Zbornik Instituta za kriminološka i
sociološka istraživanja
2008
/ Vol. XXVII / 1-2 / 55-82
Originalni naučni rad
UDK:
314.151.3-054.74
(=163.41)(497.113)"1991"
342.2(497.113)"1991/1993"
ID
broj: 153798668
Milena
Davidović*
Institut
za kriminološka i sociološka istraživanja u Beogradu
Razmatraju se
migracije i neke promene u društvenoj i ekonomskoj strukturi, kao posledice
nasilnog masovnog preseljenja i premeštanja stanovništva, izazvanih ratom 1991.
godine, na području Baranje. Ideja o preseljenju naroda na tlu bivše
Jugoslavije, počela je tu da se ostvaruje. Najpre se daje kratak pregled o
naseljavanjima Baranje u njenoj skorijoj prošlosti. Nakon prikaza hronologije
događaja od izbijanja rata pokazano je kako se na tom području stvarala jedna
nova politička i društvenoekonomska zajednica sa pretenzijama na sticanje
državnosti. Analizirana je i nova kolonizacija u Baranji kao bitan preduslov
organizacije društveno-političkog života.
KLJUČNE REČI:
masovno preseljenje / egzodus / naseljavanje / kriminal
*
Rad je nastao kao rezultat na projektu "Prevencija kriminala i socijalnih
devijacija" koji podržava Ministarstvo za nauku i tehnološki razvoj
Republike Srbije, broj 149016.
*
Email: davidovicmilena@hotmail.com
Ovaj
prilog predstavlja deo rada na projektu Instituta za kriminološka i sociološka
istraživanja u Beogradu, pod skupnim nazivom "Prevencija kriminala i
socijalnih devijacija". U ovom delu Projekta analiziraju se i
sistematizuju odlike i posledice prisilnog izbeglištva izazvanog ratovima od
1991. godine, na području bivše Jugoslavije, s ciljem da se ukaže na trajne
posledice koje je ostavilo masovno prisilno raseljavanje stanovništva. Gledano
u prostornogeografskom smislu, projektna analiza obuhvata masovno raseljavanje
stanovništva iz Kninske Krajine, sa Kosova i naseljavanja u Vojvodinu. Ovde ce
biti reči o jednom takvom egzodusu stanovništva koji se odvijao u
slavonsko-vojvođanskom regionu. Na primeru jedne u prostornom smislu, male
oblasti na samom severu bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
– Baranje trouglasto užlebljene na granicama sa Mađarskom i Hrvatskom, omeđene,
pri tom, i obalama dvaju reka ukazaćemo na neke od promena u društvenom životu
te oblasti, prouzrokovane ratom u bivšoj Jugoslaviji 1991-1995. godine.
Razmatraće se, pre svega, migracije stanovništva izazvane ovim ratom i neke
promene u društvenoj i ekonomskoj strukturi kao posledice takvih preseljenja
stanovništva.
Najpre ce biti dat kratak
pregled o naseljavanjima Baranje u njenoj skorijoj prošlosti; potom ce, u
najgrubljim crtama biti prikazana hronologija događaja sa tog područja počev od
izbijanja rata iz 1991. godine, koja isključivo služi da pokaže kako se na tom
području stvarala jedna nova politička i društveno-ekonomska zajednica sa
pretenzijama na sticanje državnosti a ne za opis razvoja ratnih operacija ili
odnosa snaga u tom ratu. Pored ukazivanja na suštinu organizovanja ekonomskog,
društvenog i političkog načina života i borbe oko zauzimanja društvenih
položaja i uloga na "oslobođenoj" teritoriji, biće reči i o novoj
kolonizaciji u Baranji kao bitnom preduslovu organizacije društveno-političkog
života u ovoj novostvorenoj zajednici.
Biće prikazana socijalna
slika Baranje kao jedne male regije na području bivše Jugoslavije koja je među
prvima bila zahvaćena ratnim vihorom iz 1991. godine, i kao takva, među prvima
i "oslobođena". Nećemo ulaziti u objašnjenje uzroka o tome zašto je
od samog početka rata baš na ovom prostoru došlo do masovnog iseljavanja
stanovništva ili onoga što se može obeležiti kao "etničko čišćenje"
stanovništva Baranje. Zanima nas kako, nakon svih užasa takvog poduhvata
"oslobađanja" jedne teritorije i njenog "čišćenja" od
dojučerašnjih komšija, drugačijeg etničkog porekla, kako dakle, izgleda
društveno-ekonomski i politički odnosno, svakodnevni život
"oslobodilaca" tih teritorija, kao i kolonizovanih izbeglica na te
prostore. Ono što je osnova analize jeste pokušaj da se, na jednom konkretnom
primeru, ukaže na tragediju nasilnog
masovnog preseljenja i premeštanja stanovništva. Jedan od nesretnika koga
je ova sudbina zadesila rekao je da se ne mogu ljudi premeštati "tek tako,
kao kakve stvari u magacinu", ne sluteći da će mu novi šef države biti,
upravo, bivši magacioner. "Oslobađanjem" Baranje 1991. godine, to
područje je postalo tlo zločina, nasilja i etničkog čišćenja, a ideja o preseljenju naroda na tlu bivše
Jugoslavije počela je tu da se ostvaruje. Moralni, kao i niz drugih
aspekata ovog fenomena ostaće, naravno, izvan okvira ove analize.
U hronologiji događaja
vezanih za problem "oslobađanja" Baranje i sistematizacije načina na
koji je organizovano konstituisanje nove vlasti i društveno-ekonomskog poretka,
kao osnovni pisani izvor na koji se pozivamo, bila je analiza novinskih izveštaja
u dnevnom listu Borba u trogodišnjem
periodu od januara 1991. godine do decembra 1993. godine.
Sredinom 1991. godine, u
"Biblioteci grada Beograda", u seriji "Srbija i jugoslovensko
pitanje", pojavljuje se ponovljeno izdanje oveće knjige Stevana Mihaldžića
štampane 1937. godine u Novom Sadu, pod naslovom Baranja. Od najstarijih vremena do danas, a posebna vrednost knjige
je priložena istorijsko-etnografska mapa Baranje. Stevan Mihaldžić je u toj
knjizi, hronološki posmatrao ratna, politička i ekonomska zbivanja u Baranji od
prvih slovensko-vizantijskih pojava na tlu Panonije do Mirovne konferencije u
Parizu 1919. godine, gde je bio zastupnik interesa Baranje, za koju je priliku,
na zahtev srpske vlade, priredio skraćenu verziju ovog obimnog rukopisa,
štampanu u Parizu kao La Baranya. Les
Serbes de Hongrie. Etudes historiques et economicues. U svakom slučaju, reč
je o jedinstvenoj i veoma značajnoj knjizi čija je obuhvatnost i objektivnost u
pristupu kao i širina istorijskog preseka u analizi, presudno uticala da, na
toj Konferenciji manji deo Baranje u kome je bio nastanjen deo srpskog življa
bude pripojen Srbiji. Pogovor za ovo reprint
izdanje iz 1991. godine, napisao je istoričar Dinko Davidov, i dao mu
sledeći motto:
"Neustrašivim
srpskim borcima za oslobođenje Baranje
1991. godine posvećujem ovaj skromni pogovor delu baranjskog prote Stevana
Mihaldžića (1862-1941)". (podvukla M.D.)
Upravo će, dakle, ovo
"oslobođenje" Baranje iz 1991. godine, biti predmet našeg
razmatranja. Pošto su "oslobodioci" u ovom slučaju bili Srbi, to će u
potonjim napomenama, nešto veća pažnja biti posvećena njihovom odnosu spram
Baranje. Kao što je već rečeno, nastojaćemo da prikažemo ne sam proces
oslobađanja – već organizacije društveno-ekonomskog života na
"oslobođenoj" teritoriji – onako kako to ovi "oslobodioci"
čine, ne samo za sebe već i za druge. No, budući da je u istoriji Baranje već
postojalo nekoliko njenih oslobađanja, najpre ćemo dati jedan kratak pregled
naseljavanja ove oblasti u njenoj bližoj prošlosti.
Po završetku pomenute
Mirovne konferencije iz 1919. godine, i povlačenju srpske vojske iz južne
Mađarske, Uredbom od 28. aprila 1922. godine, Baranja je pripala Bačkoj, što je
bilo "sasvim prirodno, po položaju Baranje, a osobito po njenom privrednom
životu, koji u potpunoj meri odgovara privrednom životu Bačke, već i po kakvoći
svojih proizvoda: žitarica, marve itd." (Mihaldžić, 1991: 417). Kasnije,
pri podeli na banovine, kao deo Backe, Baranja je pripadala banovini Dunavskoj.
Nakon završetka Drugog svetskog rata, određivanjem novih administrativnih
granica među republikama unutar novostvorene Jugoslavije, Baranja je pripala
Republici Hrvatskoj. Raspadom Jugoslavije i međunarodnim priznanjem i
odvajanjem Hrvatske kao samostalne države iz bivše jugoslovenske zajednice, već
na početku rata iz 1991. godine, počinju da se vode borbe za povratak Baranje
pod srpsko okrilje.
Baranja je, dakle,
izrazito plodna oblast u Panonskoj niziji, omeđena sa dve velike reke: Dunavom
sa istočne i Dravom sa jugozapadne strane. Bivšoj Jugoslaviji je uvek pripadao
manji, jugoistočni deo baranjske ravnice – 1.214 km2, a severni i
severnozapadni deo, dakle, onaj mnogo veći oduvek je pripadao Mađarskoj. Kada
je reč o broju stanovnika Baranje naravno, o onom njenom delu koji se nalazi na
jugoslovenskoj teritoriji, zapaža se dosta ravnomeran rast stanovništva. Tako,
po podacima koje daje Stevan Mihaldžić, a "po mađarskoj i našoj
statistici" za period od trideset godina koliko on navodi ukupni rast stanovništva
je bio dosta ujednačen: 1900. godine u Baranji je bilo 48.816 stanovnika; 1910
bilo ih je 50.858; 1920. godine 54.331, da bi 1930. godine taj broj opao na
52.843 stanovnika (Mihaldžić, 1991: 420-421). Karakteristično je da popisi
stanovništva Jugoslavije iza Drugog svetskog rata ukazuju na dalje opadanje
ukupnog broja stanovnika u Baranji. Tako se po popisu iz 1953. godine vidi da
Baranja ima ukupno oko 51.000 stanovnika. Po rezultatima poslednjeg popisa
stanovništva, onog iz 1991. godine, Baranja je, ponovo imala 54.000 stanovnika.
