu, Szaszovog razmišljanja o pravu
čoveka na samoubistvo. Mi treba, prema njegovim rečima, da učinimo sve što je u
našoj moći, pružajući toplinu i razumevanje, da bismo sprečili samoubistvo.
Ali, mi nismo pozvani, smatra Szasz, da im, pošto smo im već oduzeli građanske
slobode, oduzmemo i njihovo zakonsko
pravo da okončaju svoj život ako to žele.
Na
mnogobrojne i složene napade na svoj identitet i svu raznolikost frustracija i
deprivacija (od slobode, ljubavi, autonomije, intime, lične svojine, prirodnog
socio-psihološkog okruženja, slobodnog strukturiranja vremena) zatočenici
totalnih institucija reaguju na različite načine. Za istraživače su posebno
značajni oni aspekti koji se odnose na moguće promene u ličnosti pod stresnim
uticajima sredine kao i oni koji bi mogli uticati na stav prema ispitivanju,
test-situaciji i, posebno, pristup testovnom materijalu.
Neki
se uklapaju u šemu patologiziranja, potenciranja simptoma i psihijatrijskog
gledanja na sebe, pa čak mogu i da konstruišu svoju prošlost kao "tužnu
priču" da bi, uslovno rečeno, stekli "opravdanje" za sopstveno
destruktivno ponašanje. U kontekstu ovih činjenica pokušala sam da objasnim
testovno ponašanje takozvane simulativne grupe.1
U slučajevima kada sekundarna dobit nije sasvim jasna (sem one trivijalne
čežnje da se u toj čami monotonog osuđeničkog života, nekako skrene pažnja na
sebe) verovatno da patologiziranje i agravacija imaju odbrambeni karakter i
predstavljaju pokušaj da se anksioznost i osećanje krivice u vezi sa učinjenim
delom redukuju, tako što će se odgovornost za ubistvo pripisati nekom
disociranom i "bolesnom" delu sebe. Jer, kada ne postoji odgovornost,
tada, psihološki, nema ni potrebe za osećanjem krivice.
Drugi
karakterističan tip odbrambenih reakcija vezan je za potiskivanje i negiranje
patologije odnosno disimulaciju: pacijenti psihijatrijske bolnice zatvorenog
tipa, suočeni sa gotovo neprekidnim ponižavanjem i degradacijom, mogu imati
veoma upadljivu potrebu da sebe prikažu u "zdravijem",
optimističkijem svetlu nego što to objektivna situacija dopušta. Prevalentan
broj disimulirajućih subjekata mog
istraživanja čine pacijenti zatvorske bolnice. S obzirom na "izluđujuće
uslove" koji tamo vladaju, njihova želja za što bržim ukidanjem mere
bezbednosti i dehospitalizacijom, više je nego očekivana.
U
ovakvim i sličnim načinima reagovanja na aktualnu zatvorsku ili bolničku
situaciju čije potencijalne i svakako ne pozitivne uticaje na promene u
ličnosti ispitanika ni jedan ozbiljan istraživač tamošnjih prilika ne sme
zanemariti, ogleda se, po Goffmanu (1961) sva "tragedija
institucionalizacije". Ona dovodi do "moralnog slabljenja" i
"moralne malaksalosti" (op.cit.).
Zatočenici totalnih ustanova uče kako da se "uklope u sistem" i tako
izbegnu psihološku smrt i nekako otupe oštricu svog poniženja i uvredljivost
svoga položaja.
Mera
bezbednosti obaveznog čuvanja i lečenja u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog
tipa duboko je dehumanizujuća i po ljudski duh razorna na mnogo načina. Po
žestini napada na pacijentov ego i po surovoj neizvesnosti svoga trajanja, ona
je psihološki neuporediva sa bilo kojom drugom kaznom.
Završiću
ovo izlaganje nekim, po mom utisku ilustrativnim, opservacijama i komentarima
koje sam, tokom razgovora, dobila od mojih ispitanika:
(1)
Ovde su uslovi za
bolesnog čoveka krajnje nehumani;
(2)
Ranije, četiri godine u
Zabeli nisam osetio, a ovde je svaki dan dugačak;
(3)
Ovde dobro ne može da
bude nikako;
(4)
Vrlo ću teško ja odavde
izaći;
(5)
Loše se osećam na odeljenju
zbog zbog buke i razglasa, želeo bih mir i tišinu.
(6)
Buka mi smeta; ne mogu da
se odmorim psihički;
(7)
Ja sam psihički zdrav i
nema razloga da se dalje zadržavam ovde;
(8)
Ovde su uslovi stravični.