Smatra se da su Južni
Sloveni došli u Baranju još u V i VI veku; tokom XV i XVI veka, posle Mohačke
bitke i uspostavljanja turske administrativne uprave u Ugarskoj, nastalo je
masovno doseljavanje Srba iz Srbije, a u XVIII i XIX veku zabeležena su najveća
doseljavanja Mađara i Nemaca. No, u jugoslovenskom delu Baranje, i pored
doseljavanja Mađara i Nemaca, Srbi i Hrvati su uvek ostajali u glavnini, čineći
tzv. većinsko stanovništvo.
Turci su 1526. godine
osvojili ugarsku kraljevinu, ali je najveći deo Hrvatske ostao izvan turske
vlasti. U tome će im ubuduće pomagati dinastija Habzburga koja će je kao svoj
sastavni deo, štititi od Turaka. No, Turci uskoro (1536. godine), zauzimaju Slavoniju
i ona ostaje pod njihovom vlašću više od 150 godina – sve do 1699. godine. Za
vreme turske vladavine u Slavoniji, kao i nakon njenog oslobođenja, u nju su
sve vreme u velikom broju priticali katolički i pravoslavni doseljenici
"iz zemalja s druge strane Save. U zapadnoj Slavoniji, zapadno od
Vinkovaca, prevlađivali su katolici poreklom iz Bosne i iz stare Hrvatske. Ali
su se ovi novi doseljenici, kao i zaostalo staro stanovništvo, delimično
odselili i dalje na sever, preko Drave, u Ugarsku, i dalje sve do okoline Beča
i u Moravsku. Tako je stvoren 'arhipelag hrvatski', rasturene naseobine od
takozvanih Vodenih Hrvata ('Wasserkroaten') austrijskih spomenika"
(Cvijić, 1966: 543).
No, isto su tako brojni
bili i srpski doseljenici koji su se nastanili po "civilnoj Hrvatskoj, u
zapadnoj Slavoniji do Vinkovaca, a osobito u Sremu, Banatu i Bačkoj gde su
činili većinu. Pred njima su se malobrojni Mađari povukli na sever; i Rumuna je
tada bilo vrlo malo u banatskoj ravnici. Srpski su se doseljenici raširili čak
i iza granica ovih oblasti, po planinskom Banatu i po Erdelju, sve do Rumunije.
Arad je postao sedištem srpskoga episkopa. Erdeljskim pravoslavnim
vladičanstvom je upravljao srpski episkop, čije je sedište bilo u Budimu"
(Cvijić, 1966: 544). A "sredinom XVI veka, Backa i Baranja definitivno su
nastanjene Srbima. To je doba kada su i Mađari široke delove Panonske nizije od
Erdeljskih planina do iza Dunava smatrali 'Srbijom'" (Popović, 1990:
104-105 I; Grujić, 1989: 23-25, 87-127; Migrations
in Balkan History, 1989:84-85).
Iz već pomenutih podataka
koje navodi Stevan Mihaldžić, vidi se da je 1930. godine od ukupno 52.843
stanovnika Baranje, gledano po tome koji im je bio maternji jezik, bilo 23.375
Srba i Hrvata; drugu grupu po veličini u tom pogledu činili su Nemci (16.108),
a treću Mađari (12.410); svega njih 950 govorilo je nekim drugim maternjim
jezikom. Gledano po veroispovesti, te iste 1930. godine, u Baranji je bilo
34.458 rimokatolika i 11.792 pravoslavnih, a grupu od preostalih 6.593
stanovnika činili su reformisti i luteranci (Mihaldžić, 1991: 420-421).
Ovde bi trebalo, u
najkraćim crtama, pomenuti kolonizaciju Nemaca u Baranji (Cvijić, 1966:544;
Popović, 1990:40-46, II). Ona nastaje po oslobođenju Baranje od Turaka, koji su
tamo vladali 170 godina. Baranja je tada bila veoma slabo naseljena, te su "i
državne i županijske vlasti, kao i vlastela, koja je dobila velike komplekse
zemljišta, počeli da organizuju naseljavanje tih krajeva kolonistima, naročito
Nemcima... Ova naseljavanja forsirali su generali i vlastela, koji su dobili
ogromna, ali slabo naseljena dobra" (Popović, 1990: 40, II). Prvi i
najveći kolonizator Nemaca bio je princ Evgenije Savojski, koji počinje s
naseljavanjem Nemaca 1711. godine, a sledi ga niz drugih vlastelina u Baranji.
Doseljenici su dobijali zemlju na ličnu upotrebu, ustupano im je zemljište za
podizanje kuca, zajedno sa okućnicom i baštama; dobijali su besplatan
građevinski materijal; za njih su građene crkve i parohijski domovi. Nemci koji
su doseljeni u Baranju, bili su poreklom iz Virtemberga, Badena, Bavarske,
Alzasa, Hesena, Austrije i Tirola.
U literaturi o istoriji
migracija na ovom području, koja govori o sistematskom potiskivanju Srba iz
njihovih prethodnih naselja u koje dolaze Nemci, nalazimo i sledeću opasku:
"Naseljavanje Nemaca, na štetu Srba, bilo je već u prvoj polovini XVIII veka
tako snažno, da je već tada Baranja nazvana "Švapskom Turskom"
(Popović, 1990: 41, II). Nemci su svojim prisustvom u ovim krajevima utisnuli
snažan pečat u svakodnevni život i običaje stanovništva, o čemu postoje brojna
svedočanstva duhovne i materijalne kulture; oni su i dobar primer za
međukulturna prožimanja svih vrsta na ovom području gde je oduvek živelo
stanovništvo izrazito različitog nacionalnog sastava. O dobrim međunacionalnim
odnosima koji su oduvek postojali na ovom prostoru, svedoci i osnivanje tzv.
Baranjske srpsko-mađarske republike iz avgusta 1921. godine, osnovane posle
povlačenja jugoslovenske vojske iz oblasti oko grada Pečuja i sedmodnevnog
organizovanog otpora stanovništva Baranje Hortijevom režimu.
U svojoj trotomnoj knjizi
o istoriji Srba u Vojvodini, pišući o etničkim odnosima, grupama i narodima
koji žive na tlu Vojvodine, istoričar Dušan Popović posvećuje samo nekoliko
redaka tzv. Baranjcima. O njima on, doslovce, kaže: "Srbi iz Baranje su
naše najmlađe nizinsko stanovništvo, pretežno poreklom iz Hercegovine i
Dalmacije. Srpsko stanovništvo u Baranji poslednji put je znatnije pojačano
prilivom srpskog življa koji se ovamo preselio prilikom Velike seobe. Baranjci
su jedini među Srbima Vojvođanima koji ne znaju za psovku. Kriminal je u njih
gotovo nepoznat" (Popović, 1990: 183, III). Kada je reč o dobrim
međunacionalnim odnosima u prošlosti Vojvodine, doprinosila su im, svakako, i
ovakva svojstva ondašnjih Baranjaca.
Pomenućemo još jednu
odliku društveno-političke, ali i kulturne organizacije života doseljenika.
Neposredno po dolasku u Baranju, kao uostalom, i u druge delove u Mađarskoj i
Vojvodini, Srbi su težili za tim da odmah stvore vlastitu samoupravnu celinu. Pre
nego što bi se naselile, glavne "doseljeničke grupe su zahtevale
povlastice za svoju narodnost i za svoju crkvu. Pored prava da biraju svoje
vojvode, data im je sloboda veroispovesti", a povremeno su čak bivali
oslobođeni i od plaćanja poreza (Cvijić, 1966: 543; Begović, 1986:42).
Broj Nemaca na području
Baranje, kao uostalom i cele Vojvodine, drastično je smanjen nakon Drugog
svetskog rata kada su, praktično, gotovo svi Nemci kao "folksdojceri"
proterani iz tih krajeva, a u njihove kuće i na njihova imanja doseljeni su novi
kolonisti, mahom iz područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore –
zapravo, sa onih područja gde je stanovništvo najviše postradalo tokom tog
rata.
Trebalo bi još pomenuti i
poslednje podatke zvanične statistike o nacionalnom sastavu stanovništva ovog
područja. Po rezultatima poslednjeg popisa stanovništva na teritoriji bivše
SFRJ, obavljenog marta 1991. godine, dakle, samo nekoliko meseci pre početka
rata, mogu se kao ilustrativni navesti podaci o nacionalnom sastavu
stanovništva opštine Beli Manastir koja je, kako onda, tako i danas,
predstavljala političko-administrativni, ekonomski i kulturni centar Baranje.
Po rezultatima tog popisa, u opštini Beli Manastir, krajem marta 1991. godine,
bilo je ukupno 54.160 stanovnika. Gledano po nacionalnom sastavu najviše je
bilo Hrvata – 22.585 što je činilo 41,7% od ukupnog stanovništva te opštine;
zatim Srba 13.811 odnosno 25,5%. Ukupan broj Mađara iznosio je 8.936 ili 16,5%,
a Jugoslovena 4.279 odnosno 7,9%. Broj Nemaca je u Baranji postao gotovo
zanemarljiv. Po pokazateljima ovog popisa, u okolnim selima i u samom gradu
Beli Manastir, bilo ih je ukupno 433 ili 0,8% od celokupnog stanovništva
opštine (Statistički bilten, 1992:
14-15, 18-19). U pogledu religiozne pripadnosti, to znači da je na području
iste opštine u martu 1991. godine, više od polovine stanovništva, opet bilo
katoličke veroispovesti (54,6%), manje od trećine stanovništva su činili
pravoslavci (26,6%), a preostali deo su predstavljali protestanti (6,2%),
vernici islamske veroispovesti (0,5%), ateisti (1,9%) i druge veroispovesti u
iznosu od deset odsto (Statistički zavod Hrvatske, 1992: 6).
Organizacija ekonomskog
života na području Baranje oduvek je bila vezana za korišćenje plodne zemlje te
velike ravnice. Još u vreme prvog masovnog dolaska Srba na ovo područje,
doseljena srpska vlastela kao, uostalom, i nemačka, hrvatska i sva druga, dobijala
je od ugarskih kraljeva velike posede, pa čak i manje gradove. Baranja je,
zapravo, bila potpuno izdeljena između generala i između vlastele; na tim
vlastelinskim pustarama i imanjima, starosedeoci, ali i novodoseljeni su bili
vezani za zemlju, tako da nakon oslobađanja od Turaka u Baranji gotovo da i
nije bilo građanske klase kao u ostalim gradovima Mađarske. Najveće
vlastelinstvo je bilo Beljsko; ono je krajem 17. veka postalo vlasništvo princa
Evgenija Savojskog, "oslobodioca Baranje i velikog prijatelja Srba"
(Popović, 1990:194, II). Iza Drugog svetskog rata ono je pretvoreno u veliki
poljoprivredni kombinat "Belje" u kome je razvijano stočarstvo i
mlekarska industrija.
Važan trenutak iz
prošlosti migracija stanovništva vezan za ova područja, je period nakon
povlačenja Turaka iz Slavonije, krajem 17. veka. Nakon oslobođenja Slavonije, a
zbog stalne opasnosti od nove turske najezde, austrijskim državnicima se
neprekidno nametao problem kako da zaštite južne državne granice, koje su
stalno bile izložene turskim upadima. Taj problem je rešen osnivanjem tzv.
Vojne granice u širokom zaštitnom pojasu na jugu zemlje od Velebita i Like do
Karpata. Tako je grad Karlovac postao centar hrvatske, a grad Varaždin sedište
slavonske Vojne granice.
Unutar Hrvatske, dakle,
ove Vojne granice su predstavljale administrativnu celinu, sa samostalnom
upravom koja je bila nezavisna od bana i hrvatskog sabora; oblast vojnih
granica je bila podeljena na manje celine – "regimente" ili pukove,
gde su svi muškarci starosnog doba od 16 do 60 godina, bili vojnici. Nakon
obavljanja svojih vojnih dužnosti, ovi su vojnici ostavljali puške i uzimali
plug u ruke postajući tako ponovo – seljaci, a oficiri oslobođeni vojnih
dužnosti, vršili su dužnosti sudija. Ovakva organizacija vojničkog društva sa
seljačko-zadružnom strukturom života stanovništva koje je samostalno moglo
podmirivati svoje potrebe, snažno je doprinosila odbrani zemlje, tako da su je
vojne starešine štitile i pomagale. Duž cele južne granice Austrije bila su
izgrađena ovakva utvrđenja za odbranu; u slučaju uzbune, seljaci su uzimali
oružje i počinjali borbu, a borili su se hrabro jer su "branili svoja
ognjišta i svoju zemlju" (Cvijić, 1966: 545). U svojim poznatim
tipologijama psihičkih osobina balkanskog stanovništva, Jovan Cvijić zapaža
između ostalog, da je ovaj "posebni mentalitet vojnika od zanata bio
ublažen zemljoradničkim navikama i miroljubivim sklonostima ovih seljaka.
Zahvaljujući ovoj ustanovi mogli su, osobito balkanski doseljenici, zadovoljiti
u isto vreme svoje viteške sklonosti, želju da se osvete Turcima, ljubav prema
zemlji i sklonost zajedničkom životu u velikim zadrugama" (Cvijić, 1966:
545) .
Kao što je poznato, posle
odluke Hrvatske o njenom izdvajanju iz jugoslovenske zajednice, i strahu Srba
da ce u takvoj Hrvatskoj izgubiti svoj status naroda, na području Krajine, a
zatim i Slavonije, Baranje i Srema, Srbi počinju da istiskuju organe vlasti
takve Hrvatske. U svim tim područjima je počeo rat, uz česta kršenja sporazuma,
a mirovne snage Ujedinjenih Nacija su održavale uspostavljeni mir. Kao što je
već ranije rečeno, ovde ćemo dati kratak pregled zauzimanja i
"oslobađanja" baranjske oblasti na osnovu analize sadržaja članaka
objavljenih u dnevnom listu "Borba", u trogodišnjem periodu
1991-1993. godine.
Još u avgustu 1990.
godine, u svim opštinama na teritoriji republike Hrvatske, Srbi su organizovali
izjašnjavanje srpskog stanovništva o "srpskoj autonomiji". Krajem
marta i početkom aprila 1991. godine, sledilo je izjašnjavanje okolnih opština
o tome da pripadaju Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajini (bilo je ukupno 13
takvih opština), a potom i o prisajedinjenju Srbiji. Za odluku Izvršnog veća
Krajine, po kojoj i grad Pakrac ulazi "u sastav jedinstvene državne
teritorije Srbije", predsednik Skupštine opštine je tvrdio kako je o tome
saznao iz novina.
Početkom aprila 1991.
izveštava se o velikom strahu i nepoverenju koji vladaju između Srba i Hrvata u
selima Slavonije. U selima Negoslavci i Borovo selo gde žive samo Srbi, noću se
stražari na barikadama. U selima gde je srpski živalj, istaknuta je srpska
zastava, a u onim drugima, opet, hrvatska. I hrvatske i srpske porodice beže sa
"svojih ognjišta". Hrvati dobijaju od Hrvatske demokratske zajednice
(HDZ) kalašnjikove, Srbi od svojih – puške.
Srpski nacionalni front –
udruženje jedanaest nacionalnih stranaka vanparlamentarne opozicije – uputio je
početkom aprila 1991. godine, proglas javnosti i svim "srpskim
rodoljubima" obaveštavajući ih da se mogu prijavljivati odgovarajućem "štabu
za regrutovanje dobrovoljaca", a za odbranu "novouspostavljene
zapadne granice Srbije".
Grad Beli Manastir i veći
deo teritorije te opštine od kraja avgusta 1991. godine kontrolišu Srbi. Na tu
novonastalu činjenicu, gradonačelnik Osijeka izjavljuje da "Hrvatska neće
odustati od Baranje"; osnovan je baranjski bataljon zbora narodne garde
koji "već deluje". Hrvatska vlada je imenovala i poverenika za
opštinu Beli Manastir, čije će sedište biti u mestu Bilje, desetak kilometara
severno od Osijeka. Početkom septembra, međutim, hrvatske oružane snage
saopštavaju da je posle bitke koja je trajala celu noć, Bilje – izgubljeno. U
pomoć "oslobodiocima" Baranje, Slavonije i Zapadnog Srema, stigao je
i Milan Martić, šef milicije iz Knina, koji "pomaže u organizaciji i
vođenju borbi". Polovinom septembra 1991. godine, gotovo cela Baranja je
pod kontrolom srpskih teritorijalaca. U tom trenutku, stanje je takvo da još
uvek postoji Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Hrvatska je još
uvek njen sastavni deo, a u njoj Slavonija odnosno Baranja, koja tog trenutka
predstavlja najveće ratno žariste u Evropi. Iz Hrvatske je do tada već iseljeno
više od 80.000 Srba i 50.000 hrvatskih porodica, od kojih je njih 30.000 prešlo
u Mađarsku.
Branioci baranjskih sela
tvrde da su "doskora" pucanje započinjale hrvatske oružane snage, a
sada srpske. Srbi ne samo da brane svoja sela, već i osvajaju deo po deo
teritorija iz "avnojevskih administrativnih granica Hrvatske". Kao "oslobodioci"
svojih mesta, odmah nakon proterivanja hrvatskih oružanih snaga, u takvim
mestima, Srbi uspostavljaju svoje organe vlasti. Osvajanjem odnosno
"oslobađanjem" jednog mesta za drugim u Slavoniji – pomera se i
granica Srbije. U javnosti i u sredstvima javnog informisanja sve češće se
postavlja pitanje: gradi li se to velika Srbija? Tada to još niko ne priznaje,
već se pominju nove granice Jugoslavije.
Srpske oblasti Slavoniju,
Baranju, i Zapadni Srem čine pet opština: Vukovar, Osijek, Beli Manastir, Dalj
i Vinkovci. Krajem 1991. godine predstavnici vlasti ovih opština upozoravaju da
"Vinkovci i Osijek još nisu oslobođeni, a nema smisla, da privremena
sedišta ovih opština i dalje budu u Tenji i Mirkovcima" (Borba, 7-8 decembar, 1991).
Rat u Slavoniji i
Baranji, od samog početka se označava kao "prljavi rat". Obe strane
svoje akcije masovnog proterivanja stanovništva druge nacionalnosti zovu
čišćenje. U početku su više stradali Srbi, a kasnije Hrvati. Prvo su hrvatski
gardisti odlazeći u srpske kuće, navodno tražeći samo četnike i oružje,
odnosili sve sto im je dolazilo pod ruke, ostavljajući pustoš iza sebe; uz to
je išlo maltretiranje domaćina i odvođenje u zatvor. Onda su to isto počeli da
rade i Srbi. U osvojenim krajevima počeo je da cveta šverc, počev od oružja do
prehrambenih namirnica. "Nije retkost da se srpskom narodu u pojedinim
mestima podeli samo mrvica od pomoći upućene u robi, a da bi se nakon izvesnog
vremena ona pojavila u privatnim prodavnicama. Više nije ni tajna da sve češće
među Srbima zbog takvog ponašanja dolazi i do svađa, razlaza" (Borba, 14-15 septembar 1991). Primirje u
Slavoniji koje je krajem septembra 1991. godine, po treći put potpisano, niko
ne poštuje. Borbu za "oslobođenje" vode, uglavnom, dobrovoljci iz Srbije
zajedno sa regularnom vojskom. Među njima je malo domaćih boraca, jer su oni
kao izbeglice otišli u Srbiju. Neki od njih imaju dosta novca, i voze luksuzne
ukradene automobile; u javnosti počinje da se govori o "izbeglicama sa
privilegijama", zbog olakšica i specijalnog tretmana koji u početku
dobijaju. U svakom slučaju, samih Slavonaca je sve manje u prvim borbenim
redovima. U dnevnom listu Borba navodi
se sledeći primer: kada je jedinica teritorijalne odbrane, njih 120, uz pomoć
Jugoslovenske narodne armije pošla ka Vukovaru, do samog grada stiglo je samo
dvadesetak teritorijalaca, a među njima nije bilo domaćih boraca – oni su
odustali (26. septembar 1991).