Osuđeni smo na mučenje;
(9)
Ovde mi je dosadno;
(10) Ovde
mi je zdravstveno stanje poljuljano. Na slobodi sam bio bolji;
(11) Meni
je teško što sam ja sad odjedanput neuračunljiv. Dobio sam status ludaka i
strpan među rešetke;
(12) Realno,
ja odavde živ izaći neću.
Za
navedene komentare verujem da su dovoljno rečiti i autentični kao i da nije
potreban nikakav dodatni. Takođe verujem da oni, možda više od svega drugog što
je u ovom tekstu već rečeno, pokazuju da poreklo paničnog straha od večne
deprivacije slobode treba tražiti u stresnim i depresivnim okolnostima koje
obeležavaju atmosferu zatvorske duševne bolnice i u njenim mračnim
perspektivama.
1
Vidi: Kajinov greh (Kron, 2000).
Čuveni
američki psihijatar Thomas Szasz (1961) tvrdi da je mentalna bolest mit, pri
čemu, naravno, ne poriče realnost pojave koja se naziva tim imenom. Već
referentni okvir u kojem se taj pojam definiše. Duševna patnja, konflikti,
frustracije, inhibicije, strahovi, osećanja krivice, adaptacioni problemi,
depresivnost, anksioznost i nasilno ponašanje postoje, sva ta iskustva i
problemi jesu stvarni, ali nisu medicinski. Ono što se standardno zove
mentalnim bolestima, Szasz zove "problemi življenja".
O
nepouzdanosti psihijatrijske dijagnoze napisane su hiljade stranica i to
uglavnom od strane samih psihijatara iz čega je nastao čitav jedan pravac i
škola mišljenja, tzv. ANTIPSIHIJATRIJA (Szasz, Laing, Kuper, Esterson itd.) i
izvedeni neki eksperimenti od kojih je najpoznatiji Rozenhanov eksperiment sa pseudopacijentima čiji su rezultati
obavljeni 1973. godine. Učesnici u eksperimentu su bili normalni, upoznati sa
ciljevima eksperimenta i instruirani da zakažu razgovor sa psihijatrom (u
pitanju su bile najuglednije "mental hospitals") da se ponašaju i
pričaju krajnje neupadljivo, kao i inače, ali da na standardno pitanje "da
li čuju neke glasove" odgovore potvrdno. Rezultati su pokazali sledeće:
1. Ni
jedan pseudopacijent nije otkriven.
2. Svi
su primljeni i zadržani sa dijagnozom shizofrenije ili paranoidne shizofrenije
a otpušteni sa dijagnozom "shizofrenija u remisiji".
3. Trajanje
hospitalizacije variralo je od 7 – 52 dana.
4. Medicinske
sestre su pseudopacijente opisale kao "prijateljski nastrojene"
("frendly"), "kooperativne" ("cooperative") i
osobe koje "ne ispoljavaju znake abnormalnosti" ("exhibited no
abnormal indications").
5. Jedini
koji su konstatovali da sa novopridošlim likovima "nešto nije u redu"
bili su pravi pacijenti starosedeoci.
Eksperiment
je imao zapanjujući nastavak. U nameri da proveri da psihijatri nisu grešili
samo iz obazrivosti, Rosenhan je obavestio bolnicu koja je smatrana za
najbolju, o svojim prethodnim rezultatima i upozorio osoblje da u toku sledeća
tri meseca očekuje i neke nove pseudopacijente. U stvari, nije poslao ni
jednoga. Posle toga se ispostavilo da je od 193 prava pacijenta koji su bili
primljeni na lečenje u ovom periodu, ništa manje nego četrdeset jednoga bar
jedan član osoblja sa velikim stepenom ubeđenja, ocenjivao kao pseudopacijenta.
Ovaj nalaz dovoljno govori sam za sebe.
Spektakularni
Rosenhanov eksperiment imao je nekoliko replika, sa sličnim rezultatima i
izazvao, potpuno očekivano, neviđeni bes u zajednici psihijatara.
Time
što koristi dijagnostički sistem za klasifikovanje pacijenata psihijatrija
najočiglednije podseća na opštu medicinu. Klasifikacija se u psihijatriji, kao
i u legitimnoj medicini, sastoji od zbirke posebnih, semantički uzajamno
isključivih "bolesnih entiteta", za koje se pretpostavlja da
obeležavaju temelj bolesnog procesa ili uzrok bolesti.
Psihijatrija
nije zadovoljila osnovne logičke principe korektnog klasifikacionog sistema.
Kategorije koje se upotrebljavaju međusobno se preklapaju i granice između njih
su difuzne. Na primer, neko ko je anksiozan i depresivan može se
dijagnostikovati ili kao "anksiozno stanje sa depresivnim
karakteristikama" ili kao "neurotska depresija sa anksioznim
karakteristikama", što zavisi od slobodne procene dijagnostičara. Štaviše,
jedna tako značajna dijagnoza kao što je dijagnoza shizofrenje je takva da se u
nju mogu uključiti pacijenti koji nemaju nikakvih zajedničkih simptoma.
Nepouzdanost
psihijatrijskog dijagnostičkog sistema se ispoljava na različite načine.
Istraživanja pokazuju da razni psihijatri koriste iste dijagnostičke kategorije
sa veoma različitim relativnim učestalostima. Jedan može imati sklonost da
dijagnostikuje shizofreniju, dok drugi ovu dijagnozu retko
"konstatuje" i većinu smatra depresivnim. Upotreba sistema je u
velikoj meri proizvoljna. Ne samo da postoje velike razlike među psihijatrima
koji rade zajedno, nego postoje i ogromne opšte razlike među geografskim
oblastima. Dobro je poznato da se shizofrenija mnogo češće dijagnostikuje u
Americi nego u Velikoj Britaniji, gde se proporcionalno češće koristi
depresija. Veliki broj istraživanja je pokazao da postoji ekstremno nizak
stepen slaganja među psihijatrima koji procenjuju konkretne pacijente pri čemu
kada je broj dijagnostičara veći od šest, samo se za deset posto pacijenata
dobija ista dijagnoza. Ovakav nivo neslaganja bio bi potpuno nezamisliv u bilo
kojoj grani standardne medicine.
Termin
"stigma" (lat. stigma od
grč. stigma utisnuti, istetovirani
znak; ubod, prema: Klajn, Šipka, 2006) se u davno doba odnosio na žig koji je
utisnut na telu roba ili zločinca vrelim gvožđem. U figurativnom značenju
odnosi se na znak srama (ibid.) ili neku upadljivu anatomsku ili
fizičku osobinu. Stigma u hrišćanstvu označava ožiljke koji podsećaju na pet
Hristovih rana. Stigmate su krvave rane koje se javljaju na telu nalik na rane
raspetoga Hrista. Stigmatizacija se odnosi na žigosanje koje je najčešće
udruženo sa socijalnim odbacivanjem.
Mentalne
bolesti su tradicionalno povezane sa neprihvatanjem društvene sredine, strahom
i stigmom.
Godine
1911. poznati italijanski psihijatar i kriminolog Cesare Lombroso objavljuje
svoju doktrinu prema kojoj postoji kriminalni tip ljudi (delinquente nato; rođeni kriminalac) koji, zahvaljujući procesu
atavizma, imaju tipične primitivne fiziognomatske karakteristike: stigmate degenerationes. U cilju
empirijskog podržavanja svoje teorije Lombroso je izveo mnoga telesna merenja i
zaključio da su npr. ubice kao grupa ljudi biološki degenerisani: njihove
telesne karakteristike ("stigmate") su zakrvavljene oči, orlovski
nos, kovrdžava crna kosa, jake vilice, ogromne uši, tanka usta i izraz
"preteće iskeženosti". Njihove emocionalne karakteristike krajnje su
primitivne. U svoje vreme, ovo učenje bilo je internacionalno prihvaćeno.
Stigma
označava znak stida, neodobravanja gađenja ili odbacivanja od strane okoline.
Javlja se onda kada se osoba oseća neprijatno ili postiđeno da govori o
sopstvenom ponašanju koje doživljava drugačije. Stigma usled mentalnih bolesti
je toliko jaka da podiže zid ćutanja oko ovog problema. Od stigme ne pate samo
ljudi sa mentalnim poremećajima vrlo često njihove porodice ili prijatelji
takođe podnose njene posledice.
Poput
pojma totalnih ustanova, pojam stigme je takođe stekao afirmaciju u socijalnim
naukama zahvaljujući radu Ervinga Goffmana koji je 1963. objavio knjigu "Stigma: Notes on the Management of
Spoiled Identity". Po Goffmanu, stigma je duboko diskreditujući
atribut i stigmatizirana osoba je manje vrednovana ili "zatrovana"
stigmatizirajućim procesom na tri načina: abnormalnostima na telu, kao što su
fizički deformiteti, "rodovskim identitetom" kao što je nacionalnost,
pol, ili religija i "specifičnim individualnim karakterom" kao što su
mentalni poremećaji ili nezaposlenost.