Početkom novembra 1991.
godine, počinje da se govori o dolasku "plavih šlemova" iz
Ujedinjenih Nacija u Baranju. Predsednik Velike narodne skupštine Srpske
oblasti Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema izjavljuje da snage Ujedinjenih
nacija mogu da budu smeštene na liniji razdvajanja. Ovaj put je, međutim,
rečeno i to, da Velika narodna skupština nema plan za zauzimanje Osijeka i
Vinkovaca, jer "mi smo nas etnički prostor oslobodili i oslobođenjem tog
etničkog prostora, mi smo stali".
Krajem 1991. i početkom
1992. godine, na području Baranje rat sa Hrvatskom se i dalje nastavlja, uprkos
brojnim primirjima; to je vreme kada će Srpska autonomna oblast (SAO) Krajina
proglasiti Republiku Srpsku Krajinu što će se odraziti i na status Baranje.
Dolazi do velikog egzodusa srpskog stanovništva iz Zapadne Slavonije u Baranju.
Ante Marković napušta mesto predsednika savezne vlade Jugoslavije; najavljuje
se podela Bosne i Hercegovine: Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini
najavila je stvaranje posebne Republike, kao reakciju na zahtev aktuelne Vlade
Bosne i Hercegovine da Konferencija o Jugoslaviji prizna nezavisnost te
republike, a razmišlja se i o tome da Bosna i Hercegovina bude konfederacija iz
tri dela; Nemačka 23. decembra 1991. godine priznaje državno osamostaljenje
Slovenije i Hrvatske; počinju pripreme za slanje "plavih šlemova"
Ujedinjenih nacija na ove prostore, ali je uslov za njihov dolazak
uspostavljanje trajnog primirja.
Početkom aprila 1992.
godine rat se vratio u Baranju. Hrvatske oružane formacije napadaju celu liniju
odbrane, najjače iz pravca Valpova i Bilja. Artiljerijski se granatira Beli
Manastir i pojačano napadaju sela Kopačevo i Žuta Jama. "Narod je u strahu",
i ponovo se evakuiše u Vojvodinu. Mađarska ulaže protest zbog mina koje padaju
na njenu teritoriju u području Baranje. U srpskoj vladi ove oblasti kažu da je
Hrvatima cilj da što više odlože dolazak "plavih šlemova" u Baranju,
jer se hrvatske snage još nadaju da mogu da povrate "ovu, za svagda,
izgubljenu teritoriju". Zbog neuspeha te operacije, učinjene su smene u
osiječkoj operativnoj zoni hrvatske vojske. Po pisanju hrvatske štampe,
"udar hrvatskih snaga je bio silovit, pa je protivničkoj strani uništeno
17 bunkera, 20 tenkova, pri čemu je smrtno stradalo 75 protivničkih boraca.
Međutim, glavni cilj akcije nije ostvaren jer željeni teritorij nije osvojen.
Štoviše, linija fronta čak je pomaknuta na štetu hrvatske strane. Bilanca na
strani hrvatskih snaga takođe je tragična. Tokom pokušaja prodora, ubijeno je
14 hrvatskih vojnika, a gotovo 100 ih je ranjeno, što se smatra previsokom
cjenom za akciju koja nije dala nikakav vojni rezultat. Nakon tog neuspjeha,
artiljerija iz Baranje bombardirala je Donji Miholjac i Đakovo, koji dotad nisu
bili razarani, a odmazda za pretrpljene gubitke među srpskim snagama
stacioniranim u Baranji, nastavila se novim progonima Hrvata i Mađara iz
baranjskih sela u Mađarsku" (Borba,
13. april, 1992).
U proleće 1992. godine
mirovne snage Ujedinjenih nacija najzad stižu u Baranju i započinje vreme
primirja, a Baranja postaje deo onoga što se u terminologiji Ujedinjenih nacija
zove "sektor – istok".
Na zasedanju Velike
narodne skupštine Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, od 9.
oktobra 1991. godine, odlučeno je da se pozovu sve izbeglice iz ovih krajeva
koje su našle utočište u Srbiji i Crnoj Gori – da se vrate "svom ognjištu".
Članovi privremene vlade garantuju miran i bezbedan život, u "oslobođenoj
oblasti". Život se normalizuje i uskoro će početi redovna nastava u svim
školama po novom obrazovnom programu, koji važi u Republici Srbiji. Pošto u
školama ima slobodnih mesta, mogu da se upišu i deca iz Vinkovaca, Osijeka i
drugih gradova u Hrvatskoj. Potrebni su stručnjaci i radnici, kako bi se
intenzivirao rad u privredi, i naročito, poljoprivredi. Ova će oblast rado
primiti i srpske izbeglice iz Rijeke, Zagreba, Osijeka i drugih gradova. Posla
ima za sve, jer, u tom trenutku u Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu ima vise
od 10.000 slobodnih radnih mesta, a privredni je život u Baranji, "u
usponu". Nova narodna vlast utvrđuje i ratnu štetu u ovoj oblasti, koja je
ogromna. Uništeni su mnogi domovi i opljačkane kuće. Specijalne komisije
Skupštine Srpske oblasti utvrđuju i imovinu koju je "napustio
neprijatelj". Sva dobra su pod kontrolom vlade Srpske oblasti i
"pripadaju čitavom narodu".
Predstavnici vlasti
saopštavaju: "Ovo više nije Hrvatska, već nova Jugoslavija. Tražimo da
imamo i svoje predstavnike u Predsedništvu Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije, jer mi smo sada Srpska oblast kao posebna federalna jedinica. Ako nas pozivaju u Hag, i tamo
priznaju, zašto ne bi i u Beogradu. Hoćemo da se vojna sila postavi na granicu
nove Jugoslavije, a ovde bi buduća granica trebalo da bude jedan novi kanal
Dunav-Drava". Predsednik Velike narodne skupštine Srpske oblasti
Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, uputio je pismo Predsedništvu Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije, u kojem ga obaveštava da je ova oblast
proglašena za "samostalnu federalnu jedinicu nove jugoslovenske države, a
njena Teritorijalna odbrana postala je integralni deo oružanih snaga
zemlje". Obe odluke su donete na ovom zasedanju Velike narodne skupštine
od 9. oktobra 1991. godine u Belom Manastiru i one daju "puni legitimitet
Srpskoj oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem da bude direktno zastupljena
u Predsedništvu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije". Pored
toga, Velika narodna skupština Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem
očekuje da će
njen predsednik ubuduće biti redovno pozivan na sednice Predsedništva
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Zastupnik vlade Krajine i
Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema odlazi na Konferenciju u Hag te na pitanje
o tome da li je na toj konferenciji utvrđeno kakav je status Srba iz Hrvatske
odnosno da li su tamo shvaćeni kao manjina ili zajednica, on odgovara da je
"u originalnom dokumentu termin 'zajednica', a on znači jednu organizovanu
zajednicu, na jednoj teritoriji, a to, opet samo znaci državnost". Bilo
kakva forma, direktna ili indirektna, u kojoj su Srbi "manjina" ne
dolazi u obzir. Jer, "iza Srba stoje dva fundamentalna dokumenta
međunarodnog prava – Helsinška povelja i Pariska konferencija, a isto tako, i
odnos snaga". Istovremeno, predsednik Vlade Srpske oblasti Slavonija,
Baranja i Zapadni Srem (Goran Hadžić) po povratku sa ove Konferencije izjavljuje:
"Od opcija koje smo predlagali u Hagu, najbliža rešenju je specijalni status Srba. Nerešen je samo
problem u okviru kog suvereniteta je
taj specijalni status suvereniteta Hrvatske ili Jugoslavije. Za nas je to
Jugoslavija, osim ako narod ne odluči drugačije. Opcija priključenja Srbiji ne bi mogla da bude izvedena, i za sada
se nećemo priključivati, ali svima mora biti jasno da smo napustili Hrvatsku i sa njom prekinuli pravni kontinuitet."
(podvukla M. D.) Pomenuti specijalni status, podrazumeva potpunu samostalnost. Krajina će kada se rat završi, ići samo na
ekonomsku i drugu saradnju sa Hrvatskom, kao i sa bilo kojom drugom državom.
Dva meseca kasnije, u
Kninu se osniva nova Republika Srpska Krajina koja obuhvata sedamnaest opština;
njen predsednik je Milan Babić, a glavni grad Knin. Istovremeno, u Belom
Manastiru predsednik Velike Narodne Skupštine Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema
obraća se poslanicima objavljujući odluku o tome da Slavonija, Baranja i
Zapadni Srem i Srpska autonomna oblast Srpska Krajina, čine u buduće novu federalnu jedinicu srpskog naroda
Srpsku Republiku Krajinu. A predsednik vlade Slavonije, Baranje i Zapadnog
Srema, objašnjava, zatim, da to što se odluka o proglašenju republike donosi na
dva mesta, u Kninu i Belom Manastiru, znači da je reč o oblastima koje su
geografski odvojene, ali koje su najzad, dobile svoju vlastitu državnost. One su to zaslužile i 1918. i 1945. godine.
Odluka o proglašenju Republike Srpske Krajine ima "veću specifičnu težinu
od odluka AVNOJ-a".
Srpska oblast Slavonija,
Baranja i Zapadni Srem pristupila je, dakle, Republici Srpska Krajina sa
sedištem u Kninu, ali detalji oko organizacije vlasti na ovako prostorno
odvojenim teritorijama nisu precizirani. Naglašava se da Srpska oblast neće
biti samo okrug nove republike s proširenim ovlašćenjima, te da će se više
detalja znati nakon predstojećih razgovora dva predsednika. Ipak, predsednik
Srpske oblasti naglašava: "Ranije je Srpska oblast Slavonija, Baranja i
Zapadni Srem bila u sastavu Jugoslavije, a sada najpre pripada Republici Srpska Krajina, a tek posredno federaciji",
što znaci da se Srpska oblast samostalno neće obraćati Evropskoj zajednici radi
priznanja, već će taj zahtev uputiti Republika Srpska Krajina, ali ne Evropskoj
zajednici, već Ujedinjenim nacijama i svim zemljama sveta pojedinačno. Ipak,
već sutradan u sedište Evropske zajednice, stiže šest (ne)očekivanih prijava za
priznanje novih država na Balkanu,
među kojima je i ona iz Krajine. Za ovu, kao i prijavu sa Kosova, Evropska
zajednica je odlučila da nije "važeća".
Najzad, početkom 1992.
godine odlučeno je da će pod zaštitu Ujedinjenih nacija doći sve tri Krajine:
Istočna Slavonija, Zapadna Slavonija i Krajina. Po Vensovom planu (Cyrus Vance)
predviđeno je da sve jedinice Jugoslovenska narodna armija (JNA), Zbor narodne
garde (ZNG) i Teritorijalna odbrana (TO), kao i sve paravojne, neregularne i
dobrovoljačke jedinice budu povučene iz područja u koja dolaze "plavi
šlemovi". Uz to, olakšaće se povratak onima koji to žele, a raseljeni su
tokom skorašnjih neprijateljstava. Pod okriljem Ujedinjenih nacija, u Istočnoj
Slavoniji ce biti zaštićene sledeće opštine ili delovi opština: Beli Manastir,
područja istočno od Osijeka, Vukovar, te neka sela u krajnjem istočnom području
vinkovačke opštine.
Krajem oktobra 1991. godine,
u Baranji je gotovo zaokruženo uspostavljanje nove civilne vlasti. O tome
najbolje govori niz odluka koje je donela samo opština Beli Manastir. Po tim
uredbama, sva preduzeća, ustanove, državni organi kao i svi zaposleni u njima
rade pod ratnim uslovima. Svi nezaposleni, a za rad sposobni muškarci i žene
koji nisu angažovani u jedinicama teritorijalne odbrane, podležu radnoj
obavezi. Dužni su da skidaju letinu i tako zarađeni novac usmeravaju u
"budžet". Ukidaju se svi godišnji odmori, a rukovodioci koji ne
uspostave redovnu proizvodnju u preduzećima, biće smenjeni. Prodavnice će
raditi dvokratno; biće zabranjeno točenje alkohola u gostionicama od 17 do
sutradan u 9 časova; vlasnicima se moraju vratiti oduzeta vozila, te privremeno
oduzeti radio-stanice od lica koja ih poseduju. Svim zaposlenim u opštini
isplaćuje se mesečna zarada u jednakom iznosu u bonovima, i to iz
"budžeta", sve dok se ne donese drugačija odluka. Isti iznos dobijaju
i penzioneri i borci iz Drugog svetskog rata, "čija primanja iz Hrvatske
ne pristižu", a centar za socijalni rad će voditi računa o poslovima
racionalnog snabdevanja socijalno ugroženih lica. Predstavnici vlasti ističu da
je jedno sigurno: u Baranji gladnih tokom zime neće biti, i pored pomanjkanja
novca "koga su hrvatske vlasti odlazeći ponele sa sobom" (Borba, 25. oktobar 1991.). Odlučeno je,
dalje, da se svim licima koja su se nalazila u "neprijateljskim
snagama", i licima koja su im pomagala, kao i članovima njihove uže
porodice, zabrani povratak u Baranju.
Procenjuje se da je Baranju napustilo oko 15.000 njenih bivših žitelja, Hrvata
i Mađara.
Ako se ogrešio ili
učestvovao u borbama na suprotnoj strani samo jedan član neke porodice, niko od
njih u Baranju neće moci da se vrati. Vlada je pozvala sve one koji se
"nisu ogrešili", Hrvate, Srbe, Mađare i druge, da se vrate na
"svoja ognjišta i da oberu letinu". To je trebalo da urade do 25.
septembra, ali je bio zanemarljiv broj onih koji su došli. Ostaje stav da se
"ne primaju ni sada ni u buduće" (Borba,
2. decembar 1991). Ne samo da se ne može vratiti ni jedan Hrvat, niti pak
porodica čiji je samo jedan član učestvovao u Ministarstvu unutrašnjih poslova
ili Zboru narodne garde Hrvatske, već se razmatra i mogućnost da se zabrani
povratak i Srbima, onima koji se nisu odazivali pozivima da učestvuju u borbama
za odbranu Baranje. Kada je reč o povratku izbeglih, zabeleženo je da se u 37
srušenih kuća u selu Ćelije vratilo četiri porodice, jer "nisu svi Hrvati
ustaše, kao što ni svi Srbi nisu četnici". Međutim, jedne noći, stanovnik
Bobote, sela odmah uz Ćelije, čuvši da se vraćaju Hrvati, "uzme Rekler sa
prigušivačem i ubije četiri glave iz tih porodica koje su se vratile na svoje
ognjište" (Borba, 1-2 januar
1992).
Odlučeno je isto tako, da
se sva imovina preduzeća i radnji čije je sedište u Hrvatskoj i Sloveniji,
oduzme i prenese radnjama u Baranji, a da se ostvaren prihod od prodaje knjiži
u korist budžeta. U Baranji su inače, prestali da važe zakoni Hrvatske, a prihvaćeni
su savezni propisi i zakoni republike Srbije.
Kad je reč o
uspostavljanju nove vlasti, pravilo je: "prvo odbrana, pa privreda" jer se očekuje da vojna komanda u
Baranji, uvedena krajem 1991. godine, može znatno da doprinese stabilizaciji
civilne vlasti. Vlast i armija bi trebalo da usklade, pre svega, odbranu
Baranje koja je još uvek veoma aktuelna, a posle da "u sadejstvu"
omoguće preduzećima na toj teritoriji da što uspešnije privređuju. Preduzeća
rade sa smanjenim brojem radnika jer se mnogi nalaze u jedinicama teritorijalne
odbrane, na nasipu duž reke Drave prema Osijeku, i zapadno prema Valpovu. Među
njima ima i radnika bez kojih ne može da se organizuje redovna proizvodnja u
preduzećima, pa je jedan od zadataka vojne uprave da takve stručnjake oslobodi
odbrambenih zadataka i prebaci ih u redovnu proizvodnju. Ukratko, očekuje se da
će se zajedničkom akcijom predstavnika civilne vlasti, pre svega, javnog
tužilaštva i osnovnih i viših sudova koji već deluju u Baranji, i predstavnika
vojne komande veoma brzo postići stabilna vlast.
Teško je reći koliko
krajem 1991. godine, kada u Baranji počinje ponovo da se organizuje privredni
život, još uvek ima rata, a koliko mira – kakve probleme nameće front, a kakve
"pozadina" i kako, uopšte, teče konsolidacija nove vlasti. Sigurno
je, ipak, da se u to vreme, tamo još uvek vodi rat; stiglo je 7.000 izbeglica
pridošlih iz Zapadne Slavonije; letina nije skupljena. Važi opšte pravilo da se
zbog rata, prvo mora obezbediti front, pa potom sve ostalo. Sve je na
"budžetu" iz koga se finansira i odbrana i izbeglice koje su došle
bez dinara u džepu. Činjenica je da se u Baranju naseljavaju izbeglice koje su
najsiromašnije. Početkom 1992. godine, na primer, u dnevnom listu Borba, vodi se višemesečna polemika oko
toga kako se u gradić Ilok, useljavaju izbegle porodice vojnih lica i
stručnjaka, što se smatra privilegovanim naseljavanjem.
Krajem 1991. godine,
Baranja bi trebalo ponovo da dobije struju; mreža dalekovoda oštećena je za oko
pet procenata. Najveći problem je uklanjanje mina sa i oko objekata
elektroprivrede, te je zato odlučeno da ekipe radnika borave na terenu u
pratnji vojske, kako bi se izbegle nesreće poput one u Ernestinovu kada je
nekoliko radnika elektrodistribucije naišlo na minu i stradalo.
Izvršni savet opštine
Beli Manastir donosi odluku o zabrani
prenosa imovine u Baranji. Tom odlukom se zabranjuje sklapanje svih ugovora
kojima se prenosi pokretna i nepokretna svojina između Srba, Hrvata i Mađara
odnosno pripadnika različitih naroda i nacionalnih manjina. Ova zabrana važi od
15. januara 1992. godine, a ukoliko su takvi ugovori već bili sklopljeni,
smatraće se ništavnim. Motivi za donošenje ovakve odluke su u činjenici da je
prethodne godine u Baranji bilo pokušaja pojedinih Srba da pretnjama Hrvatima i
Mađarima koji su ostali u Baranji, iznude potpisivanje ugovora o prodaji
zemlje, kuća ili poljoprivredne mehanizacije.
U proleće 1992. godine
pred Sekretarijatom za zapošljavanje u Belom Manastiru viđaju se redovi u
kojima stoje ljudi stari pedeset i više godina. Većina su izbeglice, mada ima i
meštana. Svi oni započinju svoj radni život iz početka. Od januara do maja 1992.
u Baranji je zaposleno oko 8.000 ljudi, uglavnom u poljoprivredi. Odbrana
Baranje i setva imaju apsolutni prioritet u svim delatnostima. Do početka maja
meseca 1992. godine, zasejano je i obrađeno više od 90% zemlje u kojoj, kako se
oduvek govorilo, i kišobran može da rodi kad se u nju zabode.
Kada je reč o
organizaciji privrednog života u "oslobođenoj" Baranji, može se
zaključiti da je tu reč o režimu ratnog
komunizma u kome nema ni novca, ni tržišta, ni privrede, i u kome je
sprovedena administrativna raspodela dobara na osnovu spiskova ili bonova, a i
to što se raspodeljuje ne proizvodi se u samoj Baranji već kao pomoć stiže iz
Srbije. Uz to je, naravno, nezaobilazna poluvojna organizacija vlasti i opšta
disciplina, kao i jednakost i jedinstvo podanika. Ukratko, dakle, kao što se
navodi u nedeljniku Vreme "šta
je imalo da se etnički očisti već je očišćeno; čeka se još samo referendum o
ujedinjenju sa Saveznom Republikom Jugoslavijom. Došlo je doba Pola Pota: nema
novca, nema tržišta, nema 'buržoaskih predrasuda': malobrojni stanovnici
Vukovara moraju da paze šta govore; inače bi mogli da 'pišu izjavu'" (Vreme, 3. avgust 1992:22).