Link
i Phelan smatraju da stigma nastaje kao produkt četiri socijalna procesa. Prvo,
ljudi se razlikuju i definišu te razlike. Drugo, dominantna kulturološka
verovanja daju ljudima negativne karakteristike koje su usko u vezi sa
negativnim stereotipima. U socijalnim procesima, koji su na trećem mestu,
označeni ljudi su u onim kategorijama koje razlikuju "nas" od
"njih". U četvrtom procesu označeni ljudi gube statusni položaj čime
postaju konačno diskriminisani.
Socijalna
profilaksa i politika zaštite mentalnog zdravlja ekstremno je ugrožena
raširenošću stigme prema mentalnim poremećajima i dovodi do diskriminacije
osoba koje od njih pate. Poznato je da je stigma koja se odnosi na negativno
obeležavanje osoba s psihičkim problemima prepreka u ranoj detekciji sumnjivih
i opominjućih znakova koji mogu voditi u ozbiljne mentalne poremećaje.
Etiketiranje mentalno poremećenih individua i njihova stigmatizacija uvećava
količinu njihove patnje i dodatno ih viktimizuje.
Osobe
koje pate od mentalnih poremećaja laka su meta diskriminacije, jer se kao
vulnerabilan skup individua slabo brane. Takva diskriminacija zakonski je
kažnjiva, ali ona i ukazuje da je potrebno organizovati nacionalni program
borbe protiv stigmatizacije mentalnih poremećaja kako bi se jednom značajnom
skupu građana omogućila adekvatna psihološka, psihijatrijska i, kada je to
neophodno, neurološka pomoć i sprečila njihova dalja viktimizacija i socijalna
diskriminacija.
(1)
BYRNE P. (2001)
Psychiatric stigma. British Journal of
Psychiatry, 178: 281-284.
(2)
CRISP, A.H., GELDERS,
M.G., RIX, S., MELTZER, H.I., ROWLANDS, O.J. (2000) Stigmatisation of people
with mental illnesses. British Journal of
Psychiatry, 177: 4-7.
(3)
GOFFMAN, E. (1961) Asylums: Essays on the Social Situation of
Mental Patients and Other Inmates. New York: Doubleday Anchor.
(4)
GOFFMAN, E. (1963) Stigma: Notes on the Management of Spoiled
Identity. Englewood Cliffs. New Jersey: Prentice Hall.
(5)
HAYWARD, P., BRIGHT, J.A.
(1997) Stigma and mental illness: A review and critique. Journal of Mental Health, 6(4): 345-354.
(6)
HOCK, R. R. (2002) Forty Studies That Changed Psychology:
Explorations Into the History of Psychological Research, 4th Edition. New
York: Prentice Hall
(7)
HOCKING, B. Reducing
mental illness stigma and discrimination everybody's business. Schizophrenia
Supplement, 78: S47 S48.
(8)
KLAJN, I., ŠIPKA, M.
(2006) Veliki rečnik stranih reči i
izraza. Novi Sad: Prometej.
(9)
KRON, L. (2000) Kajinov greh: psihološka tipologija ubica. (Drugo,
dopunjeno izdanje). Beograd: "Prometej" i Institut za kriminološka i
sociološka istraživanja.
(10) KRON,
L., RADOVANOVIĆ, D., VUČINIĆ, B. (1993) O nekim posebnim okolnostima naučnog
istraživanja u "totalnim" ustanovama. Zbornik Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja. 22:93-103.
(11) LINK,
B., PHELAN, J. (2001) Conceptualizing Stigma. Annu Rev Sociol. 27: 363-85.
(12) ROSENHAN,
D. L. (1973) On being sane in insane places. Science, 179, 250-258.
(13) SZASZ, T. (1961) The
Myth of Mental Illness: Foundations of a Theory of Personal Conduct. New York: Hoeber-Harper.
(14) SZASZ,
T. (1997) The Manufacture of Madness: A
Comparative Study of the Inquisition and the Mental Health Movement. New
York: Harper & Row.
This paper deals with
total institutions in general, mental hospitals in particular and about career
of mental patients. Author also referred on Szasz's main arguments that one
should be deprived of liberty unless he is found guilty of a criminal offense.
Depriving a person of liberty for what is said to be his own good is immoral.
Just as a person suffering from terminal cancer may refuse treatment, so should
a person be able to refuse psychiatric treatment. Szasz's contention that
mental illness is a "myth" appears to rely on a variant of the
dualistic Cartesian model of mind versus body. Although the specific social
categories that become stigmatized can vary across times and places, thettwo
basic forms of stigma (physical deformity and mental problems) are found in
most cultures and time periods, leading some psychologists to hypothesize that
the tendency to stigmatize may have evolutionary roots.
KEY WORDS: total institutions / mental hospital
/ stigma