Početkom januara 1992.
godine, predsednik Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara, u pismu upućenom
Generalnom sekretaru Ujedinjenih Nacija, traži zaštitu za 25.000 Mađara koji
su, izbegavajući vojnu obavezu, napustili Jugoslaviju. Oni su odbegli pred ratnim
strahotama i nasilnom mobilizacijom, najčešće zajedno sa ostalim članovima
svojih porodica, a sada ne smeju da se vrate zbog straha da ne budu pozvani na
"vojnu odgovornost". U njihovom slučaju se ne radi o nedostatku
građanske lojalnosti, već o tome da oni, jednostavno, nisu hteli da učestvuju u
građanskom ratu. Pošto je tu reč o procentu od 7 do 8 odsto te populacije, može
se govoriti o nasilnom menjanju nacionalnog sastava stanovništva, smatra
predsednik Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara. On ukazuje i na tragediju
Mađara iz Hrvatske, odnosno iz Baranje i Slavonije, koje su bili mobilisali
hrvatski organi vlasti, i koji su, nakon zauzimanja Baranje, skoro svi odbegli.
Nakon zauzimanja odnosno oslobađanja Baranje, njima je nova srpska vlast praktično
zabranila povratak.
Krajem marta 1992.
godine, iz Istočne Slavonije počinju da beže Ukrajinci i Rusini. Savez Rusina i
Ukrajinaca u Jugoslaviji traži zaštitu od nepoznatih grupa koje noću,
nekažnjeno, pljačkaju, ubijaju i maltretiraju pripadnike ovih narodnosti,
držeći ih u neprestanom strahu za goli život. Ovo Udruženje je poslalo telegram
Vladi Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, zbog iseljavanja Rusina
i Ukrajinaca iz sela Petrovac i Mikluševac, zbog pritiska i zlostavljanja.
Udruženje je od ove vlade tražilo da se u mestima Baranje uspostavi
"normalna civilna vlast i milicija" kako bi se stalo na kraj grupama
koje maltretiraju stanovništvo. One ne štede nikoga, cak ni Srbe koji imaju
razumevanja za svoje komšije.
O sudbini pripadnika
nacionalnih manjina sa ovog područja, koji su odbili učešće u bilo kojoj
političkoj stranci na tlu Hrvatske, i koji su se, kada je ovaj rat počeo,
osetili ugroženim od svih nije ovde moguće posebno govoriti. Neki od njih
proveli su i po dva meseca u podrumima i svakojakim skloništima, a posle pada
Vukovara odvedeni su u logore, uglavnom, u Sremsku Mitrovicu. Jedan od njih,
Ukrajinac, kaže da su brzo bili pušteni kućama, jer im nisu ništa mogli
"zameriti", pošto nisu imali oružja, nisu nosili uniforme, "niti
su išli na stranačka okupljanja". "Mnogi od nas kad smo došli u svoja
sela zatekli smo druge ljude u svojim kućama... No, ovde su naša groblja. I
staro i srednje i novo. Mi ćemo se tu vratiti. Jednako tako mislim da će se na
svoja ognjišta morati vratiti i Srbi iz Zapadne Slavonije, jer i tamo su
njihova groblja. Zašto dozvoliti da neki nedoučeni ljudi, koji misle da se sav
narod može preseliti kao magacinska roba, s jednog na drugi kraj, čine to što
čine. To treba sprečiti kao jednu ludost u koju je neko ugradio svoj
sistem"(Borba, 26. mart, 1992).
Sa područja Baranje, u Vojvodinu je proterano 115 Ukrajinaca i Rusina. U svom
protestnom telegramu, oni pitaju: ko je odgovoran za to, i da li iza etničkog
"čišćenja terena" stoji Vlada SAO Krajine? Ko stoji iza raznih paravojnih
formacija, i ko odgovara za njihove zločine? Ko je odgovoran za one nedužne
ljude koji su poginuli, zaklani i nestali posle "oslobađanja"
Vukovara i njegove okoline? Ko, zašto, koga i odakle iseljava, s kojim pravom i
pod čijom zaštitom?
Ostvaruje se prognoza
mnogih da će na prostoru Slavonije i Baranje, tek posle rata – doći rat – onaj
mirnodopski, borba za vlast među "oslobodiocima", među samim Srbima,
dakle. Na poslednje dve sednice Velike narodne skupštine u Baranji, jasno su
izdiferencirane tri grupacije:
(1) oni koji su došli na
vlast na osnovu toga što su se prvi digli protiv hrvatske vlasti, povlačeći
mase za sobom i (2) oni koji su se kasnije uključili u borbe, te sada žele da
se uključe u raspodelu vlasti; te (3) borci koji su celo vreme proveli na ratištu
i koji i dalje brane te krajeve. U ovim se borbama između nekadašnjih
prvoboraca i onih koji su bili u pozadini, oko toga ko će zauzeti bolji položaj
u hijerarhiji društvene moći poteže i oružje. Uopšte, ljudi sve više počinju da
se žale kako je Baranja postala prava policijska država. Uveče se, posle 22
sata, jednostavno, ne sme izlaziti iz kuce. Nekadašnji ratnici su postali
pljačkaši, koji upadaju u tuđe kuće i odnose sve što im se dopadne. U etnički
očišćenoj Baranji, gde krajem 1992. godine živi oko 40.000 ljudi, nijedan
stanovnik više nije siguran za svoj život. Čak ima primera da se u srpskim
selima postavljaju barikade, ali ne zbog Hrvata, već zbog suseda Srba iz
okolnih sela. Sve je više registrovanih optužbi koje žitelji Baranje iznose protiv
pravosudnih organa, za koje tvrde da i pored svih uslova za rad nemaju nikakvih
rezultata. Predsednik Izvršnog saveta opštine Beli Manastir, tvrdi da se po
ulicama Baranje slobodno šeta više od 50 ubica. Zna se da je jedan bračni par
iz koristoljublja, ubio 17 ljudi, ali ih nije stigla nikakva kazna (Borba, 1. oktobar 1992). Pljačke i
ubistva su svakodnevne pojave, a recept je jednostavan: najpre se kuca iz koje
su pobegli Hrvati opljačka i iz nje sve odnese, a onda se "za
pokriće" u nju usele izbeglice. Zbog svega ovoga ljudi, naravno, odlaže,
te postoji strah da će Baranja ostati bez
stanovnika i branilaca. Možda bi ovde bilo dobro podsetiti na napred već
navedeno kratko zapažanje istoričara Dušana J. Popovića o tome da je nekada
jedna od suštinskih odlika Baranjaca bila upravo to što je među njima kriminal
bio gotovo nepoznat.
U jesen 1992. godine,
zamenik vojnog komandanta UNPROFOR-a, kao jedan od najozbiljnijih problema sa
kojim se svi suočavaju, ističe potrebu razoružanja 17.000 pripadnika specijalne milicije Republike Srpske
Krajine, koja teroriše veliki deo stanovništva. On kaže kako "posebno u
sektoru 'istok' vlada pravo bezakonje: sudovi ne rade, policija ne istražuje,
tužitelji ne tuže. Tamo ima mnoštvo pripadnika tzv. specijalne milicije, teško
naoružane, koja teroriše veliki deo stanovništva. To je specijalna milicija tzv.
Republike Srpske Krajine. Nismo sigurni da vlast Srpske Krajine ima kontrolu
nad njima... Mnogo je i kriminalaca i gangstera iz Srbije u toj oblasti.
Zapravo, razoružanje oko 16.000 -17.000 pripadnika specijalne milicije
Republike srpske Krajine je nas glavni problem. Bez demilitarizacije pripadnika
specijalne milicije u Baranji i drugim delovima istočne Slavonije, nema uspeha
mirovne misije Snaga Ujedinjenih nacija za zaštitu (UNPROFOR-a)" (Politika, 2. oktobar 1992).
U celoj Baranji,
ponajviše u Belom Manastiru, odmah po njenom "oslobođenju", novembra
meseca 1991. godine, počela je nova kolonizacija. U kuće koje su nekad bile
vlasništvo hrvatskih porodica, a koje su početkom rata izbegle iz Baranje, sada
se useljavaju srpske izbeglice iz unutrašnjosti cele Hrvatske. Do kraja
novembra 1991. godine, u napuštene kuce u Baranji uselilo se oko 5.000 Srba
izbeglica, a ostalo je još oko 10.000 praznih kuća.
U celoj oblasti Baranja
postoje 42 naselja, a pre početka rata, kao što je već rečeno, opština Beli
Manastir imala je 54.000 stanovnika. Od toga je, iz 30 sela Baranje izbeglo oko
15.000 Hrvata, uglavnom, u susednu Mađarsku. Najviše srpskih izbeglica u ove
kuće došlo je iz Grubišnog Polja, iz Zapadne Slavonije, čime je popunjena samo
jedna trećina napuštenih kuća. Izbeglice dobijaju kuće kao privremeni smeštaj,
"do konačnog rešenja jugoslovenske krize". Svi oni koji su se
naselili u Baranju, odmah se i zapošljavaju, zavisno od kvalifikacija koje
imaju, ali dobijaju i njive da beru letinu. Predviđa se da će kolonizacija biti
jedan kontinuirani proces u Baranji.
Tako se planira da će u Bilju, u najskorije vreme biti mesta za oko 3.000 novih
žitelja; u Torjanicima ce biti smešteno 200 domaćinstava; Belom Manastiru 300;
Cenjincu 140 porodica; Dardi 250; Karancu i Kneževim vinogradima oko 200
porodica.
U Baranji je ostalo da
živi oko 5.000 Hrvata. To su mahom Sokci, starosedeoci. Selo Popovac u Baranji
u kome je pre početka rata bilo 500 stanovnika, prepolovljeno je više od 700
Hrvata otišlo je u susednu Mađarsku. Nakon "oslobođenja" Baranje,
vratilo se samo njih šestoro. Slično je i u drugim selima. Srbi – doseljenici,
kažu da je Baranja za njih "zemlja tuđih kuća". U selo Kozarac je
doseljeno stotinak srpskih porodica iz Grubišnog Polja. Ono što se tamo čuje
tipična je priča svih kolonista: "Ovde smo dobili sve: kuću, nameštaj,
mačku, psa, a bivši gazda je čak i pušku ostavio. Imamo krov nad glavom, ali,
ipak, nemamo unutrašnji mir. Danju radimo, ali kada se legne, zečiji je to san.
Teško je zaspati jer si legao na tuđi krevet, tuđi jastuk ti je ispod glave. I
ti ljudi koji su odavde otišli znam da nisu ovo imanje lako stekli. I oni su u
nekom strahu morali da pobegnu. Verujem da ni oni nisu svi ustaše, da nisu svi
klali" (Borba, 2. decembar
1991).
Zbeg Srba iz 18 sela
bilogorske opštine Grubišno polje, koji je 5. novembra 1991. godine razmešten u
šest gradova Srbije, svoje krajnje utočište naći će u hrvatskim selima Baranje.
Odluka je obnarodovana na sastanku predstavnika ovih sela sa predstavnicima
Matice iseljenika Srbije. Rečeno je da je ovakvo rešenje privremeno. Ovakvo
rešenje je prihvatila većina izbeglica i već je delegirano nekoliko njihovih
predstavnika koji će krenuti u "izviđanje terena". Referent zadužen
za smeštaj izbeglica u baranjska sela, rekao je da je još početkom septembra,
zajedno sa predsednikom Crvenog kriza Hrvatske, za područje Baranje predložena
srpsko-hrvatska razmenu izbeglica po obrascu: "kuća za kuću, zemlja za
zemlju, glava za glavu".
Ove izbeglice koje bi
trebalo, dakle, da se nastane u napuštenim hrvatskim selima Baranje, doneće tu
odluku na osnovu preporuka koje će im dati delegacija njihovih izaslanika.
Njima će se pridružiti i izbeglice koje su ostale u Banja Luci i Skender Vakufu.
Prema glasovima onog dela zbega 400 ljudi koji je došao u Srbiju, Baranju je
kao mogući zavičaj prihvatila polovina. Mnogi od njih, međutim, samo uslovno
dok ne vide mesta u koja će biti smešteni. Referent za naseljavanje Baranje,
osim krova nad glavom, obećao je i obrađivanje zemlje tzv. "domaćinstava
za izdavanje" kao i celokupnu mehanizaciju i preostali stočni fond iz
takvih domaćinstava. Ne krije se interes Baranje da ovakvim rešenjem
"privredno zaživi" i pri tom, još pojača redove svoje odbrane. Po
njegovim rečima: Baranja može da pruži utočište za 15.000 ljudi; ona raspolaže
sa 100 praznih lokala i sa 4.000 upražnjenih radnih mesta. Mnoge izbeglice,
međutim, htele su da se vrate u stari zavičaj, nazad u Bilogoru, da se u banjalučkom
korpusu bore za oslobađanje svojih sela.
Za proces kolonizacije u
Baranji, veoma je karakterističan slučaj izbeglica iz Zapadne Slavonije.
Zadržaćemo se na njemu, zato što bi u celoj ovoj tragediji – taj primer mogao
da ukaže na početak prakse planiranja
nasilnog premeštanja stanovništva. U kasnu jesen, u novembru mesecu 1991.
godine, veliki broj Srba je pokrenut iz Zapadne Slavonije, sa Papuka i
Bilogore. Govorilo se o izdaji Jugoslovenske narodne armije zbog čega su morali
da napuste svoje kuce pred hrvatskim napadima. Izgleda da su ljudi zaduženi za
kolonizaciju Baranje, imali udela u njihovom egzodusu. Po svemu sudeći, želeli
su da ovo srpsko stanovništvo što pre nasele u Baranju. Ovo je jedan od primera
opšteg haosa u migracijama stanovništva ovog podneblja i nesreći naroda koji u
tome učestvuje. Primer ovih migracija iz Zapadne Slavonije je, svakako,
tipičan. Pogubna ideja o prisilnom preseljenju naroda je time počela da se
ostvaruje, a praksa zajedničkog života, ili, makar, komšijskog uvažavanja,
dobila je "formulu po kojoj Zapadna Slavonija mora ostati bez Srba, a
Baranja bez Hrvata".
Pošto su Srbi
"oslobodili" Baranju, Hrvati su krenuli u ofanzivu i
"očistili" svoje teritorije u većem delu Zapadne Slavonije. Oko
15.000 izbeglica, Srba sa Papuka, Bilogore i dela Ravne Gore, u zbegu je
napustilo svoja sela, a deo njih je smešten u sportsku dvoranu u Banja Luku,
gde im je rečeno: "Ovih dana oslobađamo teritorije, dobićete što smo i
imali". Sa televizijskih ekrana mogle su jasno da se čuju poruke ovih
ljudi koji su prozivali Jugoslovensku narodnu armiju ("Izdali su
nas"), srbijansku vlast ("A gde su oni sad da nas zaštite?"), i
sami sebe ("Krenuo sam s golom dušom, a sad mi je žao"). Zajednički
imenitelj njihovih žalopojki, bio je sveden na dve reci: "prodati
smo"!
O ideji da se
međunacionalni sukobi u Jugoslaviji reše ili teritorijalnom podelom, ili pak
masovnim egzodusom stanovništva, armijski kontrolisanim, a politički
"dobrovoljnim", u javnosti, a naročito štampi, počinje da se govori i
piše kao o nameri koja nije nimalo nova. Sve su češća podsecanja da je o tome,
navodno, bilo govora i na onom famoznom sastanku Slobodana Miloševića i Franje
Tuđmana u Karađorđevu. Hrvatska štampa je čak, po onome kako to prenosi
beogradska štampa, objavila informaciju da je glas u prilog tome dao i Alija
Izetbegović. Osim toga, u hrvatskoj štampi je više puta objavljena informacija
o tome da su čak i Ujedinjene nacije spremne na tu vrstu pomoći. Navodno, već
je izdvojeno 10 milijardi dolara (u prvobitnom planu predviđeno je preseljenje
250.000 porodica kojima bi pripala migracijska pomoć od po 40.000 dolara) za
masovno preseljenje manjinskih delova jugoslovenskih naroda u svoje
"matične" države, a da bi ovakav projekat "planske migracije" mogao imati realno utemeljenje – dokaz je
"bilogorsko" i "papučko" raseljavanje i "baranjsko naseljavanje"
(Borba, 23. decembar 1991). Ideja o
prinudnom preseljavanju i raseljavanju stanovništva Jugoslavije je, dakle, sa
ili bez dogovora tajne diplomatije, postala stvarnost s kojom su morali da se
suoče milioni ljudi. Sve su češća traženja opravdanja ovih egzodusa u
podsećanjima na poratnu kolonizaciju od pre pet decenija, onu iz 1945. godine.
Razlika je, naravno, ogromna jer je onda bila reč o rešavanju
ekonomskosocijalnih, a ne nacionalnih problema, koji sada pokušavaju da se reše
na jedan krajnje nehuman i necivilizacijski način.
Već u januaru 1992.
godine, međutim, Vlada Zapadne Slavonije donosi odluku da je naseljavanje
izbeglicama Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema privremeno, i da treba "početi vraćati narod na ognjišta u Zapadnu Slavoniju". Istovremeno je
doneta i zajednička odluka obe ove vlade da se podvrgnu ispitivanju pojedinci u
komisijama koje su donele rešenja o naseljavanju Slavonije, Baranje i Zapadnog
Srema. Odluka je vlade i Skupštine Zapadne Slavonije da se ne može govoriti ni
o kakvom iseljavanju naroda iz Zapadne Slavonije i naseljavanju bilo Istočne
Slavonije ili nekog drugog dela Jugoslavije. Na razgovoru u Erdutu se zato
došlo do zajedničkog zaključka, da je u pitanju bio privremeni smeštaj tih
ljudi, "kako ne bi bili po raznim halama ili drugim neodgovarajućim
mestima. Srpski narod Zapadne Slavonije mora se vratiti na svoja ognjišta:
"Bilo je raznih insinuacija i raznih emisara koji su svojim delovanjem
pokrenuli narod na egzodus. To su činili na svoju ruku i samoinicijativno, ko
zna za čiji račun. Bilo je, na žalost, među takvima, i ljudi iz vlade
Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, ali ta vlada je čvrsto na stanovištu koje
smo dogovorili" – kaže predsednik vlade Zapadne Slavonije. "Trenutno
je u Istočnoj Slavoniji smešteno između 10.000 i 12.000 izbeglica. Nakon
stišavanja ratnih strasti, ljudi su shvatili da im je mesto tamo odakle su
došli. Mnogi se raspituju o mogućnosti povratka" (Borba, 21 januar 1992).
Kako je pokrenut ovaj
egzodus, da li samo zbog "mešetara" koji su dolazili u Zapadnu
Slavoniju? Mešetari su pokrenuli ovaj egzodus, kategoričan je predsednik vlade
Zapadne Slavonije (Veljko Džakula) – došlo se već i do pojedinih imena, i oni
ce odgovarati. Po njegovom objašnjenju, uzroci ovog egzodusa su bili dvojaki.
Najpre, ljudi su bili dugo na frontu i psihički i fizički su bili iscrpljeni,
mediji su govorili o masakru i zločinima nad stanovništvom, te je popustila
"koncentracija i izdržljivost". Dovoljno je bilo da jedna porodica
krene, da bi sve dalje išlo lančano. To je bila stihija koju onda nije bilo
moguće zaustaviti. Jedan deo ljudi je napustio to područje zbog svog
kukavičluka i da bi opravdao svoj odlazak – proneta je vest kako smo izdani,
prodani i ostavljeni, a da nas na prostorima Baranje čekaju kuće, njive,
oranice, i što šta drugo. Ljudi su bili u dilemi: hoće li preživeti tamo gde ih
čeka sukob do istrebljenja ili će napustiti ognjišta i otići tamo gde ih nešto
čeka. U svim tim dilemama pojavili su se "određeni ljudi koji su delovali
po terenu, a mi smo im teško ulazili u trag". Drugo objašnjenje, "o
kome se mora otvoreno govoriti", svodi se na to da su na područje Zapadne
Slavonije došli članovi Srpske radikalne stranke dr. Vojislava Šešelja. U prvoj
grupi došli su zaista disciplinovani članovi, ali su kasnije dolazili ljudi za
koje sada sumnjamo da su ubačeni, jer njihove namere nisu bile ni malo
dobronamerne. Štaviše, oni su svojim ponašanjem uznemiravali, pa i zastrašivali
stanovništvo (Borba, 22. januar,
1992).
U svom apelu za spas Srba
u zapadnoj Slavoniji, Vladika Lukijan, episkop slavonski govori o
"paklenom egzodusu" 150.000 Srba iz Zapadne Slavonije, usred zime.
Zbrku oko ovog egzodusa potvrđuje i detalj iz njegovog apela, u kome on
doslovce kaže: "Ustaše danima nisu smele ući u srpska sela, misleći da je
to neka taktika da se namame u zamku, tj. nisu mogli verovati da će Srbi otići
tek tako, bez borbe" (Politika, 30.
oktobar 1991). On dodaje da se u Zapadnoj Slavoniji nalazi 70 srpskih sela i da
je ta teritorija strategijski vrlo važna jer iako je mala, poseduje auto–put,
prugu Beograd-Zagreb, plovni tok reke Save i naftovod.
Kao jedno od objašnjenja
ovog migracionog talasa sa Papuka u Baranju, navođeno je i sledeće. Zbog
poznatih međunacionalnih problema, u Hrvatskoj je donet "Zakon o pravima i
slobodama narodnih i nacionalnih manjina ili etničkih grupa u Hrvatskoj",
koji su mnogi nazvali "Zakonom o Srbima". Ovaj Zakon o pravima
manjina, Sabor Hrvatske je usvojio po hitnom postupku, 8. maja 1992. godine. Po
tim izmenama Ustavnog Zakona, bilo je planirano da ce se u Hrvatskoj formirati
dva srpska kotara, Knin i Glina, koji će obuhvatiti jedanaest opština u kojima
Srbi imaju nadpolovičnu većinu. Trebalo je da ovi kotarevi imaju teritorijalnu
i političku autonomiju, a da se ingerencije hrvatske vlasti u tim područjima
smanje. Donošenje ovog zakona budno je nadgledala Evropska Zajednica, čija je
delegacija "doslovno izdiktirala zakonodavcu sve odredbe koje je smatrala
neizbežnima". Nije li zato srpski živalj "pomeren" sa Papuka i
Slunja? Srbima je ponuđena neka vrsta autonomije u etnički čistim enklavama, a
hrvatskom je narodu, zauzvrat, omogućena etnički "prazna" teritorija.
Samo se tako mogla objasniti ravnodušnost Jugoslovenske narodne armije prema
strateški vrlo važnim tačkama u Zapadnoj Slavoniji, pokazuje analiza tekstova
vojnih komentatora.
Najzad, moralo bi se ovde
ukratko osvrnuti i na pokušaje povratka izgnanih Hrvata i Mađara u Baranju.
Prvi put se o organizovanom povratku Hrvata i Mađara u njihove domove, pominje
na radio Osijeku u maju mesecu 1992. godine, kada se kaže da će "30.000
Hrvata proteranih sa privremeno okupirane teritorije Baranje" nenaoružani,
krenuti "u svoja napuštena ognjišta" (Borba, 14. maj 1992). Tada se navodi podatak da broj Hrvata i
Mađara koji su napustili celu teritoriju Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema
iznosi 100.000. Predstavnici Snaga Ujedinjenih nacija za zaštitu (UNPROFOR)
nisu imali razumevanja za ideju da se 30. septembra 1992. godine, oko 100.000
izbeglica – Hrvata i Mađara vrati u svoja sela, kada je njih nekoliko hiljada
krenulo prema Antunovcu. Najavljeni "marš mira" nisu omogućili
predstavnici UNPROFOR zbog postojanja miniranih prelaza na tom putu, a pre
svega, zato što nije postignut politički dogovor o njihovom povratku u Baranju
i Slavoniju.
Vlasti u Baranji ističu
da do povratka izbeglica može doći tek nakon političkih dogovora obe zaraćene
strane, i to uz posredovanje UNPROFOR-a i Visokog komesarijata za izbeglice,
"što znači da se moraju poštovati zakoni u Republici Srpska Krajina, a po
Vensovom planu u Baranji sada važe zakoni civilnih vlasti". Za povratak
izbeglica postoji i određeni postupak, a to je da se Visokom komesarijatu za
izbeglice podnose pismene molbe koje
se razmatraju i na koje se daju odgovori. Svi se nikada neće moći vratiti jer
je dobar deo njih učestvovao na neprijateljskoj strani, a za takve u Baranji
više nema mesta. Svi koji podnose molbe za povratak dobiće odgovore u
predviđenom roku od 90 dana, ali je za sada mali broj onih koji se mogu
vratiti, jer je već podneto i 15.000
krivičnih prijava protiv onih koji su učestvovali na neprijateljskoj
strani, pa će im se suditi u odsustvu. Ukoliko i dođe do povratka izbeglica, to
se ne može raditi jednostrano, u
smislu da se samo izbegli Hrvati i Mađari vraćaju na svoja ognjišta u Baranju.
Povratak izbeglica treba da ide "obostrano" – nakon dogovora, što
znači da se moraju stvoriti uslovi da se Srbi, koji su izbegli sa svojih
ognjišta, takođe vrate u svoje domove. Uz to se dodaje da su ove teritorije za
Hrvate "zauvek izgubljene", i da "najviše čarki ima baš oko
Baranje", a ovakvi pokušaji povratka izbeglica mogli bi da znače i početak
novog rata. Srbi štite 130 kilometara granice koju brane od ovakvog povratka
Hrvata i Mađara. Ističu da i Srba koji su izbegli iz Zapadne Slavonije, ima
više od 100.000. Kad je reč o Hrvatima i Mađarima, glavni inspektor u Baranji
naglašava: "Mi ovde čuvamo njihove kuce, u njima su sad srpske izbeglice,
dok je u Zapadnoj Slavoniji spaljeno 150 srpskih sela. Znači, oni ni nemaju gde
da se vrate. Zato je i ova šesta najava o povratku samo prazna priča. Izbeglim
Hrvatima i Mađarima zato i poručujemo da je bolje da popravljaju razrušene
srpske kuće i da tamo prezime" (Borba,
26. oktobar 1992).
Zamenik vojnog komandanta
Snaga Ujedinjenih nacija za zaštitu (UNPROFOR), kaže da su bili vrlo zabrinuti
oko ovog marša izbeglica (on pominje broj od 2.000 učesnika) "jer su
razlozi tog pokušaja povratka izbeglica bili zapravo politički. Njihov povratak
bio je podstaknut od nekih lokalnih lidera, militantnih ljudi, posebno iz
Osijeka". Uz to, "Mi u UNPROFOR-u vrlo smo odlučni da ne dozvolimo
izbeglicama da se vrate – iako razumemo njihovu želju – dok im ne obezbedimo
potpunu sigurnost" (Politika, 1.
oktobar 1992).
Poslednja vest, u
novembru 1993. godine, u kojoj se pominje Baranja, vezana je za paravojne
jedinice Željka Ražnatovića – Arkana, ondašnjeg poslanika u Narodnoj Skupštini
Srbije i lidera političke stranke u Srbiji, te glavnog političko-vojnog
savetnika predsednika Republike Srpska Krajina, a samim tim i Slavonije,
Baranje i Zapadnog Srema. Na njegovom putu u Beli Manastir, na zasedanje
Skupštine Republike Srpske Krajine, na prelazu državne granice – belgijski
pripadnici Snaga Ujedinjenih nacija za zaštitu (UNPROFOR), u redovnoj kontroli
te granice i naoružanih grupa koje je prelaze – zaustavili su i njegovu
pratnju, na šta ih je sedmorica "tigrova" razoružala i – pretukla.
Ceo događaj je bio brzo zataškan, a u javnom mnjenju su ostali različiti utisci
o tome šta su prvoborci za "oslobađanje" Baranje, mislili o prisustvu
Ujedinjenih nacija na ovim prostorima (Borba,
27. novembar 1993).
(1)
BEGOVIĆ, N. (1986) Život Srba graničara, Prosveta,
Biblioteka "Baština", br. 19, Beograd
(2)
BORBA,
1991-1993.
(3)
CVIJIĆ, J. (1966) Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje,
Zavod za izdavanje udžbenika, Beograd
(4)
GRUJIĆ, M. R. (1989) Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i
Slavoniji, Prosveta, Biblioteka "Baština" br. 33, Beograd
(fototipsko izdanje iz 1909. god.)
(5)
MIGRATIONS
IN BALKAN HISTORY (1989) Institute for Balcan Studies,
Serbian Academy of Sciences and Arts, Belgrade, Special editions No. 39,
Belgrade
(6)
MIHALDŽIĆ, S. (1991) Baranja – od najstarijih vremena do danas, Biblioteka
grada Beograda, Reprint izdanja, Beograd
(7)
POPOVIĆ, J. D. (1990) Srbi u Vojvodini, Tom I, II, III, Matica
Srpska, Novi Sad
(8)
SAVEZNI ZAVOD ZA
STATISTIKU (1992) "Nacionalni sastav stanovništva po opštinama", Prvi
rezultati Popisa 1991. godine, Statistički
bilten br. 1934, Beograd
(9)
STATISTIČKI ZAVOD
HRVATSKE (1992) Stanovništvo prema
vjeroispovijedi, Prethodni rezultati po općinama, Zagreb.
(10) ZBORNIK
RADOVA POSVEĆEN TRISTAGODIŠNJICI VELIKE SEOBE SRBA (1990) Seobe srpskog naroda. Od XIV do XX veka. Zavod za udžbenike,
Beograd
The migrations of
people caused by the 1991 war as well as some changes in the social and
economic structures resulting from such migrations are examined. A brief survey
of the colonization of Baranya in the recent past has been given. Also, a rough
chronology of events that have taken place in the region since the outbreak of
the war in 1991 up to the present, with a intention to point to the emergence
of a new political and socioeconomic community in the region aspiring to
achieve statehood has been presented. A new colonization of Baranya as a
crucial pre-condition for organization of a socio-political life in this newly
founded community is discussed. What makes the basis of the study is an attempt
to demonstrate, on one example taken from the practice in ex-Yugoslavia, the whole
tragedy of the forced mass evacuation and relocation of people. The idea of
relocation of people in ex-Yugoslavia began to become reality in that very
area.
KEY WORDS: mass
evacuation / exodus / relocation / crime